Piše: Robert Bajruši, jutranji.hr

Organizatori Sarajevo Film Festivala (SFF) našli su se u dosta neugodnoj situaciji nakon što je na ovogodišnjem izdanju CineLink dana flmske industrije predstavljen film kojega snima srpski reditelj Radoš Bajić a nosi naslov “Heroji Halyarda”. U tom se filmu glorifikuje uloga četnika zbog spašavanja savezničkih pilota čiji su avioni u borbenim misija tokom Drugog svjetskog rata oboreni nad područjem Jugoslavije.

“Operacija Halyard” bio je naziv za misiju koju su 1944. godine uspostavili Amerikanci kako bi organizovali evakuaciju svojih i britanskih pilota oborenih nad Srbijom a pri tom su se oslanjali na logističku podršku četnika Draže Mihailovića koji su kontrolisali dio teritorije pogodne za uspostavu izletišta. U Bajićevom filmu, četnici su “dobri momci” koji su prijatelji savezničkih pilota. Uskoro su uslijedile brojne optužbe da se radi o revizionističkom pristupu istoriji Drugog svjetskog rata u Srbiji čiji je cilj prikazati četnike kao borce za slobodu a ne kao saradnike okupatora što su nedvojbeno bili. Što je bilo u stvarnosti?

Još 1977. Tomas Matteson je u istraživanju za Vojni koledž Vazdušnih snaga SAD-a napisao kako su “Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog (Air Crew Rescue Unit) spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji.

Čak postoje i nesporni dokazi kako je Draža Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Na primjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra”, otkrio je Matteson.

Američki istoričar Robert Donia koji je temeljito istražio Operaciju Halyard, napisao je kako je u dvadeset prvom vijeku, američka vlada, isprva preko svoje ambasade u Beogradu, podržavala obilježavanje sjećanja na operaciju Halyard u nadi da će poboljšati američko-srpske odnose i uvjeriti Srbiju da se pridruži NATO-u, EU i drugim evroatlantskim organizacijama. Donia je pojasnio da su te memorijalne aktivnosti promovisale “jednostranu, nepotpunu četničku verziju spašavanja Halyarda.”

U stvarnosti, prema određenim statističarima sa područja Jugoslavije spašeno 2.364 pilota, te ove procjene navode da su partizani spasili oko 2.000 pilota, a četnici 350. Naknadna prebrojavanja su pokazala da je sa četničke teritorije spašeno 500 do 600 pilota. Konzervativna procjena govori da su partizani spasili najmanje duplo više pilota od četnika.

U istraživačkom radu “The Forgotten Thousands: The Historiography of World War II Rescues of Allied Airmen in Yugoslavia” Robert Donia je objasnio kako su se pročetnički radovi uglavnom bazirali na sjećanjima američkog vojnika Richarda Feldmana, čiji je avion takođe bio srušen nad Srbijom.

Nakon Drugog svjetskog rata, piloti koje su spasili četnici predvođeni Feldmanom bili su bijesni kada je Draža Mihailović osuđen za izdaju, budući su oni povjerovali u priče koje su čuli od četnika o partizanima kao izdajnicima. U atmosferi Hladnog rata uspjeli su izlobirati da predsjednik SAD-a Harry Truman Mihailoviću dodijeli orden “Legije za zasluge”, ali koja je ostala tajna.

Međutim, priča o četnicima koji spašavaju Amerikance, samo je zadnje poglavlje beogradskog redizajniranja istorije Srba i Srbije, kao junačkog naroda koji je uvijek na pravnoj strani, makar i po cijenu ogromnih žrtava. S tim ciljem već čitavu deceniju izlaze filmovi i serije, koji, možda nemaju međunarodni odjek, ali dramatično utiču na stavove većine stanovništva u Srbiji.

Zapravo je prekrajanje istorije započelo prije deset godina, kada je 2013. Radoš Bajić snimio seriju Ravna Gora. U priči o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, veličaju se četnički pokret i Draža Mihailović, objašnjava da su Srbi izdati 1941. baš kao i nepunih 30 godina ranije, te kako su Hrvati isključivi krivci za raspad Kraljevine Jugoslavije. Ima i zabavno-banalnih dijelova poput toga da je Tito prikazan kao hohštapler kojemu su na pameti uglavnom zgodne Srpkinje, a tek onda podizanje revolucije.

