UBNOR i antifašisti Herceg Novog zasukali su rukave i očistili kompleks na Grahovu koji pripada Opštini Nikšić, a koji je bio zarastao u korov i drač, o čemu je jutros pisala Antena M.

Njihovo obraćanje prenosimo integralno.

Neko je nekada zapisao da su korov i drača najbrži osvajači. Biljka koja ne daje plod, ne hrani životinje, gotovo da i nema prirodnog neprijatelja, uspijeva na svim terenima.

Njegovo, skoro nevidljivo sjeme, pronađe pukotinu, a svojim snažnim korijenom razara i sitni cak i najtvrđe stijene. Najmanji povjetarac raznese zlo sjeme i do najnepristupačnije rupe, pukotine, procijepa, a pogodna klima mu omogući brzi rast i dalje širenje.

Ipak, i protiv korova se može izboriti, najbolje odmah u klijanju, ali i kasnije, sasijecanjem u korijenu. Tako nastaju kultivisani tereni i zapuštene poljane.

Sve je do ljudi, ako dozvole i najplodnije obradivo zemljište prerasta u vrleti obrasle korovom.

A tada ga je mnogo teže privesti kulturi, jer sve dok i jedna najsitnija sjemenka postoji, nastojaće da proklija i ponovo preovlada terenom.

Ima li boljeg poređenja nego između prirode i društva?
Sličnu sudbinu proživljavaju i mnoge države, a sasvim sigurno među njima prednjači Crna Gora.
I da se razumijemo, niti je uvijek žito, žito niti je vazda korov, korov.

I dok ubrzano obrastamo korovom, naša omladina često uz pomoć hemije obli svoje mišiće u skupim teretanama i trim stazama, zatežući kožu za neku novu tetovažu koja najčešće nema nikakvog dodira sa njegovim realnim životom.

Nasuprot tome država nam zarasta, zarastaju naši kulturno-istorijski spomenici, zarastaju tekovine revolucije, slabi antifašizam, a buja njegova suprotnost.

Prilikom odlaska na obilježavanje bitke na Sutjesci hercegnovski antifašisti su obišli spomen kompleks na Grahovu i spomenik na Grahovcu, polozili cvijeće i odali počast.

Dok spomenik jednoj od najznačajnijih bitaka protiv turske imperije "ukrašava" šarena baraka “STRABAG-a” sa razbacanim pijeskom za nasipanje puta, a što mirno godinama posmatramo. Spomenik na Grahovu zarastao je u korov, draču i travu, sa razbacanim plastičnim kesama, limenkama i smećem.

Oba navedena spomenika pripadaju mjesnoj zajednici Grahovo, a ono Opštini Nikšić, što govori da je za održavanje ovih spomenika zadužena Komunalna služba Opštine Niksić.

Nijesu se ni druge opštine mnogo posvetile odrzavanju svojih spomenika, ali Nikšić zasigurno u tome prednjači. I pored javno iskazanog stava protiv tekovina revolucije, zalažući se za klerikalne vrijednosti i za promjenu naziva ulica, zamjenom imena časnih heroja sa imenima saradnika okupatora, obaveza je redovno održavati spomenike, koliko god se to nekom sviđalo ili ne.

Vidjevši stanje u kojem se nalazi ovo grandiozno zdanje, hercegnovski antifašisti su preduzeli ono što je u njihovoj moći, a što im savjest i dug prema slavnim predcima nalaže.

Nošeni mišlju da je svaki borac koji je položio zivot za otadzbinu "naš" borac, a tako i svaki spomenik "naš" spomenik, od Ulcinja, Plava, Pljevalja, Pluzina, do Niksića i Herceg Novog. Zasukali su rukave i dobrovoljnom akcijom okrčili i očistili stazu i platoe od puta do vrha spomenika i tako jasno kazali da se može korovu stati na kraj u prirodi kosijerom, trimerom i grabuljom, a u društvu olovkom na izborima.

I jedno i drugo se mora privesti kulturi, a tako uređene cjeline daju plodove i koriste zajednici.

U ovoj akciji je sa svojim trimerom najviše potegao dokazani antifašista Novo Kaljević, ne dozvolivši da mu se plate ni troškovi za rad trimera.

A šta drugo očekivati od čovjeka koji je do svoje polovine sedme decenije donirao krv 85 puta, iako jedva sastavlja kraj sa krajem od svoje skromne penzije.

I dok imamo na stotine nevladinih organizacija, udruženja, partija, dok mladi troše mišiće u teretanama, vremešni antifašisti rade društveno korisne poslove.

Umjesto teretane da odu u šetnju po prirodi, sa sebi bliskim osobama, đecom, roditeljima, pa pri tom skrajnu neku granu sa puta, pokupe neku limenku i pvc kesu, ili još bolje trimerom i kosijerom poput Nova očiste neku znamenitost i tim privrijede i sebi i zajednici, a misić dobije pravu snagu i žilavost, poput one koju su imali heroji koji su zavrijedili ove spomenike.

Iz te snage treba da proistekne borba za prave vrijednosti za koje je u današnjem vremenu dovoljna olovka i bistar um, kojim bi odbranili državu od "korova".

Ako "MI" ko god da smo, počistimo prirodu oko spomenika herojima iz svih vremana, možda će i neke savjesne vaspitačice, učiteljice, nastavnice, profesorice izvesti svoje razrede da prošetaju, udahnu malo čistog vazduha i zamoliti ih da "kleknu", ne da se "mole", već da pokupe papirić koji je neko prije njega, svjesno ili nesvjesno ispustio.

Na taj način će budući srednjoškolac biti svjestan da se vrijednuje rad, a ne prepisivanje na testovima, a maturanti neće pojati o tuđim mitskim herojima i klicati tuđim državama, već o svojoj junačkoj, prađedovskoj, u svijetu poznatoj hrabrosti.

A Obiliće i Nemanjiće će zamijeniti oni o kojima se vazda na ovim prostorima pjevalo, od Novaka Ramovoga, do Peka, Save i ostalih, stvarne istorijske ličnosti koje su stvarale ovo parče neba plavetnog, vrlet krša crnogorskog i čašu mora snijega.

Još šanse imamo, ako se na vrijeme trgnemo i poput onog mitskog gavrana koji je nosio kap vode u kljunu da gasi Pariz u plamenu, dok su ga ostali pitali: pa šta ti možeš uraditi sa jednom kapljom vode",a on ponosno odgovori "mogu uraditi što je do mene". 

Pa drage Crnogorke i Crnogorci, uradimo samo ono što možemo i Crna Gora će biti istinski vječna.