Škrinja

Dušan Ičević

Đilasovo Srpstvo/Posrbljivanje Njegoša

Jul 10, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Milovan Đilas se bavio Njegošem, počevši od cenzorske osude knjige Isidore Sekulić, koju je nagnao da spali rukopis druge knjige o Njegošu. “Odužuje”  se naknadno opsežnom knjigom u slavu Njegoša, za koju je imao dovoljno vremena da temeljno istraži i ispiše sve što je dostupno.  Knjiga vrvi Srpstvom.[1]

Milovan Đilas posrbljuje Njegoša bez priziva.

Nadohvat mi je ista knjiga pod svedenim naslovom Njegoš[2] u kojoj kazuje da je naizgled čudno da nema „nigdje stvarnog traga Biblije – ni Starog, ni Novog Zavjeta. Da se čovjek upita: da li je ovaj vladika i duboko religiozan čovjek ikada čitao Jevanđelje, sem onih djelova iz bogosluženja? Nigdje hrišćanskih legendi i mitova. Mit u „Luči mikrokozma“ je samo spolja hrišćanski, a ustvari – jeretičko odstupanje od dogme.“(str. 52) Nastavlja i razlaže kasnije da je Njegoš odstupio od hrišćanske dogme „i prihvatio učenje o praegzistenciji, o prvobitnom čovjekovom životu na nebu,“ koje se nazire kod Platona, „pa nalazimo već kod Origena“, koji je „pokušao da izmiri hrišćanstvo s platonizmom“, kod gnostičara... Đilas je „neumoljiv“: „Njegoš će u –  šestoj, posljednjoj, pjesmi ’Luče’, skoro bezrazložno ubaciti hrišćanski mit o Adamovom životu u raju i završiti spjev jednom kratkom i potresnom himnom o Hristu, ali koja sa radnjom i koncepcijom ostalog teksta nema mnogo zajedničkog.“(str. 310-311) Zanimljiva  je tvrdnja da je Njegoš sazdavao i izvodio  Lučino poetsko i filosofsko djelo „iz narodskih i drugih vjerovanja.“(str. 314)

Ustvrđuje, međutim, da su dva osnovna motiva u Njegoševome djelu Bog i srpstvo.

„Dva osnovna Njegoševa motiva, dva mita – Bog i srpstvo, biće jače naglašavani – prvi, u ’Luči mikrokozmi’, drugi u ’Gorskom vijencu’, ali nikada se neće u njemu podvojiti“.[3]

Prethodno je odabrao dvije pjesme Crnogorac k svemogućem Bogu, u kojoj je pjesnikova srodnost s Bogom, i Zarobljen Crnogorac od vile, u kojoj je „nesrećni udes srpskog naroda“. Navodi i odgovarajuće stihove. U drugoj je i stih „Krv potomka velikog Nemanje...“[4] Ne izdvaja, čak i ne spominje poemu Vjerni sin noći  pjeva pohvalu mislima, koja je oda misli. Ona izlazi iz Đilasovoga šablona, pošto je mnogobožačka: uzvisuje misao kroz bogove Olimpa i rimskoga Panteona. Upravo je pohvala mislima bitna odrednica Njegoševe poetike.

/Zastaću: Rijetko je koji srpski nacionalista (svodim na tzv. intelektualce) toliko uzvisio Srpstvo. I kada nije imao neposrednoga povoda u Njegoševome tekstu, opojno mu je zamirisalo srpstvo, i zapisivao ga. Zaslužan je da bude proglašen za srpskoga sveca ili bar za Blaženoga./

Proglasio je:

„Da ni slova nije zabilježio, Njegoš bi ostao znamenit testamentom“.

Svako ko nije čitao Testament unaprijed bi se začudio i zadivio kakva je čudesna oporuka velikoga poete i mislioca. Ako bi Milovan bio ushićen cjelokupnim tekstom, onda bi zapao u sopstvenu zamku. Vjerovatno je ushićen sadržajem prvih devet rečenica u kojima se Njegoš obraća Tvorcu, koje su zaista „pjesma nad pjesmama“. Valjda je vrhunac Đilasove opsjednutosti srpstvom i kada u testamentu samo u detalju posrbljuje narod crnogorski. Jer, „srpske nesreće se pominju jedino kao „jadni narod crnogorski“. Još poroznije: da je srpska sudbina izražena baš tima stavom. Nastavlja, pri kraju opet „ljudska srpska sudbina“. Ostavljene novce ne pominje...

