Škrinja

Dušan Ičević

Đilasovo ima – nema crnogorske nacije

Jul 30, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Nakana da se, povodom 110 godina rođenja, Milovan Đilas uzvisuje u jednoga od najznamenitijih Crnoraca 20. vijeka, da se knjiga Njegoš:pjesnik, vladar i vladika uvrsti u školske programe kao udžbenik, da mu se dade ulica u Glavnome gradu,  ponukala me da se ponovo pobunim. U mojoj knjizi Crnogorska nacija: u izboru temeljno sam raspravio Đilasove Ima/nema crnogorske nacije.

Predlagače podsjećam i na ubjedljivo kritičko prosuđivanje Novaka Adžića. Posebno je pogrdno što je Đilas u intervjuu pariskome Le Mondu 30. decembra 1971. godine ustvrdio da je Crna Gora u toku i nakon Drugoga svjetskoga rata „kažnjena statusom posebne republike  i izmišljanjem posebne nacije”.[1]

Teorijsko - političko obrazloženje crnogorske nacije dao je Milovan Đilas kada je ustvrdio da je ona već nastala, ali u srpskoj tradiciji. M. Đilas obrazlaže da je istorijski tako kada je srpska nacija već bila stvorena, crnogorska je tek u začetku, kasni čitavo stoljeće, pa proces njenog formiranja „i danas - danji traje”, a kulminacionu tačku dosegao je „u ovom ratu”. Crnogorci pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. Srbi i Crnogorci su jednoga (srpskoga) narodnoga porijekla, jednoga korijena, ali je različitim putevima tekao razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti. Crnogorci se danas nacionalno osjećaju nečim posebnim u smislu crnogorskoga naroda (nacije), ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu.[2]

Tako je napravljen veliki zaokret u prihvatanju i priznavanju crnogorske nacionalne individualosti, što je potvrđeno i u državno - pravnim aktima federativne Jugoslavije.

          Podrobnije: Kako je/kakvu je crnogorsku naciju „stvorio” Milovan Đilas?

U svome tekstu redom raspravlja shatanja, po „argumentima” protivnika (kolebljivcima i onima kojima nije jasno) „prava Crnogoraca na federalni položaj, protiv posebne crnogorske nacionalnosti.

Prvi,  da je Crna Gora pasivna i da kao posebna jedinica ne može sama da živi, pa je treba spasiti, htio to crnogorski narod ili ne, da „prisajedini”. Takvo je gledanje „starih pljačkaških režima Jugoslavije”, koji su „uzimali iz ‘pasivne’ Crne Gore više poreza” nego što su trošili iz državnih rashoda.[3]

Drugi, „Crnogorci su Srbi i nema nikakvog smisla niti treba dozvoliti cijepanje srpstva…. Crnogorci su najčistiji Srbi, kolijevka srpstva.” Za dokaze se navodi prošlost Crne Gore, Njegoš, narodna pjesma itd. Đilas ne pravi opaske na pomenute tvrdnje, nego nastavlja da Crnogorci nesumnjivo pripadaju „srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda”. Zastajem da pitam: Koja, kakva, u kojemu vremenu postoje plemena da bi se spominjala u nastanku nacija?

U prošlosti, u osamnaestome, pa i u početku devetnaestoga vijeka, Srbi u Srbiji su bili raja pod Turcima, dok su Crnogorci bili dijelom raja, vćinom slobodni seljaci u stalnoj borbi protiv Turaka. Uprošćeno je ako se samo svede na borbu slobodnih seljaka. Zećani/Crnogorci su se borili protiv osmanske imperije vođene dinastijama Balšića, Crnojevića i Petrovića, dok su Srbi kao ? bili zaista postali raja. Jedinstvena religija bila je idejni oblik borbe protiv turskoga feudalizma (krst protiv polumjeseca), kod pravoslavne raje „iste po istorijskim tradicijama, i srodne po jeziku i običajima,… iste težnje za oslobođenjem i jedinstvom u borbi”. Nije naznačio kako je religija odigrala takvu ulogu kod Srba, kako kod Crnogoraca. Iste vrijednosti: tradicija, jezik, običaji svakako nijesu dovoljni da bi se poistovjetili. Najznačajnije je što je autor naglasio da su „putevi razvitka ka naciji” u Srbiji i u Crnoj Gori „različiti” (moj kurziv, D.I.)

