Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (VII)
Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri
nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima
pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović – ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.
Važnu ulogu u Kongresu igraju Mincenbergovi pitomci-suradnici Silone, Kestler i Manes Šperber (Manés Sperber), članovi Međunarodnog izvršnog komiteta KSK. Njihovo je iskustvo komunista-konvertita bilo dobrodošlo [Hochgeschwender, 1998: 91]. Nova situacija osvijetljava zašto se ranije nisu koristile bajate konverzije Silonea, Kestlera&Co. Primarni cilj Kongresa bio je da se ljevičarska inteligencija Zapadne Evrope osvijesti pred naletima komunizma i pridobije za stvar demokracije. To je Kenanovo obuzdavanje ‘ideološko-političke subverzije u Zapadnoj Evropi’, a kako je komunizam prijetio da postane globalna pošast, aktivnosti su bile usmjerene i na Aziju i Latinsku Ameriku. KSK zato izdaje nekoliko časopisa, među kojima je najpoznatiji londonski Encounter, te saziva niz skupova gdje se razmatraju svjetski problemi. Drugi stup industrije antikomunističke svijesti je Radio Slobodna Evropa - Radio Sloboda (Radio Free Europe - Radio Liberty), od kojih je prvi emitirao za Istočnu Evropu (osim Jugoslavije), a drugi za SSSR. Veteran RFE/RL, Arč Padington (Arch Puddington), u svojoj studiji poduprtoj tajnim dokumentima piše da je ovaj ‘instrument antikomunističke diplomacije’ jedinstvena pojava u povijesti: jedino su RFE/RL za cilj imali promjenu tipa vladavine u stranim zemljama emitiranjem sadržaja o tim zemljama. Boljševici nisu koristili radio za izazivanje svjetske revolucije. Namjera je bila, po zamisli ključnog stratega psihološkog rata Č. D. Džeksona (Ch. D. Jackson), stvaranje kaosa u komunističkim državama [Puddington, 2000: 15]. Američka administracija se teško odricala razornog oružja: CIA je nastavila tajno financiranje RFE/RL i nakon otkrića u Votergejt skandalu 1972. [Puddington, 2000:193].
http://hoorferl.stanford.edu/rlexhibit/timeline.php. Nakon rekonstrukcije
sajta, ovaj se podatak tamo više ne nalazi.
Prema internom RFE dokumentu iz 1949., Kenan je bio ‘otac našeg
projekta’. Vizner i OPC su vrlo aktivni u njegovoj realizaciji [Puddington,
2000: X, 5-6, 7, 9]. Obje radio stanice je osnovao moćni Nacionalni komitet za
slobodnu Evropu (National Committee for a Free Europe, kasnije Free Europe
Committee), organizacija koju interni historičar CIA M. Vorner [Warner] naziva
‘jednom od najvažnijih operacija CIA-e.’ On ističe Viznera kao ključnu ličnost
u tajnim projektima. Kenanova je ideja bila da se, kako bi se obmanulo javno
mnjenje, osnuje tobože privatna udruga koja bi pomagala izbjeglicama sa Istoka,
istodobno ih mobilizirajući u antikomunistički pokret, iskoristivši ih
zapošljavanjem u propagandnoj mašineriji SAD. Tako nastaje NCFE/FEC 1949. g.,
sastavljen od istaknutih američkih poslovnih ljudi, odvjetnika, sindikalnih
vođa i filantropa. Osnivački dokumenti su registrirani u odvjetničkoj
kancelariji braće Dalis (Dulles) a Alen Dalis je bio predsjednik NCFE prije no
što je pod Ajzenhauerom postao direktorom CIA [Hixson, 1998: 59]. Treći stup je
produkcija antikomunističke literature i njezino širenje na Istok preko
izdavačke kuće Free Europe Press. Podaci o toj firmi su 2003., kako tad piše
njezin bivši direktor, još bili pod embargom CIA. To je bio samo jedan od
brojnih izdavača materijala koji je ubacivan u SSSR i satelite. Prvi američki
Đilasov izdavač, Frederik A. Preger (Frederick A. Praeger), tijesno je povezan
sa ovim CIA frontom [Edelman, 2005]. Intelektualnu poslugu činila je lijeva
antikomunistička inteligencija, tzv. NCL (non-Communist Left), ekvivalent naše
poštene inteligencije. Dominantnu ideološku struju u vladi SAD, u medijima i
svijetu obrazovanja, igrala je hladnoratovska liberalna inteligencija, a srž je
bila neprijateljstvo prema SSSR-u i američkom komunizmu. Cilj im je bio
neograničeno širenje američke moći, jer su vjerovali da su interesi SAD i
slobodnih ljudi u bipolarnom svijetu identični. ‘Tu je impuls koji je privukao
impresivnu falangu savršeno iskrenih pisaca i profesora, uključujući Danijela
Bela (Daniel Bell) i Sidni Huka (Sidney Hook) u ruke CIA-e preko Američkog
komiteta za slobodu kulture.’ Taj komitet okuplja istaknute figure poput
navedenih. Oni će osnovati Kongres za slobodu kulture koji djeluje iz Pariza po
čitavom svijetu preko manje ili više uspješnih filijala. Kout zaključuje da je
za ključnih godina ‘velikog straha’, antikomunističkih čistki pod Trumanom i
Ajzenhauerom, najutjecajnija skupina unutar američke inteligencije, ona koja
oblikuje javno mnjenje, u velikoj mjeri, srećom ne u potpunosti, ‘napustila
kritičku funkciju koju svi intelektualci u svakoj zemlji trebaju imati prema
institucijama i akcijama vlasti.’ Umjesto toga, oni demokraciju brane
nedemokratskim sredstvima [Caute, 1978: 51-52, 53]. I dalje: ‘[…] antikomunizam
CIA-e nije, niti je ikada bio, principijelni demokratski antikomunizam, već je
to prije bio besramni i imperijalistički rat protiv svakog pokreta ili partije
koji vjerojatno mogu ugroziti američku moć, profite američkih kompanija, pax
Americana – ukratko, onu konglomeraciju koju sami liberali, ili bar većina
njih, sada smatra diskreditiranom’ [Caute, 1978: 52].
