U knjizi Nacionalni karakter: u pogodbi[1] posebno sam naznačio posrbljivanje Crne Gore uskocima i izbjeglicama poslije Boja na Kosovu.

„Srbi u Crnoj Gori vratili bi (se) Crnu Goru 19. vijeka sa vladikama, knjaževima Petrovićima Njegošima. Prava Crna Gora, kako se zove i posebna prosrpska politička partija, jeste ona u kojoj žive samo Srbi. Prizivaju najviše Srpstvo knjaza/kralja Nikole, koji je odista svestrano i vatreno srbovao u želji da dokaže da je pravi Srbin, i nadi da će biti nasljednik Dušanovoga carstva. Pjesma Onamo, onamo (Onamo, ’namo, kako se uobičajilo) žudi za carskim prestolom.

Veliku uzdanicu za srbovanje čini štivo Milorada G. Medakovića Život i običaji Crngoraca.

Autor smatra da je, kako piše u Predgovoru, blizu sedam godina  koje je proveo u Crnoj Gori imao vremena i prilike da pozna Crnogorce sa svake strane.(!?, moji znaci, D. I)

Zadivljen i začuđen čitam: Petar II „se sam ponosio što je Crnogorac; ponosio se  sa junaštvom i sa vrlinom svoje braće Crnogoraca“. Crnogorci su „svetlali obraz i sebi i svemu našemu narodu“.[2] Napominjem da ćirilična štampa sadrži i ruska slova. Spoznao je da se Njegoš ponosi što je… A naš narod? Saznam i ja odmah, već u Uvodu da su se skoro svi Crnogorci doselili iz Ercegovine. Ipak, odmah zatim: Crnogorci su uskoci sa Kosova. Što se zbilo sa onima iz Ercegovine? Žalostivo: „Poslije propasti carstva srbskoga na Kosovu, počeli su jadni Srbi od ljute nevolje uskakati u današnju Crnu Goru“. Nevolje su nagonile izvrsne junake Srbe da idu u zbjegove, da uskaču i „da se poseljavaju u vrletno i pusto mjesto“. Još gore: „Crnogorci su uskoci od Kosova, oni su uskakali u današnju Crnu Goru. Uskakali su najviše u XV vijeku“. I najgore: Crna Gora je tada bila pusta, oblast zetskih gospodara, Balše i Stevana Crnojevića, koji su bili samo Gospodari vsoi Zeti i Pomorskija zemli.[3] Strašno: O Crnoj Gori tada nije bilo spomena. Kontekstualno navodim kada je i kako Crna Gora bila spominjana.

Zastajem: ako je Crna Gora tada, svejedno kako se zvala, bila pusta zemlja nad kim su vladali, kome su bili Gospodari Balšići i Crnojevići?! Je li ikada bilo u Crnoj Gori starosjedilaca, domorodaca, ili su tek Srbi uskoci naselili pustu zemlju, razmnožili se i osvojili pravo svojine zavazda. Naglašavam: Čija je bila vojska Stefanice Crnojevića koji je izvojevao pobjede u tri bitke 1452. i 1453. godine nad vojskama srpskoga despota Đurđa Brankovića? Jesu li ratovali potomci dobjeglih Srba sa Kosova i uskoka iz Hercegovine protiv Srba iz Srbije? Ili slobodarski Zećani/Crnogorci! Cijeni se “Naročite zasluge Stefanice Crnojevića… što je sredinom XV vijeka bio glavni akter i sudionik brojnih političko-istorijskih dešavanja koja su doprinijela da na teritoriji Gornje Zete izraste posebni nacionalni i državni identitet Crne Gore”.[4]

 Objavljena 1860. godine, kada je nastupio novi knjaz Nikola I, mogla je Medakovićeva knjiga da bude poželjna lektira posrbljivanja, posebno mladoga vladara punila Srpstvom.

U mojim knjigama o crnogorskoj naciji[5] dao sam dovoljno dokaza o stanovništvu, etnosu, nacionalnome sastavu Crne Gore od nastanka prve nezavisne države južnoslovenskih naroda Duklje do najnovijih vremena.

Sve dok jedino mjerilo valjanosti Crnogorca bude ideologizovano srpstvo i sve dok opstojnost i razvoj Crne Gore bude zavisilo od toga što misli i želi režim u Srbiji ili što hoće Srbi u Crnoj Gori neće biti dobra ni za Srbe ni za Crnogorce, ni napretka ni za Crnu Goru ni za Srbiju. Sve dok se namjerno ili po navici zastaje na etnosu kao sveodređenju nacije neće se izaći iz balkanskoga kruga smutnje i sukoba. Crnogorci su ono što su – Crnogorci, moderna nacija po svim svojstvima. Etnički su nastajali stapanjem slovenskih naseljenika na području Prevalitane, Duklje, Zete, Crne Gore, stapajući se, preoblikujući zatečene starince, Ilire, Kelte, Tračane, Romane, romanizovane Ilire, vlaško-arbanaške, doseljenike, uskoke, iz mnogih krajeva Balkana...

Splemenjivanje, preplemenjivanje, nad – plemenjivanje naročito „jedinstvo“, nacionalna sinteza...

Srbi su svuda samo i uvijek Srbi.

Crnogorci su najčešće Crnogorci, ali mogu biti, doma i na strani, svojevoljno i nametnuto, i Srbi i Crnogorci, i Srbi iz Crne Gore, i samo Srbi.

Srbi i srpski Crnogorci, Srbi „poreklom“ iz Crne Gore  slažu se da su svi Srbi: i Srbijanci, i Crnogorci, i Šumadinci, i Bosanci, i Hercegovci, i Ličani…

Crnogorci su prokleti, ili nikakvi.

Za mitropolita crnogorsko-primorskoga g. Amfilohija (Radovića) Crnogorci su: kopilad, komunistički nakot, sa odgovarajućim objašnjenjima,[6] ili su nikogovići, kako nalazi srpski akademik Dragan Nedeljković.[7]

Srbima nikada nije – dosta! Hoće sve više, svega, i da ih ima sve više, iako ih mori – ”bela kuga”. Ako ne može – rodom, može prisvajanjem, posvajanjem, vraćanjem u sebe onih koji su – odbjegli ili su – oteti.

I sada, grafitima započetim u Beogradu, ispisanim u nekoliko crnogorskih gradova, oskrnavljenim Njegoševim spomenikom u Podgorici,  i  poklikom „Da se vojska na Kosovo vrati...“ pozivaju potomke „dobjeglih“ Srba da ponovo ratuju...