Zanimljivo je da je predstavu o Crnogorcima kao najčistijim Srbima činilo što su crnogorski seljaci koji su se naseljavali u Srbiju, prenosili u nju duh otpora protiv turskoga feudalizma, bili nosioci srpske tradicije,  i u vrijeme kada je počelo formiranje srpske nacije,  „u nju ulili i sa njom stopili. Kolijevka ustaničke borbe protiv Turaka, na taj način se, u svijesti ugnjetenih narodnih masa pretvarala u kolijevku srpstva.” U tome vidi i „opravdanje za prisajedinjavanje Crne Gore, za osporavanje nacionalnih prava Crnogorcima.”

Mogao bih na svaki Đilasov iskaz da dajem opaske, ali ću se zadržavati samo na bitnome. „Opravdanje” koje on vidi je u „idejnoj” sferi. Mnogo više je praktičnih razloga za osporavanje crnogorske nacije, koje sam kontekstualno navodio i obrazlagao.   

Ponavlja različite puteve razvitka nacije, nacionalne svijesti kod Srba i Crnogoraca, prigovara građanskim teoretičarima i sitnoburžoaskim političarima „koji ne shvataju suštinu nacionalnoga pitanja i zakone formiranja nacija”, pa izvlače „zaključak o jednoj naciji”, što je zapravo „ideološka osnova i opravdanje hegemonizma”.

Kada Đilas prelazi na konkretno-istorijske prilike daje zanimljiva zapažanja da je kralj Nikola iz pobuda da poveća broj podanika (što je ranije bila politika Obrenovići kada je u Srbiji već bila formirana nacija, a Mihailo težio da “pripoji” Crnu Goru), takođe isticao srpstvo: Prizren, Kosovo, Hercegovinu itd., “iako je u to vrijeme već bio poodmakao proces formiranja Crnogoraca kao nacije.” (moj kurziv, D.I.)[4] Milovan Đilas, znači, nije stvorio crnogorsku naciju nego samo na svoj način objašnjavao kako je ona nastajala i razvijala se. Potvrdio je da crnogorska nacija jeste.

Stvaranje crnogorske nacije u Crnoj Gori, nastavlja autor, počelo je čitavo stoljeće kasnije nego u Srbiji. Nalazi da prosec formiranja crnogorske nacije još traje (nacija, svaka, neprekidno se stvara, iu procesu nema završetka, moja opaska, D.I.), te da su u tek završenome ratu najoštrije došli do izraza “posebna crnogorska individualnost, ispoljavanje nacionalne svijesti i nacionalne osobitosti…,” što “označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost.”(moj kurziv, D.I.)[5]

Nadodaje da je, gledano kroz istorijski razvitak, “sasvim (je) razumljivo zašto se Crnogorci nacionalno danas osjećaju nečim posebnim (ne osporavajući da su Srbi po tradiciji, po porijeklu), zašto osjećaju kao pravilno i prirodno kad ih se naziva crnogorskim narodom (nacijom) i smatraju federalni položaj kao sasvim nužan, prirodan razumljiv.”

Moje istraživanje dokazuje da su Crnogorci samosvojni u razvitku, naravno i sa primjesama srpskoga etnosa. 

/U istome Zborniku su i dva Staljinova teksta o nacionalnome pitanju u Jugoslaviji, u kojima se ne spominje cnogorska nacija, pa se Đilasu ne može pripisati da je “prepisao” Hazjajina./

Tako je napravljen veliki zaokret u prihvatanju i priznavanju crnogorske nacionalne individualosti, što je potvrđeno i u državno-pravnim aktima federativne Jugoslavije.

