Nova knjiga, a staro umjeće i literarno majstorstvo Milorada Popovića, pisca snažne, uzbudljive naracije. Knjigu “Litije u doba korone” čini zbirka eseja, intervjua i polemičkih tekstova, nastalih u poljednjoj deceniji. Podijeljena je u tri poglavlja uklopljena u skladnu cjelinu. I što je izuzetno važno, ova knjiga se čita “u jednom dahu”, što i nije baš karakteristično za ovaj književni rod.  

Prvi dio “Na razvalinama crnogorske nacije” je najobimniji i predstavlja nastavak Popovićevih višedecenijskih interesovanja vezanih za crnogorsko pitanje koje razmatra na ubjedljiv, sugestivan i argumentovan način. I u kontekstu prošlih i savremenih zbivanja na crnogorskoj političkoj sceni, s futurističkim osvrtom na dalji tok događaja. Popović opominje, upozorava, ukazuje na opasnosti i greške koje su po pitanju snaženja Crne Gore kao nezavisne države napravljene, a koje aktuelna vlast svjesno i planski koristi u cilju njenog obesmišljavanja kao sekularne, antifašističke države. Autor predlaže strateške pravce kojima treba ići da bi u što skorijoj budućnosti Crna Gora učvrstila poziciju nezavisne, građanske države koja joj je poslednjih nekoliko godina ozbiljno ugrožena. No, izražava i priličnu rezervisanost i upitnost da li će se stvari odvijati u tom pravcu. Zato Popović i poziva na jedinstvo independista i svih progresivnih snaga u Crnoj Gori i njihovo kontinuirano djelovanje kroz odgovarajuće aktivnosti bez zastoja, ako želimo spasiti Crnu Goru od upornih velikosrpskih nasrtaja. Ovi eseji su djelo iskusnog, mudrog pisca i, bez dileme, pripadaju ponajbolje napisanim na ovu temu.

Drugi dio “ Bosanski stećak” je najkraći tematski odjeljak, ali duboko misaono i zanimljivo interpretiran. U njemu je sjajna besjeda koju je Popović upriličio povodom dodjele međunarodne pjesničke nagrade “Bosanski stećak” koja mu je svečano uručena u Sarajevu. Veoma je zanimljiv i intrigantan intervju koji je pisac dao sarajevskom književnom časopisu “Život”, prepun vrcavih, vizionarskih odgovora od kojih bi se, svaki za sebe, veoma lako, mogao pretočiti u poseban esej. U ovom dijelu knjige je i esej o istaknutom bosanskohercegovačkom piscu i intelekualcu Ivanu Lovrenoviću, pisan s iskrenim poštovanjem prema njegovom djelu i njegovoj ličnosti.

“Dragi duhovi” su treći, poetski naslovljen, dio knjige “Litije u doba korone.” Čine ga uzbudljivi, piščevim umjećem i ljudskošću intonirani omaži Mladenu Lomparu i Sretenu Asanoviću. Kao i omaž lirski obojen, pisan s puno emocija prema odanoj prijateljici, makedonskoj poestesi Ljiljani Dirjan s kojom je autor izgradio, kako kaže, “nježno prijateljstvo.” Čini se da je baš u ovom omažu najviše do izražaja došao Popovićev pjesnički senzibilitet uspješno pretočen u proznom iskazu. U ovom odjelku su, takođe, dati i tekstovi napisani povodom smrti filozofa Slobodana Tomovića i sineaste Branka- Barona Živkovića. Zanimljivo i dragocjeno svjedočanstvo o ljudima koji su, svaki na svoj način, obilježili jedno vrijeme.

Od brojnih visprenih misli kojima vrvi ova knjiga, posebno mi je ostala u memoriji piščeva konstatacija da je “populizam fašizam 21. vijeka.” Meni, makar, nije poznata oštrija, pa i misaonija definicija ovog, samo na izgled empatičnog, u suštini demagoškog načina pridobijanja “narodnih masa.” Koji, posebno na ovim prostorima, redovno, neumjereno i neumorno rabe političari u svojim javnim obraćanjima, programima i slično.  Što u suštini nalazi pribježište u manihejskom stavu gdje postoji samo narod i elita koja upravo želi da ostvari svoje interese na račun onih o kojima tobože brine, to jeste naroda. Jer, sugeriše Popovič, fašizam ne znači samo brutalno, nasiljem i ratom fundirano stanje, već se ono može uspostaviti i nenasilnim putem, kroz perfidne, obmanjujuće poruke građanima od strane političkih partija, u cilju ostvarenja svojih egoističkih, krajnje koristoljubivih ciljeva.  Zato, smatra Popović, aktivnosti onih koji se zalašu za usvajanje evropskih vrijednosti, moraju biti uporno, odvažno i u kontinuitetu sprovođene.

Kao što sam na početku kazao i ovo Popovićevo djelo je na nivou njegovih najboljih ostvarenja eseističkog karaktera. Što je samo još jedna potvrda opravdanosti mišljenja onih koji Popovića smatraju našim najboljim živim piscem. I to ne zato što je Milorad Popović  laureat najvećih domaćih i regionalnih nagrada kako za poeziju, tako i za prozu, što je samo po sebi kuriozitet, ne samo u savremenoj crnogorskoj književnosti. Već zbog istinske vrijednosti njegovog obimnog i raznovrsnog književnog djela, pa nagrade dođu kao logična posljedica te činjenice. Usudio bih se čak reći, da Milorad Popović kao savremeni pisac, više od svih drugih liči na književne klasike. Njegov stil i izraz posjeduje onu zavodljivu, lalićevsku narativnu snagu koja plijeni i osvaja. Dragocjeni dar rijetkih pisaca i njihovog posebnog talenta je da podstiču znatiželju i čitalačko nestrpljenje da se “što prije okrene slijedeća stranica.” Popović je sve te osobine velikog pisca, ispoljio i u ovoj svojoj najnovijoj knjizi koju je, zaista, pravi užitak pročitati.

Izdavač knjige je Doo OKF Cetinje i Pobjeda Podgorica, za idavače Goran Martinović i Draško Đuranović. urednica je Dragana Tripković, grafičko oblikovanje Suzana Pajović, štampa Pobeda Podgorica.

Zoran Vulević

književnik i publicista