Osvetio se Vlad crnogorski, kako se potpisuje, kada kao račundžija raspoređuje novce.[5]

Prethodi, opažanje da su Petrovići nakloni pustolovinma. Započinje, navodni potpis vladike Danila: „vojevodić srpskoj zemlji“ (Ili: „voevodič srpskoj zemlji“) uzima zdravo za gotovo, koristi da kori: „koja je to srpska zemlja  kad Crna Gora jedva da je obojak  od nje“.[6] A omiljena  Srpska Sparta, koja se uzvisuje u slavnoj srpskoj istoriji? Da znaju čitaoci: Njegoš je Crnu Goru zvao Slovenska Š/Sparta!

Poglavlje Đak samouk, 3 počinje sa površnim tumačenjem da se učitelj Rada Tomova Sima Milutinović Sarajlija „obreo na Cetinju nezvan, vođen pustolovnim i pjesničkim i istovremeno dubokim nacionalnim  nagonima“.[7]

Nezvan jeste, –  poslan dakako: Knez Miloš Obrenović ga je hitno uputio iz Kragujevca u Crnu Goru da budućega vladiku i vladara srpstvom nadoji.

Vladika Vasilije „izmišlja plemiće i gubernije po Crnoj Gori“, iako je  „samo vladika nad šačicom Crnogoraca i Primoraca“ ali „time se čuva i obnavlja propalo carstvo srpsko“. Takvi su i vladike Petar i Rade, raspeti (moj izraz, D. I.) između želja i mogućnosti. Nije li, kao pita Milovan, a ne stavlja znak pitanja, što postaje tvrdnja, „i Njegoševa poezija najnepojamniji uzlet – neuko njeguško  čobanče među najvećima“. A kao u zanosu: „Sarajlija je jednostavno dunuo u crnogorsko bespuće“. Navodi stari vladika u pismu Gagiću: „Ne znam bi li se ikakav drugi Srbin saglasio živjeti u Crnoj Gori“. Sasvim jasno: Srbin je došao među Crnogorce. U Crnoj Gori nema Srba, osim kao došljaka!

Milovan spontano, na činjenicu da ga Vladika odmah uzima za sekretara: „Sima se i sam ugurava i grabi vlast“. Dodajem, po upustvima koje je dobio od Gospodara Miloša. Opisuje Milovan kako je Sima, osamljen, za nekoliko dana, sročio (takođe moj izraz, D. I.) tragediju „Obilić“. I što je najvažnije: „Nimalo slučajno što mu se taj motiv naturio baš u Crnoj Gori, tlu obilićevskog kulta“.[8] Đilas ne daje nikakav podatak baš o obilićevskome kultu u Crnoj Gori. Simo je došao pripravan u Crnu Goru da ideologijom Srpstva zadahne Crnogorce. U Serbiankama (Lajpcig 1826. godine) pjevao je:

Crna Goro, naš Olimpe pravi,

Crna Goro, ubježište Srba!... 

I malo vas, al’ možete mnogo...

Crnogorci! Otci Serbov pravi...

U knjizi Crnogorska nacija bavim se  i  Njegoševim srpstvom, i u posebnom odjeljku: Srpstvo, svetosavlje i kosovski mit.[9] 

Tri su strasti Vladike Rada (poznato je da je Vladika Petar, moja opaska, D. I.), kazuje znalac: srpstvo, poezija, vlast. Srpstvo je naslijedio kao borbu protiv Turaka, s poezijom se rodio,  vlast stiče.[10]

U  traganju za Njegoševim srpstvom zašao je u kosmičke dubine/daljine. I tamo našao da je Njegoš „Pesnik srpske kosmičke nesreće”. Izdigao izvan ovozemaljske sudbe, pa uznio u bezdan kosmosa. Dovitljivo, ali prozuklo. Poopštava: „Luča” je najopštija Njegoševa slika svijeta, kosmička drama koja će se u „Vijencu” prikazati kao srpski udes, da se u „Šćepanu” dovrši u svakodnevnoj crnogorskoj stvarnosti.[11]

Za svaku simboliku mogao bih da nađem protivslovlja, posebno za Gorski vijenac kao srpski udes. U knjizi Crnogorska nacija: u izboru pobrojao sam koliko doslovno riječima „srbuje” i potvrdio da je spjev crnogorska narodna nacionalna sverodna epopeja.  Svakako nije crnogorski udes nego poklik:

Neka bude što biti ne može

Neka bude borba neprestana...

Gorski vijenac nije jadikovka sem: Prokleto srpstvo svekoliko, za izgubljenim srpskim carstvom.

