Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

Mada su po prirodi stvari protiv svakog komunizma, RFE od samog početka ima pozitivan stav prema titoizmu [Puddington, 2000: 44]. CIA je 1957-8. poslala RFE kriptogram preko tadašnjeg predsjednika svojeg osnivača FEC, u kojem se raspituje da li je RFE provodi politiku promocije titoističke verzije nacionalnog komunizma kao modela za satelite. RFE povoljno govori o titoizmu kao stanici između komunizma i zapadne demokracije [Puddington, 2000: 84, 87]. Puddington piše da su ‘[…] Istočnoevropljani živjeli u društvima u kojima je kontrola nad informacijama bila skoro potpuna, osim kad se radi o emisijama inozemnih radio servisa’ [Puddington, 2000: 66]. Slično tomu Mihajlov: ‘Glavne i odlučujuće bitke se vode i dobijaju u mas-medijima, i to u demokratskim, a ne kontrolisanim’ [Mihajlov, 1994: 77]. Slažem se. Ali Mihajlov nekoliko stranica prije toga do nebesa nahvali RFE-RL: ‘Te radiostanice služe kao zamena za nepostojeću nezavisnu i opozicionu domaću štampu [...]. Ukratko, one imaju vezu sa američkom politikom u onoj meri u kojoj bi je imala slobodna štampa u zemljama na koje se emituje’ [Mihajlov, 1994: 69]. RFE sebe predstavlja kao glas opozicije. Vidjeli smo da se preko valova tih stanica čita samizdat. Kod nas samizdata nije bilo, a razlog je očit: praktično sve, sa nekoliko nepromišljenih i nepotrebnih iznimaka, moglo se tiskati u zemlji. Padingtonova studija pomoću brojnih podataka iz tajnih izvora pokazuje da je RFE/RL bila sve osim slobodnog i nekontroliranog medija. Još gore, ‘uređivačka politika’ podsjeća na najstrožiju cenzuru iz doba najpravovjernijeg komunizma. Sovjetski disidenti poput Bukovskog i Solženjicina jasno su vidjeli s kim imaju posla: Bukovski je 1977. smjernice ismijavao i uspoređivao ih sa institucijom cenzure u SSSR, a Složenjicin 1982. je optužio RL za autocenzuru [Puddington, 2000: 274]. Zamisao je bila da se propagira sloboda govora u američkoj tradiciji, ali je to bila obična obmana, piše Padington. ‘Direktive’ dolaze od Viznera i drugog važnog čovjeka Agencije, Trejsi Barnza (Tracy Barnes), koji se konstantno miješaju u program.
Političku liniju, pri čemu na početku neke tekstove piše CIA, kasnije određuju skupno RFE, CIA i State Deparatment. Američki šefovi izbjeglica koje su radile za radio znali su za tajnu vezu i morali su potpisati izjavu da znaju. Ako bi to odali, morali bi platiti $ 10,000 (predinflacijskih) dolara i odležati 10 godina robije [Puddington, 64, 18-29]. Smjernice određuju što se mora izbjegavati, naglašavati i zabranjene teme. RFE provodi smjernice pazeći da ne odstupi od političke linije. Svaki jezik ima svojega Amerikanca da provodi političku liniju i asistenta koji govori dotični jezik. Ovaj pazi što se radi i izvješćuje nakon emisije gdje treba [Puddington, 2000: 41-44].
Poslije mađarskih događaja 1956., u kojima je RFE odigrala sumnjivu ulogu, radio stanica je stavljena pod ‘državni nadzor bez presedana’ [Puddington, 2000:116-119]. Nama je ovaj izvor ‘objektivne informacije’ bio uskraćen. Vlada SAD je odlučila da ne emitira u Jugoslaviju kao nagradu za pozitivnu Titovu ulogu u evropskoj politici [Puddington, 2000: 44]. Onda je za one koji su to morali slušati, RFE/RL bila kazna.