U svim zvaničnim dokumentima i izjavama predstavnika nove narodne vlasti crnogorska nacija se svuda spominje kao ravnopravni subjekt višenacionalne federativne Jugoslavije. Program SKJ, sva ustavna i politička dokumenta nove Jugoslavije potvrđuju crnogorsku nacionalnu individualnost i ravnopravnost crnogorske nacije sa svim jugoslovenskim ancijama. 

Nacije se verbalno ne proglašavaju i ne odobravaju, niti propisuju kakvim političkim odlukama ili državnim aktom. One nijesu proizvoljne, vještačke ili iznuđene zajednice. Prigovori da se priznavanjem crnogorske nacije željelo samo da cijepa jedinstveno srpsko nacionalno biće zastaje na statičkom tumačenju nacije kao nepromjenljive globalne društvene grupe. Određene političke okolnosti mogu pogodovati da se politički „priznaje“ ili odbija „priznanje“ nečije nacionalne egzistencije. Komunistička partija Jugoslavije i nova vlast svakako nijesu mogli da izmisle ni da odbrane kakvu nepostojeću naciju. KPJ je u protivrečnim procesima međuratne jugoslovenske države, i u nacionalno-oslobodilačkoj borbi u toku Drugoga svjetskoga rata, razotkrivala suštine socijalnih i nacionalnih gibanja i stremljenja, pa u mnoštvu oprečnosti teorijske, konkretno-istorijske i praktične vrste spoznala objektivne okolnosti nacionalnoga individualizovanja nepriznatih naroda. Tako je postepeno otkrivala i očigledno ispoljavanje crnogorskoga nacionalnoga identiteta, uveliko u kontekstu i srpskoga osjećanja, pa u sklopu kompleksnoga rešavanja nacionalnoga pitanja nalazila mogućnost ostvarivanja samobitnosti i jednakosti Crnogoraca u slobodnoj demokratskoj federativnoj socijalističkoj Jugoslaviji.

Prisjeća se da su komunisti „stvorili” crnogorsku naciju još kada je bio dječak, a ne spominje da je kao odrasla osoba, pred sam rat, pisao potvrdno o crnogorskoj naciji. Naime, zbog uticaja nacionalnoga pitanja na ukupna politička dešavanja u Crnoj Gori, na VIII pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru, avgusta 1940. godine,  istaknuta je potreba pisanja jedne brošure o crnogorskome nacionalnom pitanju. U okviru priprema za V zemaljsku konferenciju KPJ dato je više primjedaba na tretman crnogorskog nacionalnoga pitanja u referatu Moša Pijade, pa je izrada referata povjerena Milovanu Đilasu. Pijade je tvrdio da je Crna Gora, uprkos njenoj tradiciji državnosti i samostalnosti, primjer seljačke zemlje sa još nepreživjelim ostacima plemenske organizacije u kojoj je  proces formiranja nacije počeo „tek kad su Crnogorci imali da osjete srpsko nasilje i eksploataciju”, i nije završen. Đilas je, pak, u svome referatu, ustvrdio da je proces konstituisanja crnogorske nacije završen krajem XIX i početkom XX vijeka. Od tog trenutka, crnogorski komunisti su smatrali da je njihov pogled na crnogorsko nacionalno pitanje bio sasvim jasan i precizan, budući da su Crnogorci i kao „nacionalna posebnost” bili u rangu svih drugih južnoslovenskih naroda. Znači,  crnogorski narod je i po nacionalnom osnovu imao ista prava kao i drugi južnoslovenski narodi na samoopredjeljenje do otcjepljenja, odnosno iste mogućnosti da koristeći ta prava bude konstituent nove demokratske i federativne države u kojoj će zajedno s njima, i u istoj mjeri koliko i oni, ostvarivati svoje istorijske težnje. S tim i takvim uvjerenjima crnogorskih komunista korespondirao je zaključak V zemaljske konferencije KPJ u odnosu na crnogorsko nacionalno pitanje.[6]

U svojevrsnoj intelektualnoj prozuklosti, Đilas je sklon da naknadno pametuje. Ostao bez vlasti, ostala mu je ideja. Više nema vlasti da ukine crnogorsku naciju, kao onda kad je bio vlastan da je „objavi”, ali ima ideju da je ospori. No, pošto se crnogorska nacija opire poricanju, Đilas se ipak koleba. Činjenica da oko toga neslaganja traju i dan danji u Crnoj Gori, kako kaže, zorno ukazuju da se ne radi samo o ideološkim konstrukcijama i ideološkim zloupotrebama (komunističkim i srpsko-nacionalističkim), nego o nečemu dubljemu i trajnijemu, što nalaže temeljitije razmišljanje i mirniju ideološku raspravu.

