Korona i dokolica

RUDINICE ZASEOK-KATUN MAROŠA

Jul 24, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

            Ove vrele ljetetne dane sam iskoristio da posjetim katun-zaselak Rudinice koji se nalazi na starom putu koji vodi od katuna Dolova ka katunu Kuk u samom srcu NP-Lovćen na 1400 mnv. Put je probijen za vrijeme Nikole I Petrovića 1908. godine  i predstavljao je dragocjenu vezu i sponu sa Njegušima, Kotorom i Cetinjem u prošlosti. Danas se put veoma rijetko koristi i njime prolaze svojim terenskim vozilima mještani, planinari i avanturisti koji žele da preko Rudinica dožive ljepote planine Babljak u sklopu masiva Lovćena. Ljetnja vrelina subote 22. jula 2023. godine nije omela moja nemirni duh da ispišem još jednu stranicu istorije Lovćena u razgovoru sa onima kojima je Lovćen prva i potonja riječ. Krećem kasnog subotnjeg popodneva oko 18 ura makadamskim putem od Dolova ka Rudinicama. Na terenu srećem vrijedne nadzornike iz NP-Lovćen, Sašu Vukmirovića i Igora Kokotovića koji pješice redovno obilaze teren i čuvaju nam sve ljepote ove planine.  Umorni sa krupnim graškama znoja pozdravljaju se samnom i pokazuju mi uslikane endeme i subendeme Lovćena i planinarske staze koje su danas obišli. Njihova predanost i posvećenost u službi nadzornika je lijep primjer kako se voli svoj posao bez obzira na visoke temperature kojima su izloženi. Oni su ti koji su uvijek spremni da pruže ruku planinarima, gostima, turistima a ponekad i onima koji se izgube opijeni planinskim vazduhom i ljepotama Lovćena. Oni znaju kako se voli planina i koliko je značajno da prirodu čuvamo i sačuvamo.

 

                                           DOLAZAK NA RUDINICE

 

Polako se uspinjem makadamskim putem ka Rudinicama, sa moje desne strane vrijedni Njeguši sadijevaju sijeno. Na jednom kamenjaru usamlljena mitska planinska magična biljka Raskovnik (Lat. Laserpitium spp) čiji su korijen pastiri sa Lovćena sakupljali za ljekovite i magične obrede. Prilazim Rudinicama čuju se britki otkosi kose koja zviždi po planinskom sijenu ovog katuna. Moj domaćin je  Mihailo-Mićo Maroš i njegova supruga Zorka. Pozdravljam se sa njima skidam svoju opremu foto-aparat, laptop omanji ruksak. Sjedimo za stolom a ja počinjem da zapisujem svjedočanstvo ovog neimara koji svojom vedrinom, šalama, energijom i vitalnošću djeluje mnogo mlađe. Planina je to razmišljam u sebi takvi su gorštaci stasali ispod ovog ljutog krša i ne mogu biti drugačiji.

Mihailo-Mićo Maroš rođen je 1955. godine na Mircu o svom djetinjstvu i životu govori mi sljedeće: ,,Odrastao sam u mnogobrojnoj  porodici oca Đura i majke Joke (Glendža) sa Očinića.  Pored mene i brata mi Gojka tu su još i pet sestara i to: Mileva, Stane, Vidosava, Branka i Ilinka. Od najranijeg djetinjstva pa sve do 1972-1973 smo se bavili stočarstvom držali smo tri krave, dva konja a ovce smo uzimali na ispašu od Grbljana i to od 70-100  i bili smo na katunu Rudinice od maja do kraja oktobra. Za ovce koje su pastiri iz Grblja preuzimali od nas davao se po kilogram sira. Poljoprivreda je bila jedno od glavnih zanimanja. Sijala se krtola a sve kuće i katune koje danas vidite od koji su mnogi obnovljeni bili su pokriveni slamom. Da bi se kuća pokrila slamom trebalo je ne samo domaćin nego i komšija da zasije raž kako bi slame bilo dovoljno i kako bi se kuća pokrila. Zatim ste i vi za njega naredne godine sijali raž kako bi se i njegova kuća pokriula.  Krtola i sir se prodavalo Grbljanima i drugim primorcima bila su to na svoj način i teška i lijepa vremena jer je to bio jedan sasvim drugačiji način života od današnjeg. Podjela posla u domaćinstvu je bila sljedeća ko je bio najstarji on je čuvao ovce stranama iznad Mirca do Kuka jer su se sve obradive površine radile svi dolovi, vrtače i doci. Moje mlađe sestre su vodile brige jedna o drugoj i pomagale u domaćinstvu svako je imao svoje zaduženje. Pastiri su se družili tokom dana a mi kao velika porodica nakon dnevnog čuvanja stada smo bili previše umorni. Mićo dobro pamti kada je ,,Tarin“  autobus koji je išao pazarnim danom preko Dolova i Rudinica na Kotor sa razlogom kako bi se na kotorski pazar stigli poljoprivredni i mlječni proizvodi, kastradina i čuveni njeguški sir. Naš glavni seoski put bio je od Mirca na Dolove kojim smo često išli. Pamtim kada je moj brat sa Rudinica na Mirac ćerao drva. Naše majke su išle ovim stijenama i padinama i brale kostriku koja je sakupljala za sitnu i krupnu stoku.“