The New Leader je osnovao sredinom tridesetih godina Sol Levitas, ruski izbjeglica, menjševik. Pedesetih godina je časopis bio ’dio scene’ KSK tiskajući niz članaka u prilog ove organizacije, ali izgleda da, usprkos naporima, nije uspio osigurati formalnu vezu i trajno financiranje CIA. Glavni štab KSK u Parizu je oklijevao da pruži takvu podršku. Pred smrt raspričani Melvin Laski (Lasky), jedan od ključnih figura KSK, tvrdi da je glavni razlog bio što je CIA svoje fondove davala KSK isključivo za djelovanje van SAD [Scott-Smith, 2002: 194]. To se zove legalizam. Stonor Sonderz je utvrdila da je u najmanje tri navrata CIA izvadila New Leader (i srodni Partisan Review), iz financijskih neprilika kršeći svoje zakonske ovlasti i spasila ga od propasti [Stonor Saunders, 1999:162-164; Wilford, 2003].
U predgovoru američkom izdanju Mihajlovljevog Moskovskog leta, Majron Kolač objašnjava kako je New Leader došao do čuvenog teksta koji je Mihajlova, na njegovo iznenađenje, napravio disidentom [Myron Kolatch, 1965: VII-XX]. I ovdje se ponavlja čudna stvar kao u ranim Đilasovim radovima: ime prevoditelja djela na engleski nije navedeno. Kako se to radi? Beogradsko Delo je u januaru 1965. objavilo prvi dio Moskovskog leta, a početkom februara drugi. Već 6. 2. 1965. u njujorškom Times-u se pojavila nepotpisana vijest iz Beograda da je Mihajlov izazvao srdžbu sovjetskog ambasadora zbog tekstova objavljenih u Delu, zapravo ponajviše autorove tvrdnje o postojanju u SSSR-u logora smrti prije Hitlera. U redakciji New Leader-a se pitaju što bi još moglo pisati u tome tekstu, a napetost raste spoznajom da je 11. 2. zabranjena prodaja Dela. Redakcija počinje potragu za Delom, naročito za zabranjenim februarskim brojem, a potraga postaje urgentnom tek 4. 3. kad je Komunist objavio Titov napad na Mihajlova 11. 2. u razgovoru sa javnim tužiteljima.
Na redakciju Leadera impresivno je djelovalo Titovo povezivanje Mihajlova sa Đilasom, njihovim starim znancem i suradnikom, u međuvremenu planetarnom zvijezdom. Redakcija grozničavo traga dalje i sklapa sliku: tako je 27. 2. sovjetski ambasador A. M. Puzanov uručio oštru protestnu notu Titu u kojoj se tvrdi da objavljivanje Moskovskog leta nije slučajno. Hajci se pridružuje NIN člankom u kojem se Mihajlov proglašava desnim bjelogardejskim i antikomunističkim agentom. NIN ne objavljuje Mihajlovljev odgovor, kao ni druga glasila u SFRJ kojima je poslao kopiju pisma. Times-ov Bajnder [Binder] intervjuira Mihajlova u Zadru 2.3., kad Mihajlov izražava čuđenje bukom koja se digla oko Moskovskog leta. Čuđenje je bilo umjesno: ni iz današnje perspektive u tome tekstu nema ništa što kritičkim krugovima u Jugoslaviji već nije bilo poznato. Ipak, nakon Titovog oglašavanja, Mihajlova hapse. Još jedna sumanuta akcija od koje je režim, a da ne spominjemo autora koji je nevin trpio, imao štete. Mihajlov tada postaje još puno zanimljiviji – redakcija po cijelom svijetu traži primjerke zabranjenog Dela i nakon tjedna dana nalazi ih pod nosom: u Kembridžu, Masačusets (Cambridge, Massachusetts). Primjerci su bili prije zabrane poslati pretplatnicima. Ono što je opravdavalo tolike napore je bila tema – SSSR. Tekst, kako kaže Kolač, ‘ne samo da je sadržavao bogatstvo novih informacija već je predstavljao i pogled na sovjetsku literaturu koji se rijetko može susresti na Zapadu’ [Kolatch, 1965: XV]. Već 29. 3. New Leader objavljuje prošireni broj sa Mihajlovljevim tekstom iz oba broja Dela. Očito je da Mihajlov prije vrijedi za ruskog disidenta nego za jugoslavenskog, on piše o SSSR i može se razveseliti interesu sovjetskog ambasadora koji na njega Titu skreće pažnju. Da je pisao o Jugoslaviji, možda bi to ostalo posve nezapaženo. Suđenje Mihajlovu 29. i 30. 4. 1965. (zbog narušavanja ugleda strane države, KZ, čl. 175, i kršenje čl. 125 Zakona o štampi zbog slanja rukopisa izdavaču u Rim - pitam se da li je taj izdavač bio Tempo Presente, talijanski organ KSK), nakon što je bilo zabranjeno raspačavanje Dela, održano je u Zadru. Sve što se desilo do izlaska američkog izdanja Moskovskog leta, a Kolač je svoj predgovor knjizi u kojoj je objavljen Mihajlovljev rukopis, napisao avgusta 1965, ukazuje na izvanrednu angažiranost ljudi okupljenih oko New Leader-a da do maksimuma iscrpu temu.
