Istorija

Politika sigurnosti i stabilnosti: Brzi dogovori vode do brzih grešaka koje mogu skupo koštati i Zapad i Balkan

Jun 16, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Ruše li geopolitički i geostrateški interesi sve vrijednosti Zapada na Balkanu? Da li će geopolitički i geostrateški interesi zbog rješenja u Ukrajini dozvoliti realizaciju nacionalističkih ciljeva i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske na Balkanu? Hoće li Balkan biti žrtvovan zbog crnomorske regije? Čak i uz jako prisustvo Ruske Federacije na Balkanu i narušavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta balkanskih država? Po cijenu da to znači priznanje Putinovih ciljeva u Ukrajini i na Crnom moru, ali i rehabilitaciju politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana presuđenih u UN-ovim sudovima u Haagu?.

Piše: Dženana Karup Druško

Cijenu zadnjih zapadnih “reformi“ na Zapadnom Balkanu jedino ne plaćaju Aleksandar Vučić i Srbija, dok su fakture ispostavljene Kosovu, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Posljedica tih rješenja je da su Srbija i Vučić najjači američki partneri na Zapadnom Balkanu, Crna Gora je značajno usporila na svom evropskom putu, a Kosovu i Bosni i Hercegovini je jasno poručeno da do daljeg neće ni u NATO ni u Evropsku uniju. Kosovo jer je preko noći označeno kao glavni krivac krize projicirane iz Beograda, Bosna i Hercegovina jer nije NATO-u saopćila “svoju jasnu, demokratsku odluku da želi pristupiti“ koju u BiH, kao što je opće poznato, blokira jedino Dodik uz podršku Beograda jer je “NATO izvršio agresiju na Srbiju“.

Istovremeno, unutrašnje podjele u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu još su više produbljene prvenstveno zbog politike Beograda koji provodi etničku politiku po kojoj Srbi u svakoj od ovih zemalja bez obzira što su manjina moraju imati veća prava od drugih i biti lojalni Beogradu, a ne svojim matičnim državama. Politika zbog koje su na Balkanu devedesetih vođeni krvavi ratovi, a koju danas podržava Zapad zbog “viših interesa“ koji bi skupo mogli koštati i Balkan i Zapad.

Vučić, partner SAD-a na Balkanu

Ironija je da sve ono za šta se zalaže u Ukrajini, Zapad ruši na Balkanu. Zašto je to tako? Ruše li geopolitički i geostrateški interesi sve vrijednosti Zapada na Balkanu? Da li će geopolitički i geostrateški interesi zbog rješenja u Ukrajini dozvoliti realizaciju nacionalističkih ciljeva i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske na Balkanu? Hoće li Balkan biti žrtvovan zbog crnomorske regije? Čak i uz jako prisustvo Ruske Federacije na Balkanu i narušavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta balkanskih država? Po cijenu da to znači  priznanje Putinovih ciljeva u Ukrajini i na Crnom moru, ali i rehabilitaciju politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana presuđenih u UN-ovim sudovima u Haagu?

Nije li to, onda, otvaranje Pandorine kutije na Balkanu, na što se pozivao i Putin opravdavajući agresiju na Ukrajinu, ali i priznanje drugim desničarskim politikama i autokratskih režima širom svijeta koji s fašističkim idejama provode politiku krvi i tla? I na kraju, nije li to zaista stvaranje novog svjetskog poretka u kome će jaki moći raditi šta hoće ugnjetavanjem i zločinima nad slabima?

Svojim rješenjima, ne Rusija, nego Zapad od Balkana ponovo pravi opasno bure barute kršeći međunarodne norme zarad “viših interesa“ zbog čega se ponovo u priču o Zapadnom Balkanu uključila i Organizacija islamskih zemalja, usvajajući Rezoluciju o Bosni i Hercegovini, a među kojima je i Turska, ključna država u ovom trenutku i za Istok i za Zapad zbog dešavanja u crnomorskoj regiji.

