Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (VI)

Jun 24, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

Kao pojavne forme ‘kulture otpora’, okupljališta ‘disidenata i kritičke inteligencije’, Trivo Inđić, uz Gledišta šezdesetih i sedamdesetih godina, nabraja Srpsko filozofsko društvo, Udruženje književnika Srbije, Sociološko društvo Srbije, časopise Filozofija, Praxis, Delo, Književne novine, Polja, Student, Vidici, Susret, skupove poput Zimskih filozofskih susreta Srpskog filozofskog društva, Stražilovskih susreta, kulturne institucije poput Kino kluba Beograd, Ateljea 212, te kućne i otvorene univerzitete. ‘U ime demokratskog socijalizma, ’socijalizma sa ljudskim likom’ poricane su oficijelna ideologija i vlast kao nevešto maskirana (’samoupravna’) staljinistička despotija i jednopartijska uzurpacija zajednice’ [Inđić, 1998: 25]. Onda sam i ja bila disident, ali to nisam znala dok nisam pročitala Inđićev prilog u Republici. Srećom je Inđić disidente stavio među navodnike. O tome ‘koliko je u svetu poznato naše disidentsko iskustvo’, Mihajlov kaže: ‘To što je najpoznatije jeste da je Đilas svuda prihvaćen kao otac disidentskog pokreta. Posle njega sam ja bio poznat zbog načina na koji je podignuta optužnica protiv mene; tom prilikom je intervenisao sovjetski ambasador kod Tita, zbog moje knjige Leto moskovsko; inače niko me kao jugoslovenskog disidenta ne bi primetio’ [Mihajlov, 1998: IX]. Tu Mihajlov liči na Trockog – intervencija sovjetskog ambasadora Jakuboviča kod norveške socijaldemokratske vlade, vodila je 1936. izgonu Trockog iz Norveške [Deutscher, 1966: 337]. ‘Praktično je bilo poznato veoma malo disidenata odavde’, nastavlja Mihajlov. ‘[…] kad je uhapšen Tuđman [...] jedva su uspeli na Zapadu da to zabeleže dok se oko sovjetskih generala dizala velika buka.’ Jugoslavenski je disidentski pokret bio jedan od najslabijih u komunističkom svijetu, a drugdje ga nije ni bilo. Mihajlov misli da je to ‘verovatno’ zbog vezanosti SFRJ za Zapad, otvorenosti granica, ‘mnogo liberalnije nepolitičke sfere’. Mihajlov opravdano ističe značaj radiostanice Slobodna Evropa za disidentski pokret ‘[…] ruski i svi ostali disidenti su, preko stranih stanica, komunicirali sa svojim narodom. Ovde toga nije bilo jer je bilo malo onih koji su bili uz disidente. Otvorene granice su omogućile odlazak radnika van i tako je kanalizirano nezadovoljstvo. U SSSR-u toga nije bilo, pa su oni stvorili dva nezavisna disidentska sindikata.’ Ništa od toga kod nas, niti su se ti ruski disidentski sindikati nešto proslavili. Zanimljivo je da se naša vlast odnosila prema ruskim disidentima kao Zapad – svi smo znali dosta o njima – knjige koje bi se u SSSR smatrale disidentskim, izdavane su kod nas u državnoj režiji, među ostalim da se pokaže da mi nismo kao Rusi. Za Mihajlova izgleda da jedino grupica kojoj je on pripadao, koja je htjela pokrenuti neovisno glasilo, spada u nekonformističku inteligenciju. Simptomatično je da Mihajlov ne spominje i pokušaj sa časopisom Javnost, grupicu kojoj je pripadao Ćosić – valjda zato što nisu zatvarani i što je Ćosić, ‘poludisident’. Ni Praxis ne zadovoljava kriterije zato što je ‘marksistički, liberalan’. Praksisovci jesu otjerani sa fakulteta u naročito za njih stvoren institut, a da nije bilo toga, oni bi htjeli-ne htjeli, morali postati disidenti [Mihajlov, 1998: IX]! Zašto? Ispada da su samo Đilas i Mihajlov bili nepatvoreni disidenti, a vidjet ćemo da ovo stajalište ima uporište u stvarnosti. I Mihajlov gleda na disidente istim očima kojima ih gledaju njihovi tvorci. Knjiga je spala na dva slova.
Subverzijom na subverziju