Tako suđenju prisustvuje Anatol Šub (Anatole Shub), dopisnik Washington Post-a iz Srednje Evrope, čovjek koji je prije toga bio jedan od urednika New Leader-a, a njegova ‘odlična analiza afere Mihajlov u junskom broju britanskog magazina Encounter uključivala je i živopisan opis sudskog procesa’ (Kolatch, 1965: XVII). Kao New Leader, i Encounter je časopis koji financira CIA, ali na permanentnoj bazi. Još je jedna stvar zagrijala interes redakcije New Leader-a: na suđenju i u pismu NIN-u Mihajlov je spomenuo postojanje i trećeg dijela Moskovskog leta. Ponovno počinje interkontinentalna potraga među suradnicima, čitaocima i njihovim vezama za Mihajlovljevim rukopisom, čiji je original konačno nađen u Parizu, ‘sasvim različit i puno kontroverzniji nego druga dva dijela’, da bi bio objavljen već juna 1965. u časopisu New Leader. Honorar će mu čuvati jer su čuli da je izgubio posao i da nije dobio vizu za put u SAD, piše Kolač na kraju. Kolač Mihajlova povezuje s Đilasom, kojega su se sjetili kad je Mihajlov izveden na scenu. U vrijeme sovjetske intervencije u Mađarskoj, dvojica urednika su se pitala tko bi u komunističkom svijetu mogao dići glas i dati suvisao komentar na ta zbivanja. Netko se sjetio Đilasa. Poslali su mu kablogram, sa adresom ‘Beograd’. Samo četiri dana kasnije Đilasov ‘povijesni članak’ (Kolač) Bura u Istočnoj Evropi (The New Leader, 19. 11. 1956.) stigao je običnom avionskom poštom! (Ne bi me iznenadilo da je u svemu ovome UDB odigrala važnu ulogu – vjerujem da su sve učinili da Đilasa navuku na tanak led. Kako se on žali u svojim memoarima, bio je praćen, pošta mu je otvarana, svi su ga znali). Manje nego 24 sata nakon pojave časopisa na kioscima, javili su iz njujorškog ureda INS (International News Service), čiji je dopisnica iz Beča Ketrin Klark (Katherine Clark) čula od Đilasove žene sa kojom je upravo telefonom razgovarala, da je tajna policija upala u Đilasov stan, pretresla ga i odvela Đilasa, obrazlažući to člankom u New Leaderu. Časopis potom u više navrata traži od Tita da osigura odvjetnika koji će braniti Đilasa na sudu, ili bar da ima promatrača na suđenju. To ostaje bez odgovora.
