Od Vučjeg Dola... do bola
Crnogorci su carskoj vojsci izbačili iz stroja, za dvije godine, preko 100.000 soldata, a oni Crnoj Gori manje od 10.000. Ko se ne bi bar malo uštinuo od takve istorije... a mi smo Srbima prepuštili svekoliku. I da se zna (ka’ što se zaboravlja) da je Crna Gora od Tuđemila (1042) do Skadra (1912) vodila sve bojeve suvereno, bez ikoga svoga
Mihailo RADOJIČIĆ ŠOK
Neki će biti iznenađeni ako kažem da me prvi pozvao na Vučji Do R. Karadžić u ono doba (90-ih), kada su mitinzi, a potom ubojito oružje, na komade razdrobili „carstvo“, SFRJ. Taj neukrotivi boj je slao krvave restlove velike YU u samostalne države, a potonji ostatak (Srbiju i CG) u SeReJe ili, prostije rečeno, u p.m. Kako tada nije bilo mobitela, na kućnom telefonu je dežurala tzv. ,,sekretarica“ koja je tonski bilježila poruke pozivnika. U poruci je, pored ostalog, stajalo da bi bilo poželjno da se pojavim na tom mjestu i u tom društvu... pa ga je nabrojio. Želja me minula kad mi se pozivnik predstavio i saopštio sastav za potrebe srpstva i SPC. Svima kojima su bile znane igre prijestola iz Beograda, bilo je jasno što bi značilo ići na pomen vučedolskim junacima, pod tuđom zastavom i sastavom. Tada je sinula munja više Crne Gore, a još nema gromobrana. Misionari velike Srbije na čelu s Amfilohijem i SPC nijesu imali sprešnijega posla no da pohode tuđe zemlje i da ih (ne)biranim sredstvima grabe za sebe. Prizvali su tada sve srpske prvake zla u dubodolinu Vučjeg Dola da ih stimaju i stimulišu za nove pohode i otimačine. Nijesam im bio poklonik, pa im nijesam uslišio pažnju.
O Vučjem Dolu za početnike, znanje vlasti bilo je vrlo skromno a na skromnost oće svaka guba. Od toga smo se razgubali, te niko ni s kim niti hoće, nit umije. Većina nije znala ni đe je Vučji Do. Odlazio sam tamo ponekad i prije ovog fašisoidnog poziva, samo sam, a potom svake godine, ponekad i sa članovima porodice. Onda su se, posljednju deceniju i po, pored malobrojnih iskrenih poštovalaca i potomaka vučedolskih junaka, primarno pojavljivali i neki antiratni aktivisti, ili tezgaroški patrioti, koje smo jedva vratili sa ratišta Dubrovnika i okoline. Ali svejedno, Vučji Do je istinita legenda, kojem ne treba domišljati slavu, jer je po sebi gotovo nevjerovatna... Jer kako objasniti da je u paklu Dola poginulo samo 45 Crnogoraca, a od posljedica ranjavanja još 27, teke ukupno 72... dok su Osmanskom carstvu izbačili iz stroja više hiljada bojovnika. Crnogorci su im zbrisali, sa spiska, dva pješadijska i jedan streljački bataljon, dakle nijesu više postojali. U zbirnom povijesnom obračunu u Veljem ratu 1876-78 Turci su imali 51.692 mrtva, 41.355, ranjenih i 11. 331 zarobljenih vojnika... A Crnogorci 2.972 mrtva, 6.519 ranjenih i zarobljenog samo jednog jedinog vojnika koji nije htio da kaže ime, da se ne obruka. Tako su Crnogorci carskoj vojsci izbačili iz stroja, za dvije godine, preko 100.000 soldata, a oni Crnoj Gori manje od 10.000. Ko se ne bi bar malo uštinuo od takve istorije... a mi smo Srbima prepuštili svekoliku. I da se zna (ka’ što se zaboravlja) da je Crna Gora od Tuđemila (1042) do Skadra (1912) vodila sve bojeve suvereno, bez ikoga svoga, a Srbija samostalno, samo jednu bitku, onu na Slivnici sa Bugarima 1885. i bila potučena do nogu. Pala je ka’ na Kosovu. Tu su ugasili za vazda ,,Načertanije“ Ilije Garašanina i njegov koncept da ovlada bugarskim oblastima. Kod nas je Načertanije u punoj snazi i sprezi s vlašću... odavno!