Fenomen disidentstva i njegove varijacije ne mogu se shvatiti bez njegovog situiranja u kontekst hladnoga rata. Zato je hvale vrijedan analitički pristup fenomenu disidentstva Pavla Raka u seriji u Republici. On razlikuje tradicionalno, autohtono, rusko disidentstvo – stvaranje autonomnih enklava paralelne kulture – od političkog disidentstva i piše: ‘Zapad nije mnogo zainteresovan da vidi ko su disidenti i šta oni rade, nego ih gleda preko i kroz – svoj pupak. To jest, Zapad je zagledan u sebe, vidi samo sebe, pa i istočne disidente vidi na neki način kao sebe, kao deo sebe.[…] Zbog policijskog ograničavanja svoje ili tuđe slobode disidenti su ulazili u sukob s vlašću i počinjali da se bave politikom; a disidenti su bili i pre toga, jer su se bili odvojili od države i živeli mimo nje. […] Ipak, desilo se da u svetu disidenti postanu poznati skoro isključivo po svojoj političkoj, ’pravozaštitničkoj’ delatnosti. Zapad je u disidentima video ono što mu je bilo korisno: ideološkog saveznika u hladnom ratu. Zapad je u odnosu na Sovjetski savez i rusko društvo gledao i video samo sebe, svoj ’pupak’, a taj pupak je bio isključivo ideološke prirode. Zapad nije interesovala ruska disidentska kultura, nego njene političke posledice. Pa i to ne direktne, teorijske, idejne, nego posledice onog kasnog stadijuma sukoba kulture i vlasti, kad dođe do zatvaranja i zabrana. Taj ideološki pupak zapadnog gledanja na disidentstvo ostavio je ozbiljne posledice i na samo disidentstvo koje mu se ponekad prilagođavalo, pokušavalo je što je moguće više da liči na ono što se od njega unapred očekivalo, ne bi li tako dobilo na publicitetu i efikasnosti u konkretnim slučajevima, kada je sukob sa sovjetskom vlašću već bio u toku. Takođe, taj zapadni ideološki pupak je obeležio sredine gde je disidentstvo bilo slabašno, neautohtono, nedovoljno oslonjeno na sopstvene kulturne tradicije, nego je od početka samo sebe gledalo u ogledalu Zapada. A pošto je to ogledalo iskrivljeno, tamo se pre svega video ’pupak’, to jest ideologija, peticije i slično’ (kurziv M.B.). [Rak, 1998: 28-29]. Zadržat ću se na jednom dosad kod nas zanemarenom aspektu hladnog rata i podviga u njemu. To ne čini druge pristupe fenomenu disidentstva nevažnim, o čemu svjedoči i citirani materijal naših disidenata. No, mislim da je disidentstvo nemoguće u njegovoj hladnoratovskoj varijanti adekvatno interpretirati bez razmatranja faktora koje želim istaknuti. Kako piše P. Vajler [Weiler, 2005: 729], od kraja 1980-ih nastala je obimna literatura na temu tajnih operacija CIA u Velikoj Britaniji i ostatku Evrope u periodu hladnoga rata. U bivšoj Jugoslaviji, pak, dok se iza svakog žbuna paranoidnom duhu priviđa UDB, priče o CIA smatraju se komunističkom ujdurmom. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, počinje ideološki hladni rat. Saveznici se prestrojavaju, počinje borba ’za duše’. SAD izlazi iz rata kao velika sila, nasuprot ideološkom takmacu, Sovjetskom Savezu. Zato SAD razvijaju doktrinu ‘obuzdavanja’ (containment) prijeteće sovjetske ekspanzije. Autor ove doktrine je Džordž Kenan (George F. Kennan). Prema Hiksonu, autoru Kenanove političke biografije, njegov ‘reakcionarni pogled na svijet’ počivao je na uvjerenju da elite trebaju vladati, a njegov antikomunizam motiviran je uvjerenjem da komunistička ideologija uništava elitne klase. Kenan je protivnik demokracije i u SAD, zalažući se za promjenu Ustava u cilju uspostave autoritarne države: demokracija oslobađa niske porive i spriječava kultivirane elite da vode društvo napretku i prosvijetljenosti. On je za ukidanja prava glasa za žene, crnce i imigrante iz Istočne i Južne Evrope, čije useljavanje, uz useljavanje Židova, treba onemogućiti. Antisovjetizam i antikomunizam vode ga potcijenjivanju opasnosti od fašizma – on čak smatra da su Hitlerove ekspanzionističke ambicije legitimna želja za ujedinjenjem regija gdje se govori njemački. Ne Njemačka, već je SSSR najveća prijetnja američkim nacionalnim interesima.
