U prošloj kolumni sam se bavio našom novom društvenom zbiljom koju bi po svemu sudeći mogli pozdraviti sa parafrazom naslova jednog ju-filma –''Srećna nova 1918.g.''! Naime, i naslov moje kolumne, da podsjetim, glasio je: ''Da li je već bila nova 1918.g.?!'' Po ''efektima'' i ''rezultatima'' posjete predsjednika Crne Gore Beogradu izgleda, dakako, da uveliko jeste. Po svim njenim parametrima, te glavnim sekvencama i mnogim detaljima, mi već živimo novu 1918.g. i sve ono što je ona donijela. Naravno, to je nova 1918.g. prilagođena svemu onome čemu se snage koje je vode još (uvijek!) moraju prilagođavati. A to znači nevoljno prihvatati trenutni istorijski i društveni kontekst zbivanja i odnosa snaga na međunarodnom i regionalnom planu, sve se ne samo moleći i nadajući već i zdušno radeći na tome da se krajnji ciljevi što prije i u što optimalnijem i savršenijem vidu i sadržaju privedu realizaciji. I na dobrom su putu, mora se priznati, da to i ostvare, iako za njih ''dobar'' put svakako da nije nimalo dobar za sve ostale, za sve druge, njihove da li treba reći brojne susjede i narode, s kojima žive ne samo jedni pored drugih, već i jedni sa drugima kako je inače i red u normalnim državama, s tim što te snage koje vode i usmjeravaju novu 1918.g. pokušavaju da etničkim inžinjerstvom i vjerskim fundamentalizmom sebe ispostave kao apsolutnog hegemona čak i u čitavom regionu. U Crnoj Gori svakako kao projektovanom i dobrano već realizovanom najobičnijem privjesku u svakom pogledu Srbije iliti ''srpskog sveta''.  Oni čak misle da su na najboljem putu, kako po suštini njihove koncepcije ''riješenja'' nacionalnog i vjerskog im ''problema'', tako i po efikasnosti načina praktičnog sprovođenja. U svakom slučaju i od jednog i od drugog neće odustati. Pokazuju to i svi aspekti nedavne posjete predsjednika Crne Gore Beogradu koja je bila do te mjere blijeda i nedostojna pozicije prvog čovjeka naše zemlje da ne zaslužuje, osim ove tužne konstatacije, da se njome uopšte i bavimo. Ono što naravno odmah upada u oči jeste porazna činjenica da su njenim ''epohalnim'' dostignućima oduševljeni svi oni koji potpuno otvoreno priželjkuju staru-novu tzv. Podgoričku skupštinu i zagovaraju povratak na 1918.g. i staro, novo ''ujedinjenje'' Crne Gore i Srbije. Za ostvarenje takvog cilja bio je uglavnom sačinjen i spisak zvanica na prijemu koji je u vili ''Crnogorka'' upriličio predsjednik Crne Gore. Sve po strateškom protokolu ''oslobodilaca'' i iz stare i iz nove 1918.g., odnosno onih najnovijih od 30. avgusta 2020.g., datuma koji se i sada priziva kao objediniteljski ''švedski sto'' nove buduće vlasti i Vlade.

A nije da se 30. avgust 2020.g. nije mogao nazrijeti mnogo, mnogo ranije, još u periodu vladavine DPS-a i drugih suverenističkih stranaka. Viđelo se, dakle, mnogo ''dobro'' kuda vode mnogi uistinu loši državni i društveni procesi. Ko je htio da ih vidi naravno. I meni nikada nije bilo potrebno i prevashodno gubiti vrijeme na moralisanje i osudu svih anticrnogorskih snaga  u smislu potankog prepričavanja i objašnjavanja, crtanja i slikanja načina i ciljeva njihovog urušavanja, destruisanja i negiranja Crne Gore i svih atributa Crnogoraca, već sam se uvijek pitao a šta sami Crnogorci i svi kojima je stalo do multietničke i građanske naše zemlje rade da bi osujetili anticrnogorske napade i njihove strateške namjere i planove? I stvarno, što rade iliti što smo radili i radimo li što danas?!

Sa ovim pitanjem i pokušajem odgovora na njega, mi smo, čini mi se, u srcu moguće akcije, tj. našeg nacionalnog i građanskog, i kolektivnog i individualnog, odgovora na aktuelno pitanje biti ili ne biti, ali i u srcu same tame našeg, dakle, problema, crnogorskog problema ili pitanja, koja nam ne daje da odsudno zakoračimo u novu i drugačiju crnogorsku kulturnu paradigmu i alternativu kao pravca za izlaz iz postojeće situacije. Da, u pitanju je sfera identiteta, kulture, prosvjete, nauke, ljudskih resursa iliti kadrova, institucija, programa, vizija... Crna Gora se nalazi na ledini, oslobođena od ''oslobodilaca'' iz 30. avgusta 2020.g. koji se evo sada spremaju da nastave ovaj proces ''oslobođenja'' do potpune ''slobode'' nove 1918.g., primjerene za ''srpski svet'' XXI-og vijeka, koja će za Crnogorce i građansku i evropsku Crnu Goru, za sve njene narode sa tim vrijednostima, biti katastrofalna i apsolutno uništavajuća. Aktuelni otpor ''oslobodiocima'' bi sigurno bio daleko, daleko drugačiji i veći, uistinu snažan, svuda prisutan i sa stvarnim učincima, da se u periodu vlasti DPS-a nije samo ostalo na birokratizovanim parolama i mantrama poput ''Nikad više 1918.g'' i ''Da je vječna Crna Gora'', već da se učinio ozbiljan napor da se prije svega identitetska sfera u svim svojim aspektima pokuša osmisliti, unaprijediti i razviti sa kadrovima, vrijednostima, planovima, vizijama, institucijama... Ili – bolje bi bilo da smo davali što češće ''žute'' kartone ''mangupima u sopstvenim redovima'' nego mitropolitu Amfilohiju Radoviću koji je ionako bio zaslužio davno i ''crveni'' karton. Dakle, (o)čistimo prvo sopstveno dvorište.

