Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (VIII)

Jul 04, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.
Vidjeli smo kako Mirko Đorđević na primjeru Silonea i Kestlera određuje samu bit disidentstva gledajući samo izlaznicu iz KP, zanemarujući ulaznicu u jedno drugo stanje, kad je za to došlo vrijeme. Spender, jedan od autora, navodi da je posljedica učešća u tome izdavačkom pothvatu bilo njegovo imenovanje za jednog od dvaju urednika Encountera [Spender, 1985: 95]. Treba zato analizirati i jedno i drugo, i izlaznicu i ulaznicu – strategija aktivnog antikomunizma temelji se u početku na konvertitima Kestler/Siloneu kao pedagoškom principu. Potom se samo glumci mijenjaju, a režija ostaje u istim rukama. U američkoj administraciji bilo je na početku hladnog rata i glava koje je mučila suradanja sa konvertitima. Tako je Edvard Beret (Edward Barrett), pomoćnik ministra vanjskih poslova zadužen sektorom međunarodnih informacija – eufemizam za propagandu – sumnjao u razboritost uzdizanja bivših komunista na pijedestal sa kojeg su držali lekcije pristojnim građanima kojima nije padalo na pamet da ikada postanu komunisti. Govoreći u ime istomišljenika, Beret ipak, pod uvjetom da je njihova konverzija skorašnjeg datuma, vidi nekakvu korist od njih, naime niskomoralnu funkciju visokoinformativnog resursa potkazivača i doušnika. Stonor Sonders tvrdi da je upravo to presudilo da se u odmjeravanju koristi i štete konvertiti uposle kao udarna snaga [Stonor Saunders, 1999: 80, 436]. Stratezi iza scene malo su marili za kasnije duševne boli angažirane inteligencije. Osramoćeni i ogorčeni Spender opisuje kako se osjećao saznavši da je četrnaest godina bio obmanjivan o istinskom financijeru časopisa i njegove osobne plaće, nakon čega je podnio ostavku [Spender, 1985: 257-258]. Siloneove duševne boli morale su biti još gore. Igrom povijesnih turbulencija on se prvo svojom voljom i uvjerenjem stavio na uslugu SSSR-u radi podrivanja kapitalizma i širenja komunističke revolucije, da bi, kako pokazuju arhivska istraživanja u Italiji, kao suradnik fašističke tajne policije par godina podrivao komuniste kojima je tad pripadao. Tragično je što je na to vjerojatno bio prisiljen ucjenom bratovljevim životom, koji je tad bio u fašističkom zatvoru gdje je i ubijen, pa je gubitak obraza bio uzaludan, da bi na kraju našao svog Boga na zadatku podrivanja svjetskog komunizma u režiji CIA [Scott-Smith, 2002: 194, 89]. U hladnoratovskoj kampanji protiv komunizma, mincenbergovski koncipirana akcija provođena je u novom ruhu pod budnim okom CIA-e kroz šumu umreženih frontova koji su činili čitav jedan ‘imperij’ [Berghahn, 2001: 132-142]. Cilj je bio okupiti u antikomunistički front sve koji su na Zapadu oklijevali, bili antiamerički nastrojeni, neutralni ili komunistički simpatizeri. Disidenti sviju orijentacija na Istoku imali su u ovoj kampanji naročito mjesto.
 
Knjiga The God that Failed kolala je beogradskim Filozofskim fakultetom u doba mog studiranja. Pročitavši je, nisam ni sanjala da ću nekoliko decenija kasnije spoznati da sam, kao žrtva hladnog rata, bila izmanipulirana proizvodom suradnje američke i britanske obavještajne službe i bivših komunista. Tko zna, da sam bila član KP, možda bih vratila knjižicu. Knjiga je remekdjelo propagande i pojavljuje se, nakon prvog, u brojnim ponovljenim izdanjima: 1951, 1959, 1964, 1965, 1972, 1982, a Columbia University Press je objavljuje i 2001.
 