Prema istovjetnoj ideološkoj matrici napravljena je 2021. godine i serija Aleksandar od Jugoslavije, prema romanu Vuka Draškovića, koja počinje u trenutku kad se kralj vraća iz Prvog svjetskog rata u oslobođeni Beograd 1918., a završava atentaom u Marseilleu 1934. godine. Još jednom su Srbi dobrodušno i naivno ušli u državu s Hrvatima i ostalima, umjesto da formiraju Veliku Srbiju. Istina neki među njima su to odmah razumjeli pa jedan od likova govori: “Zajedničke države s Hrvatima ne može biti, ne može!” Ali, Aleksandar je naivan i brine o pravima Slovenaca i Hrvata, koji će mu naposljetku doći glave.

S istorijskog stajališta i ovdje je riječ o falsifikatu u kojem se prećutkuje da su u toj državi Srbi vladali u politici i vojsci, zbog kritika se završavalo na robiji, a Makedonci, Albanci, Crnogorci i Bošnjaci nisu uopšte priznavani kao nacije.

Prošle godine plasiran je film Dara iz Jasenovca. O kakvom djelu je riječ pokazala je filmska kritika u američkim dnevnim novinama Los Angeles Times koju potpisuje Robert Abele. Prema LA Timesu, film reditelja Petra Antonijevića “će na kušnju staviti strpljenje” čak i najrigoroznijih izučavatelja kulturalnih prikaza genocida. “Tanak je furnir istorijske realnosti na tom očito nativističkom i manipulativnom filmu”, napisao je Robert Abele.

Ništa čudno. Prije pet godina, Srbija je u sjedištu Ujedinjenih naroda u  Njujorku otvorila izložbu “Jasenovac – pravo na nezaborav”, a sve u sklopu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Ondje je nadbiskup Alojzije Stepinac prikazan, ni manje ni više, kao odgovoran za ustaške logore smrti.

U januaru ove godine započela je projekcija dugo očekivanog filma “Oluja”, reditelja i scenarista Miloša Radunovića, koji je predstavljen kao “antiratni film s ratnom temom” o “stradanju i protjerivanju više od 250.000 Srba” iz Hrvatske u avgustu 1995. godine. Razumije se da u filmu nema govora o prethodnom etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva, a Hrvati su prikazani kao negativci koji ubijaju i protjeruju Srbe.

S takvim sadržajem Oluja ima i edukativnu ulogu i trebala bi se prikazivati svim učenicima u Srbiji “jer opisuje konkretan događaj stradanja Srba u Hrvatskoj, i drugoj, univerzalnijoj, o ugrožavanju dječjih i ljudskih prava u ratnim uslovima, o pravdi, osveti, zlu koje se lako širi, a teško zaustavlja”.

Sve je jednostavno. Srbija nema namjeru priznati odgovornost za ratove i zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali najgore je to što je ovo stav koji zastupaju sve tamošnje važne stranke i političari. Brojni su pokazatelji iz kojih je vidljivo da Vučićev režim Srbiju pokušava predstaviti kao žrtvu ratova i to ne samo devedesetih, nego i 1918., 1941. i 1945.

U tome se ide i dalje pa je Filmski centar Srbije recentno dodijelio 210.000 eura za snimanje filma “Linija” režisera Dragoljuba Elčića, koji se bavi dobrovoljnim dolaskom dr. Miodraga Lazića na prvu borbenu crtu ratom zahvaćenog Sarajeva, tačnije na Grbavicu i formiranjem ratne bolnice na prvoj liniji fronta. Opsada Sarajeva koje su srpske snage držale u okruženju trajala je 44 mjeseca, a ubijeno je oko 14 hiljada ljudi. Sada Srbija finansira djelo o životima Srba koji su opkoli grad, a sve se predstavlja kao “ratni film čija osnovna dramska konstrukcija predstavlja junaka koji se u biti bori za život u nemilosrdnom ratnom okruženju”.

Ne treba sumnjati da će takvih filmova biti još.