 

                      KUPOVINA  KATUNA RUDINICE

 

Ispijamo po gutljaj kafe i nastavljamo naš dalji razgovor a Mićo nastavlja svoju priču: ,,Đed Milo kupuje 1921. godine imanje u Dolovima od Jova Mićova Radonjića baba Stane je bila od Kustudića. Baba je bila bastadur svoga vremena potekla u glasovitoj porodici Kustudića sa Majstora. Đed Milo je boravio dva puta u Americi prvi put 8. godina a drugi put 10. godina. Prvi put za taj period samo se jednom pismom javio. Drugi put nakon 10. godina je došao u svoj rodni dom umoran i iscrpljen od teškog života.  Đed Milo 1948 dijeli svoje sinove i imanja Blažu, Đuru i Dušanu. Mome ocu Đuru dopadaju Rudinice ali bez kuće. Napravljena je malena skromna kuća pod onom stijenom (pokazuje rukom na kućište) đe smo živjeli u periodu 1948-1968. Ovđe smo bili bez vode našu stoku smo pojili na Vjetreni mlin i Ljubin potok a bistijernu smo podigli tek 1961. godine. Malo zemlje smo imali a drugu zemlju smo kupili od Radonjića. Baba Stane se tih 18. godina dok je đed bio u Americi hrabro borila da podigne i odhrani svoju đecu. Išla je u trgovinu na Riječki pazar, pomagala u mobama, vodila domaćinstvo, podizala porodicu i nije joj bilo lako. Bila je žena vuk svoga vremena kao mnoge žene iz Katunske nahije drugačije se nije moglo ostati ni opstati na ovim prostorima. Ostala je jedna duhovita anegdota iz tog vremena na babu Stanu. Nakon povratka đeda iz Amerike nakon 18. godina pečalbe u Americi, baba i đed su se često sukobljavali oko toga kako treba voditi domaćinstvo. Jednog trenutka đed Milo reče Stani: ,,Ja više sa tobom ne mogu ovako no pokupi svoju prćiju i aj polako. Ona planu kao iz puške oću kako neću ne tražim ti ništa iz ove kuće no neću izlazit iz nje dok svi oni što su me doveli u ovu kuću ne izvedu me iz ove kuće. (smijeh barem trećina od tih svatova posle toliko godina nije bila živa tako je đed odustao od rastave).“ Zemlja je na Rudinicama obrađivana do kasnih devedesetih godina. Majka mi je doživjela duboku starost i izlazila je na Rudinice do 1992. godine bile su joj u srcu čitav život. Nakon sedamdesetih godina pojavljuje se privrednik koji je donio mašini za mljevenje kamenja od tog posla on je prolazio dobro a mještani su podigli svoje kuće. Koliko je bila stroga uprava NP-Lovćen najbolje svjedoči primjer  da se naplaćivala  ispaša stoke a šumar koji je imao posebno lijep odnos sa svim mještanima bio je Peko Rudović koga dobro i po dobru pamtim. Šume su se morale dobro čuvati i paziti ali uopšteno i sva priroda Lovćena.

 

POSJEDI NA MIRCU I ODLAZAK NA ŠKOLOVANJE

 