Uprkos svim obrtima, Đilas zaključuje da „niko nije uspio da poništi crnogorsku plemensku i istorijsku samobitnost”. Svaka, makar i ovlašna, logička analiza njegovoga iskaza izazvala bi zbunjenost: Što danas znači plemenska samobitnost

a) je li kategorija etnosa (rod - pleme - savez plemena - narod ...),

b) socijalna organizacija koja je karakterisala crnogorsko društvo do ponovnoga stvaranja države,

c) plemstvo u srpskome narodu, koji nije imao plemenske podjele,

d) oznaka kao „tri plemena jednog naroda”, kako je nazivana prva Jugoslavija 1918. godine, iako su one (srpska, hrvatska i slovenačka) bile nacije.

Pitanje je i kako se može poništiti istorijska samobitnost. Istorija se može različito tumačiti, ali se voljom ideologa ne može potrti. 

Namjerno, svjesno ili omaškom, M. Đilas za crnogorski državni status upotrebljava različita pa i suprotna viđenja. Pomenuto je da za njega opravdana samo administrativna posebnost. U tekstu iz 1990. godine sasvim izričito piše da je „... nerazumno i neprirodno (je) poricanje crnogorske posebnosti u stvaranju i zadržavanju svoje državnosti”. Jer, mada nije tačno, ponavlja, da su se Crnogorci razvili u naciju, nepobitno je da su stvorili državu. Obrte opet pravi kada kaže da nedemokratske politike, još uvriježene u plahoviti i prečesto razorni crnogorski mentalitet, usvajaju spontano nastale prirodne razlike Srbijanaca i Crnogoraca, i ometaju spontano prirodno jedinstvo i zbližavanje Crne Gore i Srbije, da bi ustvrdio da je bezuslovno, državno ujedinjenje sa Srbijom tvrđe i upornije u Crnoj Gori, nego u Srbiji.[7]

Posebno je pogrdno što je u intervjuu pariskome Le Mondu 30. decembra 1971. godine ustvrdio da je Crna Gora u toku i nakon Drugoga svjetskoga rata „kažnjena statusom posebne republike  i izmišljanjem posebne nacije”.[8]

Podsjetiću da Srbe niko nije pitao za ujedinjenje/prisajedinjenje 1918. godine, niti 1990. godine za zajedničku državu.

U odgovoru na izričito pitanje o ujedinjenju Srbije i Crne Gore zastupa gledište da neka forma crnogorske državnosti treba da ostane.(Varijanta ujedinjenja, NIN, Beograd 27. jul 1990, str. 11-142).

„Tvorac” crnogorske nacije Milovan Đilas se „predomislio” i u novoj „samospoznaji” došao do „konačnoga” zaključka da Crnogorci nijesu nacija. Kako je naknadno objašnjavao 1988. godine, svojevremeno je, 1945. godine, „priznao” da postoji i crnogorska nacija iz srpskoga naroda, a ne samo posebna državnost, iz dva razloga:

a) iz uvjerenja da se održi veza sa ujedinjenjem 1918. godine i sa „bjelašima”, i

b) pazeći i na partijsku liniju. Za njega je nepobitno i danas da su Crnogorci Srbi, da su dio srpskog naroda. Tvrdnja da su se Crnogorci razvili u naciju potiče iz ideologije, iz lenjinizma, tačnije iz Staljina.[9] (Ako bi se „slušao” Staljin teško bi se po „svim elementima” priznala crnogorska nacija). Ideologizovani Đilas ne prestaje da konstruiše „nacionalne” tipove. 

