Piše: Željko Rutović

U povodu studentske sesije srodnih fakulteta SFRJ, te 1987. god. bijaše moj prvi susret i sa Skopljem i sa hotelom Bristol, čiji sam bio gost. Godinama kasnije često ću posjećivati ovaj lijepi grad, boraviti  u nekim drugim visokorangiranim  hotelima, ali uvijek bih dio vremena i pažnje odvojio za susret sa arhitektonskom  estetskom patinom ove izuzetne građevine.

Ne manje, u tom duhu, interesovanja su me vodila ka hronici i kulturologiji ovog danas stogodišnjaka, sa čijih bora se čita vrijeme, istorija i događaji…a tek koliko sudbina i tajni u njemu ljubomorno čuvaju zidovi ove nesumnjive skopske baštine.

Tek, fakti govore da hotel sagradiše 1924. braća Karadža – Atanas (Tasko) i Risto, Cincari koji su u Skoplje došli iz Vodena, iz Egejske Makedonije.  Zapisi bilježe da su neke sobe u Bristolu već na početku rada imale telefonske priključke, a funkcionisala je i garaža za nekoliko vozila. Prema legendi, u hotelu je, između mnogih poznatih, boravio i čuveni Grk Zorba, iliti  Jorgos  Zorbas. Takođe, poznata  engleska spisateljica Sisili Izabel Endrouz, poznata kao Rebeka Vest, tridesetih godina prošlog vijeka boravila je u ovom hotelu, i tako redom, sve do poznatih  imena političkog, kulturnog, umjetničkog, sportskog života zemlje od Vardara pa do Triglava.

Sjećanja iz te 1987. vode ka divnoj sjenovitoj terasi pod krošnjom velikog oraha, tu tik do željezničke stanice, jedne od najlepših na Balkanu, koja sa vječnim satom zamrznutog vremena  iz godine razornog zemljotresa i hotelom Bristol ucrta trajni ram skopskog krajolika kog njegovi gosti kao turističku amajliju nose u  socijalnu memoriju koja se nikad ne briše. Naprotiv. Sa te kultne terase miris jutarnje kafe ostaje trajno da teče venama sjećanja, onako nalik vječnoj simfoniji toka rijeke Vardar.
Vraćaće taj miris slike, događaje i ljude, prizivati pothranjena čula napajana  eliksirima životne energije koja se sa puteva uvijek vraća bogatija novim iskustvima, o kojima samo život zna, onako, sa distance, suditi i vagom dobre mjere mjeriti.

Donijeće balkanske tranzicione prilike duže renoviranje ovog stoljetnog gospodina, kome vrijeme nije moglo oduzeti šarm, niti patinu koja ga čini gotovo muzejskom baštinom prvog reda.

Bristol, nostalgično podsjećanje na mladost, želje i snove koje je u SFRJ očekivala   neke druge široke puteve, ne sluteći tragediju i ratna razaranja koja će zadesiti tu   divnu zemlju.

Bristol, ta kolektivna memorija njenih stanara razasuta sirom svijeta, postala je njihova vjekovna dokumentaristička kulturologija, koja ovaj hotel, kao jedan od onih oko dvjesta razasutih po svijetu sa istim imenom, čini više od hotela  i suvoparnih statistika o broju posjetilaca. Očigledno je Bristol mnogo više, pa je tako on i svjedok atentata na makedonskog predsjednika Kira Gligorova 1995. godine.

Stoljetni gospodin makedonske duše, melosa i životnog erosa, ta tačka susreta meraka i sevdaha, ostaje svakom njegovom posjetiocu domom koji se u srcu čuva i pamti, baš onako kao što se i makedonska pjesma vječno pamti.

Zaslužio je Bristol sjećanje u čije ime sa distance blizu četiri decenije kao njegov gost, sabiram lične i kolektivne bore vremena, u okviru  kojeg nosim ugravirani  ram nezaboravnog parčeta  mladosti, koja je u svoj putujući prolazni prtljag  trajno ponijela skopski merak, sa suvim žigom domaćina Bristola.