Kout, dakako, ovdje koristi ‘liberal’ u američkom smislu, tj. lijevo
orijentirani (minus komunisti) dio političkog spektra. Za razliku od naše
situacije, ‘radikali’ su ekstremna ljevica, uključiv i komuniste.
Najeksponiraniji jurišnici ove kampanje bili su konvertiti, mahom trockisti. I
mnogi bivši staljinisti, koji nisu podlegli Trockijevom utjecaju, bili su
istaknuti u antikomunističkom križarskom ratu, ali češće kao vulgarni doušnici
nego ideološki inspiratori. Dojčer prati evoluciju radikalne američke
inteligencije u međuratnom periodu od staljinizma ka trockizmu pod utjecajem
velike krize, dolaska nacista na vlast, španjolskog građanskog rata,
Staljinovih procesa, itd. Jak dojam na ovu publiku imala je Trockijeva knjiga
Izdana revolucija (1937), posebice njegova ideja o nastanku nove vladajuće
klase. Ova knjiga je bila inspiracija za ‘literaturu razočarenja’, utjecala je,
među ostalim, na ranog Silonea i Kestlera [Deutscher, 1963: 429-431].
Devetstočetrdesetih-pedesetih, mnogi ‘sovjetolozi’ i propagandisti hladnog
rata, crpili su, direktno ili indirektno, svoje argumenete iz ovoga izvora
[Deutscher, 1963: 321-322, 436]. Tu možemo dodati i Novu klasu. Svi spomenuti
pogoni proizvodnje antikomunističke subverzije bili su upregnuti u stvaranje i
propagiranje Nove klase. O tome sam pisala na drugom mjestu [Bogdanović, 2007].
Sada ću se još jednom vratiti na The God that Failed, čija je povijest
nastanka, kako piše Stonor Sonders, bila ‘šablon ugovora između nekomunističke
ljevice i ’crnog anđela’ američke vlade’ [Stonor Saunders, 1999: 64]. Ta knjiga
je bila ‘nova Knjiga Otkrivenja za poratnu eru, a pojavljivanje u njoj bit će
pasoš za pristup svijetu službene kulture u narednih dvadeset godina.’ Nastala
kao rezultat suradnje razočaranih komunista, američke i britanske obavještajne
službe, knjiga je bila, kako piše Stonor Sonders, koja je njezino stvaranje i
propagiranje od strane državnih institucija pomno istražila, u jednakoj mjeri
‘a product of intelligence as it was a work of the intelligentsia’ [Stonor
Saunders, 1999: 65]. Ostavljam duhovitu karakterizaciju u originalu jer je igra
riječi neprevodiva: intelligence znači i pamet i obavještajne službe,
obavještajni podaci; intelligentsia je socijalna skupina. ‘Među koricama knjige
The God that Failed reciklirani bivši sovjetski propagandisti, očišćeni od
komunističkih fleka, našli su se u zagrljaju državnih stratega koji su u
njihovoj konverziji vidjeli neodoljivu priliku za sabotiranje sovjetske
propagandne mašine koju su nekoć podmazivali. Prema riječima agenta CIA, grupa
oko ove knjige predstavljala je zajednicu intelektualaca koji su se razočarali,
onih koji su se mogli razočarati a još nisu, a mogli bi do stanovitog stupnja
doći pod utjecaj kolega (peers) u pogledu izbora koji bi mogli učiniti’ [Stonor
Saunders, 1999: 66].
(Nastavlja se)
[1] Iz knjige dr. sc. Gorana Sekulovića, akademika DANU – ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa – Đilasovi politički i filozofski pogledi’’ prenosimo odjeljak koji se odnosi na kontroverze oko ‘’Nove klase’’
[2]
Mira Bogdanović: ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''; ‘’Konstante konvertitstva : hod u mjestu -
od Đilasa do Đilasa’’, Centar za liberterske studije, Beograd, 2013.g. (Članak je
izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom
časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“,
Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2:
114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju proširila i
prilagodila domaćem čitatelju).
0 Komentara