Da i ovoj pripovijesti, zloćudni, ne bi pripisali legendarnost, evo nekoliko izvoda iz ,,Memoara sa Balkana“, očevidca Martina Đurđevića (stručnjaka za vezu), katolika iz Stoca, koji je izravno posmatrao bitku i bio uz štab knjaza Nikole.
Početak bitke:
,,Sada je Peko Pavlović imao veliku zadaću; on je imao domamiti Turke iz Bileće u Vučiji Do, gdje je bilo Crnogorcima najzgodnije za bitku. Uze dakle taj vojvoda 400 momaka i silesiju trubača, pa došuljav se do Bileća stade pucati u gradske kuće i tabor, a trubači su sa sviju strana trubili tako da su Turci mislili da je tu sakupljena sva sila crnogorska. Zapovjednici turske vojske bili su: mušir Muhtar-paša, ferik Selim-paša, liva-Osman-paša, liva Abdullah-paša i pukovnik glavnog štaba Šukri-beg (Bošnjak)... Odmah Turci izađoše iz grada i stadoše navaljivati na Crnogorce. No Peko Pavlović stade uzmicati puškarajući na Turke, a ovi su ga progonili sve iduć za njim prema Vučijem Dolu, ne sluteći, da je ondje kneževa armada u zasjedi... Međutim, su neke crnogorske čete već bile u noći zauzele neke klance oko Vučijeg Dola. U ranu zoru, kada je već bio kucnuo čas, zatrubiše trube u glavnom kneževu stanu: ,,U boj“. Sve se diže na noge! Sva vojska stade gmizati iz Vrbice uz brdo prema Vučijem dolu... Sam knez Nikola preuze komandu, a uz njega su se nalazili, vojv. Petar Vukotić, vojv. Stanko Radonjić, vojv. Novica Cerović, tjelesni liječnik francuski pukovnik Fevrier... Bi određeno, da se i muzika (knjaževog) glavnog stana ukloni, no muzikanti pobacaše instrumente u prtljagu, zgrabiše puške, pa i oni odjuriše u vatru.“
Đurđević svjedoči o zarobljavanju Osman paše-generala:
,,Tom je baterijom zapovijedao Osman-paša, moj znanac. I njega opkoliše Crnogorci; on se je hrabro branio, dok nijesu svi oko njega izginuli. Crnogorci su mu vikali: Predaj se, gospodine!, premda nijesu znali ko je i šta je. Osman-paša je opet njima vikao: ,,Ja se ne predajem! Pucajte u me – jer je volio poginuti, nego se predati. No Crnogorci ne htjedoše pucati, već objesiše puške o rame, a jedan od njih priskoči k njemu, zgrabi ga za ruku i reče: ,,Moj si!“... Kad knez to ču, posla odmah (svog) liječnika Fevriera paši u susret, da mu pruži prvu pomoć, ako je možda ranjen?“
,,Glavni zapovjednik Muhtar-paša (maršal carske vojske - vanbračni sin sultanov) bio je ostraga sa rezervom jedan sat daleko, te je zdrav utekao ravno u Dubrovnik. Ovaj paša iz Dubrovnika brzojavi u Mostar, da je amo sve izgubljeno, te neka oni u Mostaru gledaju, kako će se odbraniti, jerbo on misli, da će Crnogorci sada nakon te pobjede odmah marširati na Mostar. Isti paša odasla drugi brzojav iz Dubrovnika u Carigrad...“
P.S. Sad bi se moglo javiti paši (da je živ) da je tek sad ovamo sve izgubljeno bez obzira na neprijateljske stravične poraze. A kako i neće, kad je jedan od patriota ovako opisao 147 godina Vučedolske bitke: ,,Ah... kako je bilo na Vučji Do! Pečenje, vrh! Dvije vrste sira, vrh! Pršute, po dva ,,bajlaga“, vrh! Čajna kobasica... po dvije kifle i pića napretek“... Bio sam tamo, tačno je tako bilo, no se ne zna oće li Crna Gora preteć!? pobjeda
0 Komentara