Hladni rat i disidenti
 
Industrija hladnoratovske svijesti i propagande jednim svojim dijelom počiva na prebjezima i disidentima, kod najkrupnijih likova u jednoj osobi. Karakterističan je primjer Česlava Miloša (Czesław Miłosz), kojeg nakon njegovog napuštanja diplomatske pozicije atašea za kulturu u pariškoj ambasadi Poljske 1951., Kongres za slobodu kulture kao trofej velike vrijednosti predstavlja javnosti na za to upriličenoj konferenciji za tisak u Parizu [Stonor Saunders, 1999:100]. Nije otuda čudno da prvo izdanje njegove proslavljene knjige Zarobljeni um već 1953. iznosi na tržište Seker&Varburg (Secker&Warburg), kuća poznata po vezama sa tzv. obavještajnom zajednicom [Stonor Saunders, 59, 175, 177]. Rođak poznatijeg i opravdano slavnijeg Vladimira, Nikolas (Nicholas) Nabokov, generalni sekretar KSK, piše 1954. Džulijusu Flajšmanu (Julius Fleischmann), američkom filantropu, čija je Fondacija Ferfild (Fairfield Foundation) služila kao CIA front, u kojem preporučuje poljskog kompozitora-emigranta [Andrzeja Panufnika] za dodjelu financijske pomoći: ‘Siguran sam da ćemo, ako ovom čovjeku pružimo pomoć, dobiti krajnje korisnog stalnog prijatelja Kongresa za slobodu kulture, koji bi za nas mogao biti isto tako važan kao što je u prvim godinama našeg postojanja bio poljski prebjegli pisac Česlav Miloš’ [Scott-Smith, 2002: 85-6, 163]. Ni jednog, ni drugog kasnije nema među stalnom postavom.
I prebjezi sitnijeg formata imali su svoju ulogu. Strategija je mogla profitirati, da iskoristim Mihajlovljevu metaforu, od ‘svakog zrnca pijeska’ [Mihajlov, 1998: VIII]. Padington, koji je za račun RFE bio aktivan u kampanjama za disidente u komunističkom svijetu i organizirao intervjue s njima, piše da je prvotna ideja bila da RFE podstrekiva bjekstva iz Istočne Evrope [Puddington, 2000: 2], ali su oni dolazili i bez toga. Lorein Liz (Lorraine Lees) piše da je ‘podstrekivanje disidentskih pokreta ostalo trajnim diplomatskim ciljem SAD’ [Lees, 1997: 113]. Isto tvrdi Padington [2000: 14], a RFE/RL posreduju. Omiljena metoda bila je čitanje samizdat materijala preko radija, pa je glavni cilj samizdat autora ubrzo postalo krijumčarenje spisa kako bi stigli pred mikrofone RL [Puddington, 2000: 170-171]. Pored toga što su redovito isticali sličnost između emisija RL i nacističke propagande, Sovjetima je kao dar s neba došla činjenica da je na radiju bila uposlena grupa nacističkih kolaboracionista nacionalističkog pedigrea porijeklom iz SSSR-a, koji su dobili azil u SAD, a Padington veli da je CIA vjerojatno uništila njihove dosijee nakon okončanja veze sa RFE/RL [Simpson, 1988:133; Puddington, 2000: 249]. Sve se ovo odnosi na SSSR i satelite. Navodim poznate podatke kako bih ukazala na jak kontrast prema situaciji u kojoj su se našli naši potencijalni disidenti. Vane Ivanović piše da je nakon dolaska komunista na vlast, u emigraciji 1949., osnovano Dobrotvorno društvo slobodnih građana Jugoslavije čiji je on bio predsjednik. Društvo je trebalo da pomogne siromašne emigrante. Ono je od CIA, preko FEC, dvadeset godina primalo mjesečnu novčanu pomoć, koju je inicirao sam šef CIA Alen Dalis i to ‘bez ikakvih političkih uvjeta.’ Pomoć je prestala kad je pukla bruka. Ivanović ovu pomoć smatra ‘činom najčistije velikodušnosti’ [Ivanović, 1977: 293-294]. Meni se čini da je tu presudniji odnos prema Jugoslaviji nakon 1948. g. Postojale su i druge emigrantske organizacije antikomunističkih izbjeglica iz naših krajeva, a američka ‘siva diplomacija’ je nastojala da ih objedini u udarne grupe za ‘ako zatreba’. To nije bilo nimalo lako zbog razlika u političkim orijentacijama [Puddington, 2000: 12]. Produkcija disidenata i disidentska produkcija imale su funkciju podrivanja komunističkog sistema, čak ako se to svodilo tek na skidanje pozlate. Mnogi su se nudili, ali je ljubav često ostala neuzvraćena. Ona je ovisila o vanjsko-političkom interesu SAD.