Na zatvorenoj sesiji Đilas je osuđen na tri godine, a kratko potom još na sedam zbog objavljivanja Nove klase, čiji je rukopis, veli Kolač, već bio napustio zemlju u vrijeme hapšenja (nije točno, samo dio rukopisa). Đilas je 1961. pušten iz zatvora, ali brzo potom objavljuje opet u New Leaderu (16. 4. 1961) pripovjetku Rat, pa drugdje Razgovore sa Staljinom, što ga opet vraća u zatvor da dosluži kaznu. U svom napadu na Mihajlova, Tito ga je povezao sa Đilasom, otuda znatiželja u redakciji New Leadera [Kolatch, X-XI].
Nakon svega
Na početku se uspješne disidentske karijere razlikuju od slučaja do slučaja: jednom je u igri kapitalac tipa Đilas iz najužeg rukovodstva jedne buntovničke KP, drugi je puta to anonimni asistent iz Zadra koji niti ne sluti da je izabran. Pristupi i obrade su prilagođene okolnostima. U slučaju Jugoslavije imamo dvotračnu igru: sa Đilasom za popunjavanje sitnih, ali važnih propagandnih rupa u sovjetskom bloku, a druga je sa Titom za produbljivanje velikih na svjetskoj sceni. Zadivljuje bezobzirnost hladnoratovske politike koja bezočno koristi Đilasa, a ‘nesebično’ podržava Tita. Ne bi me iznenadilo da su Amerikanci vjerovali da Tito sve zna i da je Tito zbilja sve znao, te ga zato nisu ni pritiskali da ostavi Đilasa na miru. Kao osoba koja je dosta zbog toga propatila, Đilas je žrtvovan, ali je bio koristan kako bi se potcrtalo da je Tito ipak komunist koji zatvara protivnike. Objektivne studije svakog slučaja, pogotovu u zemljama gdje je disidentski pokret bio jak, pokazale bi personalne razlike. Treba odati poštovanje Mihajlovu što je skromno ukazao na svoje lansiranje u orbit disidenata. Ali, kad se jednom uđe u sistem, hladnoratovsku kolotečinu, onda razlika nema. Tekstovi se vrte u istom krugu, novinari stvaraju i pomno prate karijeru, izdaju se silne knjige u ponovljenim izdanjima, zatvaranje, puštanje, novo zatvaranje... Radio stanice danima i noćima emitiraju zabranjene tekstove. Do propasti komunizma. Osnovna svrha ovoga rada je da ukaže na jedan aspekt disidentstva, njegovu funkciju u hladnom ratu. Subjektivni motivi protagonista ostaju van razmatranja. Osnovno je polazište, dok se ne dokaže suprotno, uvjerenost u plemenitost motiva za rizični disidentski angažman, bez obzira na to da li mu je prethodila konverzija. Osim toga, brojni primjeri pokazuju da se borba protiv staljinizma i za demokratizaciju ne mora nužno voditi sa konvertitskih pozicija. Ipak, polazeći od toga da je svaka konverzija izraz osobnog rasta, iskrena i legitimna promjena uvjerenja, ona prvenstveno osvijetljava biografiju pojedinca. A kad se on nađe na poprištu političkih zbivanja koja izmiču osobnom uvidu i kontroli, konverzija postaje sociološki i politički relevantna. Angažman koji je prati žestoko se sudara sa cinizmom hladnoratovske realpolitike i od aktera pravi objekte i žrtve.
Postoji uvjerenje da su disidenti pridonijeli propasti komunizma. Ali komunizam se srušio i u Jugoslaviji, gdje disidenata praktično nije bilo. Mnoge postkomunističke države nisu ostvarile ideale za koje su disidenti stradali, nisu postale uzorite demokracije. Razlog tomu nije što je u nekima bilo svjetski poznatih disidenata, a u drugima nije. Disidenti su samo jedna fusnota u novijoj povijesti, a efekti i modusi njihova djelovanja vapiju za produbljenim studijama.’’
Ovo je kraj dva poglavlja iz moje knjige ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa – Đilasovi politički i filozofski pogledi’’ nazvanih ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' i ''Kontroverze oko disidentstva’’. Slijede nastavci iz poglavlja naslovljenog ''Kontroverze oko Tadića’’.

                                                                           (Nastavlja se)