Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (VII)

Jun 29, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

Važnu ulogu u Kongresu igraju Mincenbergovi pitomci-suradnici Silone, Kestler i Manes Šperber (Manés Sperber), članovi Međunarodnog izvršnog komiteta KSK. Njihovo je iskustvo komunista-konvertita bilo dobrodošlo [Hochgeschwender, 1998: 91]. Nova situacija osvijetljava zašto se ranije nisu koristile bajate konverzije Silonea, Kestlera&Co. Primarni cilj Kongresa bio je da se ljevičarska inteligencija Zapadne Evrope osvijesti pred naletima komunizma i pridobije za stvar demokracije. To je Kenanovo obuzdavanje ‘ideološko-političke subverzije u Zapadnoj Evropi’, a kako je komunizam prijetio da postane globalna pošast, aktivnosti su bile usmjerene i na Aziju i Latinsku Ameriku. KSK zato izdaje nekoliko časopisa, među kojima je najpoznatiji londonski Encounter, te saziva niz skupova gdje se razmatraju svjetski problemi. Drugi stup industrije antikomunističke svijesti je Radio Slobodna Evropa - Radio Sloboda (Radio Free Europe - Radio Liberty), od kojih je prvi emitirao za Istočnu Evropu (osim Jugoslavije), a drugi za SSSR. Veteran RFE/RL, Arč Padington (Arch Puddington), u svojoj studiji poduprtoj tajnim dokumentima piše da je ovaj ‘instrument antikomunističke diplomacije’ jedinstvena pojava u povijesti: jedino su RFE/RL za cilj imali promjenu tipa vladavine u stranim zemljama emitiranjem sadržaja o tim zemljama. Boljševici nisu koristili radio za izazivanje svjetske revolucije. Namjera je bila, po zamisli ključnog stratega psihološkog rata Č. D. Džeksona (Ch. D. Jackson), stvaranje kaosa u komunističkim državama [Puddington, 2000: 15]. Američka administracija se teško odricala razornog oružja: CIA je nastavila tajno financiranje RFE/RL i nakon otkrića u Votergejt skandalu 1972. [Puddington, 2000:193]. http://hoorferl.stanford.edu/rlexhibit/timeline.php. Nakon rekonstrukcije sajta, ovaj se podatak tamo više ne nalazi.
Prema internom RFE dokumentu iz 1949., Kenan je bio ‘otac našeg projekta’. Vizner i OPC su vrlo aktivni u njegovoj realizaciji [Puddington, 2000: X, 5-6, 7, 9]. Obje radio stanice je osnovao moćni Nacionalni komitet za slobodnu Evropu (National Committee for a Free Europe, kasnije Free Europe Committee), organizacija koju interni historičar CIA M. Vorner [Warner] naziva ‘jednom od najvažnijih operacija CIA-e.’ On ističe Viznera kao ključnu ličnost u tajnim projektima. Kenanova je ideja bila da se, kako bi se obmanulo javno mnjenje, osnuje tobože privatna udruga koja bi pomagala izbjeglicama sa Istoka, istodobno ih mobilizirajući u antikomunistički pokret, iskoristivši ih zapošljavanjem u propagandnoj mašineriji SAD. Tako nastaje NCFE/FEC 1949. g., sastavljen od istaknutih američkih poslovnih ljudi, odvjetnika, sindikalnih vođa i filantropa. Osnivački dokumenti su registrirani u odvjetničkoj kancelariji braće Dalis (Dulles) a Alen Dalis je bio predsjednik NCFE prije no što je pod Ajzenhauerom postao direktorom CIA [Hixson, 1998: 59]. Treći stup je produkcija antikomunističke literature i njezino širenje na Istok preko izdavačke kuće Free Europe Press. Podaci o toj firmi su 2003., kako tad piše njezin bivši direktor, još bili pod embargom CIA. To je bio samo jedan od brojnih izdavača materijala koji je ubacivan u SSSR i satelite. Prvi američki Đilasov izdavač, Frederik A. Preger (Frederick A. Praeger), tijesno je povezan sa ovim CIA frontom [Edelman, 2005]. Intelektualnu poslugu činila je lijeva antikomunistička inteligencija, tzv. NCL (non-Communist Left), ekvivalent naše poštene inteligencije. Dominantnu ideološku struju u vladi SAD, u medijima i svijetu obrazovanja, igrala je hladnoratovska liberalna inteligencija, a srž je bila neprijateljstvo prema SSSR-u i američkom komunizmu. Cilj im je bio neograničeno širenje američke moći, jer su vjerovali da su interesi SAD i slobodnih ljudi u bipolarnom svijetu identični. ‘Tu je impuls koji je privukao impresivnu falangu savršeno iskrenih pisaca i profesora, uključujući Danijela Bela (Daniel Bell) i Sidni Huka (Sidney Hook) u ruke CIA-e preko Američkog komiteta za slobodu kulture.’ Taj komitet okuplja istaknute figure poput navedenih. Oni će osnovati Kongres za slobodu kulture koji djeluje iz Pariza po čitavom svijetu preko manje ili više uspješnih filijala. Kout zaključuje da je za ključnih godina ‘velikog straha’, antikomunističkih čistki pod Trumanom i Ajzenhauerom, najutjecajnija skupina unutar američke inteligencije, ona koja oblikuje javno mnjenje, u velikoj mjeri, srećom ne u potpunosti, ‘napustila kritičku funkciju koju svi intelektualci u svakoj zemlji trebaju imati prema institucijama i akcijama vlasti.’ Umjesto toga, oni demokraciju brane nedemokratskim sredstvima [Caute, 1978: 51-52, 53]. I dalje: ‘[…] antikomunizam CIA-e nije, niti je ikada bio, principijelni demokratski antikomunizam, već je to prije bio besramni i imperijalistički rat protiv svakog pokreta ili partije koji vjerojatno mogu ugroziti američku moć, profite američkih kompanija, pax Americana – ukratko, onu konglomeraciju koju sami liberali, ili bar većina njih, sada smatra diskreditiranom’ [Caute, 1978: 52].
Kout, dakako, ovdje koristi ‘liberal’ u američkom smislu, tj. lijevo orijentirani (minus komunisti) dio političkog spektra. Za razliku od naše situacije, ‘radikali’ su ekstremna ljevica, uključiv i komuniste. Najeksponiraniji jurišnici ove kampanje bili su konvertiti, mahom trockisti. I mnogi bivši staljinisti, koji nisu podlegli Trockijevom utjecaju, bili su istaknuti u antikomunističkom križarskom ratu, ali češće kao vulgarni doušnici nego ideološki inspiratori. Dojčer prati evoluciju radikalne američke inteligencije u međuratnom periodu od staljinizma ka trockizmu pod utjecajem velike krize, dolaska nacista na vlast, španjolskog građanskog rata, Staljinovih procesa, itd. Jak dojam na ovu publiku imala je Trockijeva knjiga Izdana revolucija (1937), posebice njegova ideja o nastanku nove vladajuće klase. Ova knjiga je bila inspiracija za ‘literaturu razočarenja’, utjecala je, među ostalim, na ranog Silonea i Kestlera [Deutscher, 1963: 429-431]. Devetstočetrdesetih-pedesetih, mnogi ‘sovjetolozi’ i propagandisti hladnog rata, crpili su, direktno ili indirektno, svoje argumenete iz ovoga izvora [Deutscher, 1963: 321-322, 436]. Tu možemo dodati i Novu klasu. Svi spomenuti pogoni proizvodnje antikomunističke subverzije bili su upregnuti u stvaranje i propagiranje Nove klase. O tome sam pisala na drugom mjestu [Bogdanović, 2007].
Sada ću se još jednom vratiti na The God that Failed, čija je povijest nastanka, kako piše Stonor Sonders, bila ‘šablon ugovora između nekomunističke ljevice i ’crnog anđela’ američke vlade’ [Stonor Saunders, 1999: 64]. Ta knjiga je bila ‘nova Knjiga Otkrivenja za poratnu eru, a pojavljivanje u njoj bit će pasoš za pristup svijetu službene kulture u narednih dvadeset godina.’ Nastala kao rezultat suradnje razočaranih komunista, američke i britanske obavještajne službe, knjiga je bila, kako piše Stonor Sonders, koja je njezino stvaranje i propagiranje od strane državnih institucija pomno istražila, u jednakoj mjeri ‘a product of intelligence as it was a work of the intelligentsia’ [Stonor Saunders, 1999: 65]. Ostavljam duhovitu karakterizaciju u originalu jer je igra riječi neprevodiva: intelligence znači i pamet i obavještajne službe, obavještajni podaci; intelligentsia je socijalna skupina. ‘Među koricama knjige The God that Failed reciklirani bivši sovjetski propagandisti, očišćeni od komunističkih fleka, našli su se u zagrljaju državnih stratega koji su u njihovoj konverziji vidjeli neodoljivu priliku za sabotiranje sovjetske propagandne mašine koju su nekoć podmazivali. Prema riječima agenta CIA, grupa oko ove knjige predstavljala je zajednicu intelektualaca koji su se razočarali, onih koji su se mogli razočarati a još nisu, a mogli bi do stanovitog stupnja doći pod utjecaj kolega (peers) u pogledu izbora koji bi mogli učiniti’ [Stonor Saunders, 1999: 66].

---

 

                                                                           (Nastavlja se)