To se nije desilo i to traje i danas, sada već sa malo sopstvenih ''zasluga'' kada je u ranijem periodu sve dovedeno stvarnom zaslugom DPS-a i drugih suverenističkih stranaka do besmisla i društvenog aspolutnog marginalizovanja i onako jedva nekoliko postojećih stvarno crnogorskih identitetskih subjekata. Ipak, i u sadašnjem izuzetno nepovoljnom ambijentu nešto bi se kao odgovor na anticrnogorstvo moralo raditi. Zašto se, dakle, to ne čini? Zašto npr. Dukljanska Akademija nauka i umjetnosti ni poslije više od dvije godine od najave ne može, neće, ne smije ili ne želi, da organizuje naučni skup o poraznom stanju u kojem se nalazi Crna Gora, stiješenjena od velikosrpskih klerofašista sa svih strana?! I zašto ispada da je njen najveći domet usvajanje zapisnika sa posljednje sjednice od prije upravo dvije godine?! A i kako će organizovati naučni skup za koji su naravno potrebni ljudi, odnosno kadrovi, kada nijesu ni konstituisana rukovodstva određenih odjeljenja i odbora?! I kada se samim tim u Predsjedništvu Akademije nijesu ni mogli naći, po funkciji, njegovi članovi koji su ujedno i rukovodioci više odgovarajućih odjeljenja!? Zašto smo samo glasni i jasni (!?) da bi postali i kada postanemo glavni i vlasni, a poslije toga ućutimo i prepustimo se opijenosti ''vlasti'' i ''slasti' i ''časti'' radi ''slave'' i još jedne, dakle, stavke i funkcije, u ''bio-bibliografijama''?! Zašto u kulturološkom i stvaralačkom smislu ostajemo tamo đe smo svo vrijeme i bili, u ''nedođiji'' naše nemoći da opštem i zajedničkom, kolektivnom boljitku našeg društva i naše države podredimo sve naše individualne, nikada do kraja ugasle i realizovane, fantazme i težnje ka ''značenju'' i vlasti radi vlasti?! Zašto smo isti u kulturološkoj paradigmi kao i oni koje kao da smo ''nadrasli'' i ''nadvisili'' u njihovoj ''primitivnoj'' anticrnogorskoj raboti?! Isti smo, jer u ljudskom i vrijednosnom smislu nijesmo uspjeli (ako smo se uopšte trudili i pokušavali?!) da ih zasijenimo našom superiornom crnogorskom civilizacijskom svijetlošću, jer ipak za to treba da postoji ta svjetlost!?

Na jednom  od nedavnih protesta protiv Vučića u Beogradu rečeno je da je možda njegov najbolji i najviši domet to što je promijenjena kulturološka paradigma kojom su se protestanti pokazali, paradigma naravno u odnosu na onu koju protežira tamošnji nedemokratski režim. Mi nažalost u svim  onim ranijim protestima, ili bolje rečeno njihovim pokušajima, tu kulturnu novu paradigmu nijesmo uspjeli dostići i prezentovati iz mnogobrojnih razloga. Tačno je, ništa se ne može preko noći postići. Ali, ni nastavkom netransparentnosti, nedemokratskih i samovoljnih praksi, ja-pa-ja sistemima ''saobraćanja'' i ''komunikacija'', stalnim veljanjem i busanjem u prsa, željom da se i u identitetsko-naučno-kulturnoj oblasti vlada kao u politici – sjetimo se samo što je Meša Selimović napisao za vlast i za njen antiljudski otrov –  iza čega ne (p)ostaje ništa vrijedno, produktivno, nešto bilo što za što se u stvaralačkom smislu može neko uhvatiti i povezati, na čemu se može nadograditi i prepoznati. Bez svega toga, bez samokritike i kritike, bez planova, vizija, budućnosti, ljudi, institucija, bez stvaralaštva, bez identitetskih sfera po kojima tek i čovjek i narodi postaju i ostaju ljudi i narodi, mi nesumnjivo ostajemo vječni (!?) i nužni zarobljenici i privrženici svake vlasti, kako one stare, konkretno u Crnoj Gori nekadašnjeg DPS-a i drugih suvrenističkih stranaka, tako i ovih novih klerofašističkih, od kojih se evo regrutuju i neki novi ''demokratski'' subjekti, poput novih, tzv. ''umjerenih'', suverenista, ''centrista'', ''Evrope sad'', itd., itd. Biće njih svakako, ali je pitanje da li će i kakve i do kada biti Crne Gore.