“Upitajte ukrajinskog predsjednika da etničkim Rusima dodijeli autonomiju, a Zelenski će odmah postaviti tri pitanja: Hoće li oni koji govore ruski jezik prihvatiti da žive u Ukrajini, a ne u Rusiji? Hoće li Rusija priznati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine? I hoće li nam dodjela autonomije konačno omogućiti ulazak u NATO?“, piše Edward P. Joseph, profesor na američkom Univerzitetu Johns Hopkins oštro kritikujući politiku SAD i EU prema Kosovu, i optužujući Washington i Bruxeles da u velikoj mjeri dijele krivicu za nastalu krizu, “uključujući i za nasilje s predumišljajem koje su Srbi izveli protiv NATO-ovih mirovnih snaga“, navodeći da bi “apsurd sankcionisanja demokratskog saveznika u Prištini, dok se manipulativni, proruski autokrata slavi kao 'sve bolji i bolji partner (SAD-a)', kako je američki ambasador u Srbiji Christopher Hill, rekao u intervjuu za srpski servis Glasa Amerike, trebalo bi da začudi državnog sekretara Antonya Blinkena“, za koga kaže da ga vodi iluzija u politici prema Srbiji.

Ključ stabilnosti Balkana

Iako se Joseph u tekstu bavio Kosovom, nije mogao izbjeći širi problem na Zapadnom Balkanu, navodeći da bi “Blinkena moralo zabrinuti to što je Moskva jedva zabrinuta bilo kakvim uspjehom Bajdenove administracije sa Vučićevim režimom. Vučićev proruski alter ego, šef obavještajne službe(BIA) Aleksandar Vulin, upravo je prisustvovao velikoj bezbjednosnoj konferenciji u Moskvi, signalizirajući zapadnim centrima moći da Srbija ima (rusku) alternativu. Srbija ostaje jedina evropska zemlja – osim Bjelorusije, saveznice Kremlja – koja nije uvela sankcije Rusiji. Poenta je u tome da Putin vjeruje da on, a ne Zapad, pobjeđuje na Balkanu, i to po vrlo niskoj cijeni. Iz perspektive Kremlja, pometnja u regionu u kojem Sjedinjene Države, EU i NATO imaju stratešku prednost, dokaz je da Bajdenova administracija ne zna kako da vlada sa moći kojom raspolaže. Ako Vučić – bez nuklearnog oružja ili ogromnih rezervi nafte i gasa – može zbuniti Zapad, onda to može i Putin. Moskva shvata da je Kosovo — a ne energija ili pravoslavno slavensko bratstvo — pokretač srpsko-ruskih odnosa i regionalne destabilizacije koju promoviše Beograd. Proruski narativi, kojima Beograd prkosi EU-u, nalaze svoj put širom Balkana.“

Ovaj zadnji Josephov tekst zanimljiv je iz više razloga. Objavljen je u trenutku velikog zaokreta američke (i zapadne) politike prema Kosovu. Iisti dan je objavljeno i da je kabinet visokog  predstavnika EU za zajedničku spoljnu politiku i bezbjednost Josepa Borella sastavio prijedlog sankcija Kosovu zbog krize za koju su označeni kao glavni krivci. Iako su sankcije namijenjene Kosovu ovo je vrlo zabrinjavajuća poruka za cijeli region, odnosno susjede Srbije.

I na kraju, tekst je zanimljiv jer je upravo Joseph autor izvještaja o krizama na Balkanu u januaru prošle godine u kome se ističe da je “Srbija ključ stabilnosti Balkana“, te da je “normalizacija odnosa Beograda i Prištine presudna za rješavanje brojnih regionalnih političkih problema“. Prema tom izvještaju u slučaju da Srbija prizna Kosovo otvorio bi se prostor za promjenu Daytonskog mirovnog sporazuma, Srbi u BiH bi prihvatili zapadnjački poredak, otupio bi navodni hrvatski separatizam, a iščezao bi i “bošnjački demografski oportunizam“. Josephov glavni argument je da Srbi, osim u Srbiji, u značajnim brojkama žive i u BiH, na Kosovu te u Crnoj Gori, zbog čega je “demokratska stabilnost Srbije presudna za stabilnost regije“, a za rješenje Balkana bitan je zajednički stav Zapada jer “Kina na Balkanu ne može ekonomski parirati EU“, a “osim NATO-a“ niko “vojno ne može utjecati na  jugoistok Europe“.