O svom daljem životu i vezanosti za Rudinice, Mirac i Lovćen Mićo priča: ,,Na Mircu je naša porodična kuća i posjedi a moj brat i sestre smo išli u školu u Kotor. Mirac je bio periferno selo sa koga se išlo u brojne trgovačke pazare. Na Mircu smo puno radili svi zajedno. Otac mi je veoma mlad umro u 53. godini to nas je usporilo tada kao mlade ljude. Pamtim dobro zemljotres iz 1979. godine  bio je razoran nakon zemljotresa smo jednu kuću obnovili na Mircu a drugu nismo. Puta do u selo nije bilo tako da se moralo čitavo selo kupiti da pomaže i da građevinski materijal sa tovarnim životinjama prebača. Nakon završetka osnovne škole u Kotoru upisujem Srednju ugostiteljsku u Kotoru. Nakon završene srednje škole služim vojni roka i nakon povratka dobijam posao prvi radni angažman mi je bio na Ivanpovim Koritima u čuvenom Palacu a kasnije prlezaim da radim u Fjord u Kotoru đe sam i stekao penziju. Firma je tada imala 18 značajnih ugostiteljskih objekata koji su bili okosnica turističkog razvoja Kotora. Bio sam neumorni radnik razapet između Kotora-Mirca-Rudinica i Lovćena  veoma malo sam imao slobodnog vremena.  Oženio sam se 1976 sa suprugom Zorkom rođena 1957. godine od Peraša, sa kojom dobijam đecu: Miomir, Tamaru, Lidiju i Kristinu. Supruga mi je bila i ostala velika podrška u životu. Zorka je radila u JU Lovćen Bečići a nakon par godina rada potpuno se posvetila svojoj porodici. Zahvaljujući njoj koja se puno žrtvovala za porodicu oni su postali uspješni. Mirac ima perpektivu ali se promijenila struktura onih koji žive. Mirac je doživio svojevrsni preporod ali je izgubio ono staro, arhaično i lijepo što ga je krasilo u prošlosti. Turizam je veoma razvijen na Mircu i veliko je intresovanje stranaca za podlovćenske prostore. Na Rudionicama mi ne hvali ništa sem dobri komšija ovaj katun ostao je netaknut.  Lijepo bi bilo da Lovćen bude sačuvan da doživi neki svoj preporod ali sa posebnim osvrtonm na očuvanje i zaštitu životne sredine. Lijepo bi bilo da se neki katuni obnove i zažive da to ima podršku države JPNPCG, MiniIstarstva poljoprivrede i turizma sigurno neću da kažem za sve ali ima onih koji bi voljeli da se vrate. Mladima bih rekao da zavole rodni kraj što prije a ne što kasnije što je često kod nas slučaj. Ne treba zaboraviti svoje ognište to je nešto što je sveto, neprolazno, trajno i vječno. Rodno ognjište prenosi plamen života svih naših predaka.“

 

MIOMIR MAROŠ I ZAPISI

 

Mićo i Zorka Maroš su roditelji poznatog poslenika medija i kulture dr Miomira Maroša koji je svojom kultnom emisiom ,,Zapisi “ svojim autorskim knjigama i radovima zabilježio neke od najljepših priča sa katuna, sela i gradova širom Crne Gore. O sinu Miomiru ali i o ćerkama Mićo kaže sljedeće: ,,Moja đeca su provodila puno vremena sa mojom majkom a njihovom babom koja im je pričala mnoge lijepe i drevne priče o životu, odrastanju, teškim i dobrim godinama o svemu onom što je činilo njihov život. Miomir je zajedno sa svojim sestrama ovdje provodio ljeta i slobodne dane dok je odrastao. Ta magija i nit podlovćenskog krša ostala je duboko urezana u njemu. Lovćen zajedno sa svim svojim selima, katunima, brojnim pašnjacima, izvorima, kamenjarom i neizostavnim spojom istorije i podsjećanja na nekadašnji život je probudio u Miomiru od malena ljubav da svoje impresije prenese ne samo na papir nego i okom filmske kamere koja sve pamti.  Miomir kada je počeo da radi u TVCG tada sam mu dao savjet sine sve radi samo se ne bavi politikom. Njegov prvi ozbiljni i detaljnji prilog bio je sa Cetinja, ,,Cetinje pod snijegom“ je bila Mijova prekretnica da nastavi sa kultnom emisijom ,,Zapisi“ koja traje duže od dvije decenije.“ Noć je polako počela da pada a razgovora sa Mićom i Zorkom se nastavlja. Grabim svojim foto-aparatom lijepe kadrove. Polako se sakupljau oblaci i munje probljeskuju nad Lovćenom  kao da žele da na Rudiniciama u ovoj julskoj noći ispišem svaku stranicu ove lijepe porodične istorije pa mi munje daju svoj sjaj makar i u trenu. Vidim polako moram grabiti ka Dolovima i ka mojim kolima. Užurbamo se pozdravljam sa mojim dragim gostima i domaćinima, užurbano koračam niz planinu. Bukova šuma njiše svoje grane koje kao da me pozdravljau u mom silasku sa ovog katuna. Jedna bukva sa puno prirodnih deformacija me podsjeti na vuka u noći. Na Dolovima svijetla u katunima kao nekada davno čuje se žamor đece. Hitaju Njeguši da prekriju bale sa sijenom kiša će. Samo što sam ušao u kolima počinje kiša u planini uspio sam i ovaj tren i trenutak otrgnuti na Lovćenu i ispisati još jednu stranicu istorije ove svete planine.