Kenan je bio protivnik savezništva sa SSSR i bezuvjetne kapitulacije Njemačke jer bi to vodilo uništenju njemačke države. Čitava bi se Evropa tako učinila prijemljivom za sovjetski utjecaj i nastanak komunističkih diktatura. Na ovim će se idejama temeljiti formuliranje strategije obuzdavanja koje će Kenan razvijati tijekom 1944-1947. u nizu predavanja i eseja [Hixson, 1989: 1-21]. 'U oružje obuzdavanja spadao je moćni vojni establishment, monopol nad atomskim oružjem, djelotvorna propaganda, tajne operacije, ekonomska pomoć vani i zdravo društvo kod kuće koje bi drugima služilo kao uzor.’ Ni rat nije isključen. Kenan i drugi, koji su spajali nacističku Njemačku i SSSR u totalitarnom modelu, vjerovali su u ranjivost takvih zemalja unatoč njihovoj vojnoj i policijskoj sili. Zato je trebalo pomoći razorne snage unutar totalitarizma, spriječiti komunističku ekspanziju, pa krenuti u ekspanziju sa zapada. Prvi korak u tome pravcu je obuzdavanje ‘ideološko-političke subverzije u Zapadnoj Evropi.’ Tako će Zapad povratiti zemlje koje su pale pod komunizam, režim će početi propadati u satelitima, a SSSR će ili biti prisiljen na pregovore sa oslabljenih pozicija, ili će režim i tamo pasti [Hixson, 1989: 35-36]. Ideološki rat protiv SSSR koji je koncipirao Kenan sa suradnicima, a vodi ga SAD na čelu saveznika, kopija je onoga što radi, ili mu se pripisuje, SSSR. Holger Omšted piše da za mnoge Amerikance riječ propaganda ima neugodan prizvuk i svojstvena je samo nacistima i komunistima. Umjesto propagande, politički korektno se govori o novoj diplomaciji i javnoj diplomaciji, o kampanji istine ili o komunikaciji i informaciji. Tako u mirnodopskim uvjetima. U ratnim se to naziva psihološkim ratom [Ohmstedt, 1993: 1-3, 22-23]. U literaturi postoji univerzalna suglasnost oko utjecaja Kominterninog modela oblikovanja javnog mnjenja na zapadnjačku kontraofenzivu u hladnom ratu. Tu kao preteča i primjer ključnu ulogu igra Vili Mincenberg (Willi Münzenberg), član štaba agitpropa Kominterne. Krajem dvadesetih godina on je u Njemačkoj stvorio medijski koncern, a nakon dolaska nacista na vlast, u izbjeglištvu u Parizu, mrežu organizacija koje su djelovale po čitavom svijetu i vršile kulturnu infiltraciju po volji KP SSSR. Cilj je bio da se u antifašistički tabor prikupe i oni koji nisu bili komunisti. ‘Da bi stvorio ovu mrežu frontova i suputnika, Mincenberg je koristio svako sredstvo propagande, od elitno-kulturnog mnjenja do šašavih kapica i balona. On je organizirao medije: tisak, film, radio, knjige, časopise i kazalište. Svaki je rod ’stvaralaca javnog mnjenja’ bio uključen: pisci, umjetnici, glumci, komentatori, katolički i protestantski svećenici, profesori, ’poslovni leaderi’, znanstvenici, psiholozi, svi oni za koje je bilo vjerojatno da će publika poštovati njihovo mišljenje’ [Hochgeschwender, 1998: 87 – 90].             Glavni igrač u sveobuhvatnom ideološkom ratu postat će CIA, osnovana 1947. kao prva mirnodopska špijunska organizacija u povijesti SAD. Na Kenanov prijedlog osniva se 1948., kao dio CIA, supertajni Ured za koordinaciju planova [Office of Policy Coordination], čijeg je šefa postavljao ministar vanjskih poslova. Prvi šef OPC bio je Frank Vizner (Wisner). Formalno je OPC bio podređen Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu obrane, ali je pod Viznerom (1948- 1956) OPC stekao punu autonomiju, neiscrpno financijsko zaleđe i oteo se svakoj propisanoj kontroli. Težište djelatnosti OPC bile su tajne operacije protiv SSSR, uključujući političko i ekonomsko ratovanje, te paravojne akcije. Cilj je bilo poticanje nemira u satelitima, njihovo podrivanje iznutra. Na ideološkom frontu akcije je planirao i sprovodio Odjel za međunarodne organizacije (International Organizations Division) kao sastavni dio OPC [Final Report, IV, 1976: 29-38]. Hladnoratovska industrija antikomunističke svijesti počiva na nekoliko umreženih punktova. Jedan od njih je Kongres za slobodu kulture (KSK), osnovan u Berlinu 1950. g., finaciran od CIA sve do 1967., kad je kalifornijski kritički magazin Ramparts tu (i mnoge druge) vezu raskrinkao, a kolosalni skandal je ubrzo potom značio i kraj KSK. Usput, Đilasova Nova klasa je tiskana u suradnji sa Kongresom [Stonor Saunders, 1999: 452].     

---

 

 

                                                     (Nastavlja se)