Iako često naglašava da je proveo više od deset godina u regionu i da odlično poznaje prilike na Balkanu, Joseph je predloženim rješenjima pokazao ne samo neznanje i površnost, nego i podilaženje istim onim politikama koje na Balkanu podržava i Vladimir Putin, svodeći time američku demokratsku politiku na rusku agresorsku politku koja rušenjem zapadnih vrijednosti podstiče stvaranje novog svjetskog poretka, odnosno velike Rusije.

Upravo je ovaj Josephov izvještaj u Sarajevu dovođen u vezu s “rješenjima“ u BiH koja su nedemokratska, diskriminatorska i suprotna praksama većine demokratskih zemalja. Odnosno, postavljalo se pitanje koliko je Josephov izvještaj uticao na zvaničnike poput Matthew Palmera, bivšeg američkog izaslanika za izbornu reformu, ali i posebnog američkog predstavnika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara?

Ideologije krajnje desnice

Na tu politiku nedavno je upozorila i njemačka ekspertica za Zapadni Balkan Marion Kraske ukazujući da zapad “vodi ciničnu politiku i promoviše ideologije krajnje desnice“ slijepo prateći kurs američke politike. Kao primjer je navela intervencije visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta (odluku na dan izbora i kasnije mješanje u formiranje Vlade Federavije BiH) što “vjerovatno nikada ranije nije viđeno u zapadnim demokratijama“, upozoravajući kako se u odnosu na odluke ranijih visokih predstavnika koji su radili na unapređenju izgradnje BiH “sve preokrenulo“: “Posebno Sjedinjene Države namjeravaju da pregovaraju o brzim dogovorima sa onim snagama koje nastavljaju da promovišu desničarske ekstremističke ideologije krvi i tla – koktel mržnje koji je nekada doveo do balkanskih ratova”. Pri tome Kraske nema dilema da upravo Aleksandar Vučić “orkestrira novu verziju ideologije krvi i tla Slobodana Miloševića” kroz koncept “Srpskog svijeta” koji ima za cilj da promoviše ujedinjenje svih Srba u regionu.

No, Joseph nakon toga piše da je na nagovor svojih podređenih “Blinken očito potpisao sporazum o razumijevanju sa Vučićem“, na osnovu koga je onda “podrška Srbije Ukrajini pretvorena u popustljivost SAD-a prema Vučiću, koji je oživio nacionalizam 'velike Srbije'“, koji je, kako priznaje i Joseph, doveo Beograd u sukob sa susjedima i NATO-om 1990-ih.

No, zašto su onda Zapadu i SAD-u na Balkanu bili potrebni ”brzi dogovori” kako ih Kraske zove? Koji su doveli do velikog zaokreta, a koji su se sveli na podršku srpskih snaga na Kosovu, u Crnoj Gori, a indirektno i u Bosni i Hercegovini, i proruskih snaga na Zapadnom Balkanu.

Ben Hodges, penzionisani vojni general i nekadašnji komandant američkih trupa u Evropi, početkom prošle godine je, govoreći o mogućem uticaju ruske agresije na Ukrajinu na dešavanja na Zapadnom Balkanu prijetnje ruskog ambasadora u Sarajevu da je u BiH moguć ukrajinski scenario ukoliko krene ka članstvu u NATO, prokomentirao kao – šalu. No, navodeći da Rusiji nije u interesu stabilan Balkan, priznao je greške evropske i američke politike jer EU nije bila voljna (ili sposobna) da brže integriše zemlje Zapadnog Balkana, dok su SAD samo povremeno pokazivale da imaju strateške interese na Balkanu: ”Zbog nedostatka održive strategije sa naše strane – za ceo crnomorski region, sa Balkanom na jednoj i Kavkazom na drugoj strani – Rusija je iskoristila situaciju“.