Kada se prisjeća svoje „zablude” M. Đilas se upravo zaklanja iza Staljinovoga autoriteta, „četvrtoga klasika” marksizma, koji je stvorio teoriju o nacijama kao isključivom proizvodu kapitalizma, što znači  da samoj sebi nije ničim prethodila. Smještena u Staljinove kalupe nije bilo teško „naučnim dokazima od Crnogoraca napraviti naciju”. Sporiji razvitak kapitalizma u Crnoj Gori nego u Srbiji, negodovanje zbog centralizma i hegemonizma i još gorih zala, dobijalo je crnogorski oblik, osobito zbog razlika u mentalitetu, socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji.( „Baš sam ja, ponajprije bio pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazloženja crnogorske nacije”. Naravno, napominje, ni tada nije mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, a i danas misli da je „još opravdana njihova administrativna posebnost”.Tako je, bar po vremenu nastanka teksta, mislio “između”, odnosno 1957-1959. godine u knjizi Njegoš: pesnik, vladar, vladika.[10]

Razgovor o crnogorskoj naciji M. Đilas ponovo zatvara u krugove ideologije, pošto je za njega isključivo ideološka tvorba. Kako je nastala ideološkom konstrukcijom, tako će i nestati kad propadne ideološki univerzum koji je stvorio -lenjinizam. U Đilasovoj ideologici nije logično da propadne čitav lenjinizam, a da ostane samo tvrdnja o crnogorskoj naciji. Uprkos Đilasovim tvrdnjama o propasti “lenjinističke nacije”, crnogorska nacija ima istorijsko-društveno utemeljenje koje nije izvodljivo poreći samo promjenom ideoloških ubjeđenja. Ni navodni tvorac promjenom mišljenja ne može je potrti.

Milovan Đilas ipak nije “izdržao” u potpunome negiranju crnogorske nacije, pošto joj je nehotice ili uvjereno pridao i etničku posebnost. U makedonskome nedjeljniku Puls, u kontekstu tada aktuelnih nacionalnih trvenja, izjavio je: „Crnogorci u širem smislu su Srbi i kod njih je to jedino osjećanje koje preovladava. Međutim, ako neko želi da negira njihov etnički i naročito državni identitet, onda se, prirodno, javlja crnogorski nacionalizam. I kod mene se javlja. Ako Srbijanci žele da ga pokopaju, onda sam privrženik njihovog otcjepljenja.”[11]

Bitan je stav o etničkoj posebnosti. Zna se što etnos sve obuhvata i znači. Istovremeno, prirodno/društveno razvojno biva i posebna nacija, svejedno koji je osnovni supstrat.

Dodaću ovdje i Đilasovu tvrdnju da se naglo snaženje četnika u Crnoj Gori ne može objasniti „ako se izgubi iz vida neodstupno nastojanje komunista na crnogorskoj nacionalnoj, odnosno narodnoj, posebnosti”, gdje su se sukobile dvije ideologije, zatvorene i isključive i oko vlasti i društva, i oko srbijansko-crnogorskih odnosa.[12] Đilas piše o komunistima kao o nekoj tamo grupaciji koja “izvoljeva” pa se sukobljava sa opet tamo nekakvim četnicima!? Suština je u sukobu antifašista boraca protiv okupatora za slobodu i novo pravednije društvo, i sluga okupatora koji hoće da nastave poredak nacionalne i ljudske obespravljenosti pod stranim gospodstvom. Dovoljno su poznate sve istorijske činjenice o NOB i četničkome pokretu. Najveća je podvala srpskome narodu kada se srpstvo podvodi ili izjednačava sa četništvom u službi okupatora.

          Đilas nije kreator nego negator crnogorske nacije. Novoosnovana Akademija “Đilas”svojim ciljem jačanja svijesti građana/ki Crne Gore o neophodnosti slobodnoga govora i kritičkoga rasuđivanja[13] dala mi je povod da ponovo objavim tekst.