U Luči nalazi poređenje sa crnogorskom stvarnošću. Povremeno spaja crnogorsko, srpsko, nalazi i Njegoševe i crnogorske stvarnosti, Njegoš je i ponosit Crnogorac... Alogično povezuje: „Njegoš nije apstraktni zapadni logičar, a ni sholastički dogmatik. On je mudrac koji se iščaurio iz mitskih srpskih plemenskih zajednica”.(moj kurziv, D. I) Zna se: Srbi nijesu imali plemena nego župe. Nastavlja: Ima još crkvenoga i srednjevjekovnog u vizijama, u dekoru, u gledanju „kao i u spoljnem izgledu njegove vlasti... Ponajprije upada u oči prerađena crnogorska stvarnost”. Nalazi potvrdu: Njegov Bog ima mnogo od srednjevjekovnog monarha kao i sam Vladika Rade, a anđeli od klevetnika.[12]

Mislim da je Njegošev Bog mnogo slojevitiji i tajnovitiji od kakvoga srednjevjekovnoga uzora i prizora. 

Podrobnije poimanje i tumačenje zla započinje opet hudom sudbom srpstva. Uprošćava: „I najpovršnijom analizom bi se dalo otkriti da je Njegoš neizbježnost zla među ljudima, odnosno kosmičko – metafizički karakter zla, izvukao iz tragičnih udesa srpstva, iz njegove mitske istorije, što se najoštrije izrazilo u samoj Crnoj Gori”. U vrhuncu: „ Srpska nesreća i crnogorsko zlo začeli su se u Kosmosu”.[13]

Ovdje bi se mogao završiti svaki razgovor i prepustiti piscu da se jadi u kosmičkome bezdanu. No, pošto sam istraživao društveno biće zla, posebno Zlo domaće u poslanicama Petra Prvoga Petrovića Njegoša[14] zastaću da naznačim. Uspio sam da u četvoroimenome c/s/h/b jeziku nabrojim preko 170 izvedenica riječi Z/zla. Svakako za Ginisovu knjigu rekorda. Vjerovatno ni u jednome jeziku u svijetu nema toliko bogate riječi. Nadohvatsam pregledao rječnike stranih jezika, i našao samo u ruskome oko pedesetak izvedenica zla.

Na kraju, Đilas dovršava svoju nacionalnu misiju. „Tvorac” crnogorske nacije preobratio se u pobornika i zaštitnika srpskoga crnogorskoga naroda. Njegoš nema spokoja ni poslije smrti. „Pjesnik – prorok ukletog naroda nema ni prava na počinak... Jer stradanjem i podvigom, jer borbom neprestanom svjetla i tame, jer Njegošem i opstaje crnogorski srpski narod”.[15]

Ukleti narod ne može biti – crnogorski, koji neprekidno vodi borbe i ratove za slobodu, pravdu, dostojanstvo, nezavinost. Crnogorski narod, pa nacija, opstajali su i prije Njegoša, nastaviće i sa njim kao vrhunskim umjetničkim dometom, ali svekoliko sa svim temeljnim vrijednostima pregnuća, borbe za nezavisnost, državotvornost, slobodne narodne volje i neposredne demokratije, samorodice prava, čojstva, kulturno-duhovnih dobara...

/Napisano je godine 1957-1959, Zatvor u Sremskoj Mitrovici. U Napomeni saopštava da mu je znatnu pomoć ukazao poznati znalac Njegoša  krivotvorinama o Njegošu/

Obavještava takođe, 28. maja 1988. da je u poznatim beogradskim idavačkim kućama odbijen rukopis o Njegošu.[16]

U Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti održan je naučni skup o djelu Milovana Đilasa. O knjizi o Njegošu samo je Drago Ćupić dao neke osobenosti jezika, i naveo izvor: Njegoš – vladar i vladika, (Zodne i autor, Beograd-Ljubljana 1988, str. 606). Dodaću da je Aleksa Đilas u pregledu objavljenih djela naveo: Njegoš – pjesnik, vladar i vladika, studija, Beograd: Zodne 1988. Ne zalazim u razlike naslova. I Legenda o Njegošu, rasprava, Beograd, Kultura, 1952, samo je spomenuta.[17]

Ustaljeno, i omiljeno, da je Gorski Vijenac Srpska Biblija Đilas uzdiže iznad nebesa. Priliči Nebeskome narodu. U zaletu: Gorski Vijenac mora biti otkrivan i doživljavan na nov način dok je jezika i srpskoga naroda. Gorski Vijenac je nenadmašen i nenadmašiv srpski spjev – misaono-poetska sinteza  i izraz srpske sudbine. Iznad svega: „Srpska sudbina pod apsolutnim zakonom, ljudski otpor kosmičkom zlu, lirski izraz nacionalne drame – narod naš kao pjesma”. /Povremeno sam riječ naš zamjenjivao sa srpski/

Srpski narod je u Gorskome vijencu i njime „postajao svjestan sebe  i kazao sebe svijetu”. Spojeni: „Srpski narod neizbježno živi Njegošem, ‘Gorskim vijencem’. Njegoš i Gorski vijenac su vječiti: preživjeće „ako bi srpski narod i nestao”.[18]

Vječit je, valjda, i Nebeski narod!