Drugi su stjecajem prilika, mimo svoje volje, upali u kolo. Desničarski britanski autor Dejvid Prajs-Džons (David Pryce-Jones) izražava sa Zapada viđenu suštinu hladnoratovskog disidentstva: subverzivni rad.  Oxford Dictionary [2006: 811] definira subverzivnost kao pokušaj uništenja ili nanošenja štete vladi-državi (government), religiji ili političkom sistemu napadajući ih tajno ili na posredan način. Da bi se postalo disidentom nije dovoljno da čovjek kritički misli, to (polu) javno dijeli sa svojima prijateljima, da se nada slobodi i demokraciji, bez obzira da li je želi odmah ili je odlaže nakon konačnog rješenja nacionalnog pitanja – sve su to sastojci od kojih se može umijesiti disident. Diplomacija SAD nije bila gadljiva birajući sredstva i subjekte za borbu protiv komunizma: bili su to svi oni koji su mogli podlokati komunizam i pridonijeti njegovom rušenju. I sami komunisti. Dakle, hladnoratovski disidenti su osobe koje zahvaljujući nekim svojim crtama mogu postati jedan od instrumenata vanjske politike SAD usmjerene na, ako ne izravno rušenje, bar slabljenje Sovjetskog Saveza, direktno u zemlji, ili u satelitima. Disident je mogao postati svatko: glup i pametan, nitkov i anđeo, poštenjak, pokvarenjak i naivčina, komunist, bivši komunist, antikomunist, vjerski fanatik, ateist, (neo)fašist, nacionalist i internacionalist. Bez obzira na krupnu i nezamjenljivu ulogu emigranata i prebjega, disident je najkorisniji dok je u svojoj zemlji. ‘U svojoj ugroženosti u zemlji, oni nisu imali šta da izgube sem da budu uhapšeni ili da ih pošalju u Sibir. Emigracija je, sama po sebi, veliki šok, pogotovo posle sovjetskog iskustva. Za mnoge je pritisak prilika na Zapadu bio teži od onog koji su osećali u SSSR-u. Niko ih nije hapsio, ali su, bukvalno, mogli da postanu beskućnici i da iščeznu iz socijalnog života ukoliko ne naprave neke kompromise. Urednici velikih časopisa su, na primer, raspolagali velikim količinama finansijskih sredstava i mogli su da ih kupe, na neki način. Mnogi su tu izgubili svoju nezavisnost’ (Mihajlov, 1998:VIII). Uz to spada potpuna otuđenost sovjetskih disidenata od običaja demokracije. Prema internom dokumentu CIA iz 1967, nakon otkrića veze između Agencije i RFE/RL, što je za SAD bio nedvojbeni demokratski pomak ka transparentnosti i kontroli tajnih službi od izabranih predstavnika naroda, sovjetski disidenti i intelektualci su moguće zatvaranje RL smatrali gubitkom, a razlog zatvaranja, financiranje od CIA-e, smatrali su nepojmljivim! [Puddington, 2000: 192]. Takav politički mentalitet je u potpunoj suprotnosti sa osudom skandala koja je preplavila demokratsko javno mnjenje Zapada kada je tajna veza raskrinkana. Ovaj primjer jasno govori i o identičnosti interesa ‘okoštalih struktura’ koje se opiru demokraciji i disidenata kao klijenata jedne struje u establishmentu koja se za demokraciju u drugim zemljama navodno bori. Cinički rečeno, hladnoratovski disidenti najbolje služe slobodi kad su, što je češće moguće, u komunističkom zatvoru. Čas unutra, čas van. Ogromna uloga medija pratila je sve te akcije, a Čerčov [Church] Final Report opširno piše o ulozi novinarske profesije u svima tajnim operacijama. Među disidente svakako spadaju i nacionalisti. Smjernice ili direktive (baš se tako zovu: guidelines i directives), koje CIA i State Department 1950. nameću RFE/RL, ističu da je potrebno učiniti sve što je moguće kako bi se u satelitima raspalio plamen nacionalizma, postizanja najvišeg mogućeg stupnja ekonomske, političke i kulturne autonomije od SSSR-a. Nacionalizam XX stoljeća može se pokazati najdjelotvornijom silom koja radi protiv ambicija Kremlja [Puddington, 2000: 322]. Iako se u tim direktivama pravi razlika između nacionalizma i šovinizma, igračka nije nimalo bezazlena. Prekretnica u povijesti disidentstva je 1948, godina raskida Tita i Staljina i nastanak tzv. nacionalnog komunizma. S jedne strane se nastoji potaknuti centrifugalne sile u sovjetskom bloku, među ostalim i djelovanjem disidenata, a sa druge strane se očuvati Jugoslavija kao cjelina i prvi primjer nacionalnog komunizma, od kojeg se uzalud očekivalo zarazno djelovanje. Liz piše da se u američkim političkim krugovima prije Staljinove prijetnje Jugoslaviji razmatrala mogućnost da li neka od sastavnih nacija može predstavljati alternativu režimu. Nakon 1948. američka administracija se zalaže za očuvanje Jugoslavije koju je stvorio Tito. Vanjska politika pod Trumanom i Ajzenhauerom usmjerena je na čitav entitet kojim Tito vlada, uzdajući se u jugoslavenski nacionalizam koji bi remetio pokušaje kontrole od strane SSSR [Lees, 1997: XVI].
 

---

[1] Iz knjige dr. sc. Gorana Sekulovića, akademika DANU – ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa – Đilasovi politički i filozofski pogledi’’ prenosimo odjeljak koji se odnosi na kontroverze oko ‘’Nove klase’’
 
[2] Mira Bogdanović: ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''; ‘’Konstante konvertitstva : hod u mjestu - od Đilasa do Đilasa’’, Centar za liberterske studije, Beograd, 2013.g. (Članak je izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“,  Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2: 114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju proširila i prilagodila domaćem čitatelju).