Podsjetio je Đilas i na svoje prvobitno tumačenje crnogorske nacije. U knjizi Crnogorska nacija: u izboru raspravio sam naknadno ispravljanje:    Đilasovo ima – nema crnogorske nacije.[19] Ipak, zbog cjelovitosti posrbljivanja svega crnogorskoga valja naznačiti.   

Njegoš je, kaže, emotivno i irazom, i političkom praksom, „nužno bio Crnogorac. Tradicijom, idejom i ciljem, on je bio Srbin”. Znači, Crnogorac je u – nuždi, Srbin je – ukupan. Zna Milovan da Njegoševo razlikovanje Srbijanaca i Crnogoraca nije bilo narodno, nacionalno, nego, kao i za knjaza Danila, pa i kralja Nikolu, „razlike u jednom te istom narodu – srpskom”. I kada je „objavio” /moj izraz, D. I.) crnogorsku naciju, pokajnički veli da je „izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije”. Ni tada nije mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, i sada, tada dok je pravio spis o Njegošu, misli da je „još opravdana njihova administrativna posebnost”. Đilas nije naučnik da bih se sporio sa proizvoljnim iskazima, niti kakav opšti teoretičar, enciklopedista, pogotovu naciolog. Pošto za svjedoka uzima Njegoša, moram da se sporim. Zna Milovan da Njegoš vidi:

razliku Crne Gore od Srbije u državnosti, a ne u narodnosti. Zaista, i sada se priznaje da su postojale dvije srpske države. Logično je da se one – ujedine! Poricanje crnogorske nacije ima osnovnu svrhu da se srpski narod ujedini.

U zajedničkoj akciji sa Srbijom  ostvarivanje zavjetne ideje  i uslov  daljega srpskoga opstanka...

Da su Crnogorci „lokalni varijetet velikoga srpskoga plemena... Lokalni varijetet upravo znači da mogu biti samo jedna od 33 oblasti, ili jedna od sedam banovina, ili jedna od 31 izborne jedinice. Varijetet, pogotovu lokalni, nema posebna prava u Velikoj Srbiji.

Da Crnogorci još imaju posebne psihičke crte. Svedeno na psihičke crte, pa i na mentalitet podvodi sve pod isto i jedno. U knjizi Nacionalni karakter: u pogodbi[20] podrobnije sam obradio posebnosti svojstava Srba i Crnogoraca

Da živu tradiciju stare države – za državnu samostalnost Crnogorci su „ponajvećma zbog toga bili najsrpskiji Srbi – ideja srpstva”.

Za posrbljivanje Crne Gore, preimenovanje u Srpsku Spartu ima nedokazano masovno seljenje, i punjenje, kosovskih izbjeglica u Crnu Goru. I Milovan je podlegao tzv. Seobi Srbalja. I „srpstvo” Njegoša ozvaničio u svrhu posrbljivanja. Veli: „Srpski krvavi krš” – to je za Njegoša Crna Gora. Najgore je što nema istorijskih dokaza. Dovoljno mu je u iskazima. Istina, Crna Gora nije bila srčika srpstva, ali jeste ideja, koja je za Njegoša bila stvarnost. „Zna” da je „Njegoš držao do toga da se srpska vlastela  poslije kosovske nesreće  sklonila u crnogorske gudure i tu sačuvala jezgro državne nezavisnosti. To je Njegoš naslijedio  kao mit... i vjerovao u njega kao u istorijsku činjenicu”. Umećem, i za Đilasa i za Njegoša, kako ga predsavlja, Zar srpsko plemstvo nije uveliko izginulo u Boju na Kosovu? Suština je, nastavlja, istinita: ideja srpske slobode u Crnoj Gori bila je i postala realnost, duhovni uslov egzistencije.[21] Ideja, još duhovna, koja se obistinjuje, objektivizuje...?!

Osnovana je Akademija “Milovan Đilas” i, u jeku predizborne kampanje, 18. maja 2023, održala skup o ciljevima Akademije. Namjera da zastupa slobodni govor i kritičko rasuđivanje ponukala me da svojim tekstovima Đilasovo ima – nema crnogorske nacije i Đilasovo Srpstvo/Posrbljivanje Njegoša dam povod za javnu raspravu. Posebno, najnovije poricanje Njegoša kao crnogorskoga pisca.

Zašto baš sada, Đilas ponovo „u akciji”. Sve crnogorsko je posrbio. Mogao bi da bude velikan Srpske Crne Gore. Ili se hoće da otme Srbima baš takav, pa – pocrnogorči?! Sebe je – preoteo...