Onda su, očito, zbog svojih loših strategija i političkih procjena nakon agresije Rusije na Ukrajinu i pojačanog ruskog uticaja na Balkanu (koji su godinama ignorirali) bili prisiljeni na “brze dogovore“.

Najbrži dogovor podrazumijevao je kompromise: s najvećom vojnom silom na Zapadnom Balkanu, kako Hodges opisuje Srbiju, sa zemljom koja ima trećinu BND na Balkanu, kako je američki ambasador u Beogradu rekao o Srbiji, SAD ne mogu sebi priuštiti gašenje novih požara u regiji, kako je nedavno zaključio član Odbora za spoljne poslove američkog senata Chris Murphy zahtijevajući agresivniji američki angažman na Balkanu.

Angažman, koji kako se sve više pokazuje, nema vremena za demokratske procese nego traži brza rješenja zbog po nekim analitičarima i najvećeg geopolitičkog sukoba koji se u ovom trenutku vodi u crnomorskoj regiji, kojoj slivom Dunava pripada i Srbija. Hodges je još prije godinu dana ukazao na važnost strateškog razmišljanja kad je u pitanju Srbija, iako je po njegovom priznanju puno grupa (u koje je ubrojao boračke organizacije i SPC) koje vidi kao agente Kremlja, ali strateško promišljanje je neizostavno jer ono uključuje i “rijeku Dunav koja protiče kroz Beograd. Svaka nada koju možemo da imamo za poboljšanje ekonomske stabilnosti na Dunavu mora uključivati i želje Srbije.“ Po njemu SAD, NATO i EU moraju strateški razmišljati o Zapadnom Balkanu, ali i o širem crnomorskom području.

Obećanja…

A želje Srbije su, kao što je od ranije poznato, prosrpske snage na vlasti u Crnoj Gori po cijenu ozbiljnog narušavanja sigurnosti zbog dubokih unutrašnjih podjela, poseban status Srba na Kosovu koji najviše liči na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovinu, bez ikakvog obećanja da će Srbija priznati Kosovo ili da Kosovo ima šanse da postane članica NATO, što je, kako je pokazao rat u Ukrajini, jedina sigurnost za teritorijalni integritet i suverenitet zemalja i Evrope i Balkana.

Slična “obećanja“ nedavno je i građanima Bosne i Hercegovine saopćio James Mackey, direktor Odjela za sigurnosnu politiku i partnerstvo u sjedištu NATO-a: “Danas BiH nije spremna da postane članica NATO-a“. U nastavku je objasnio da će “BiH biti članica NATO-a onda kada BiH poželi biti članica NATO saveza… kada nam saopći svoju jasnu, demokratsku odluku da želi pristupiti i kada BiH bude spremna da postane članica. Nekada u budućnosti BiH će možda biti spremna i reći da želi biti članica i NATO će biti spreman da je prihvati, ali taj dan još uvijek nije došao.“ Opće je poznato da put BiH u NATO koči jedino Milorad Dodik, i da za to ima veliku podršku Beograda i Kremlja, dok je Sarajevo, a deklarativno i HDZ, već godinama za članstvo u NATO-u. Kao što je poznato da je članstvo u NATO-u političko-sigurnosno pitanje što se pokazalo prijemom istočno-evropskih zemalja nakon okončanja Hladnog rata, ali i Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

 No, dok NATO i EU insistiraju i čekaju reforme Putin gradi ozbiljnu strukturu na Zapadnom Balkanu koja već ima jaka uporišta u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Dok Vučić daje obećanja zahvaljujući kojima je postao partner SAD-a, Srbija je energetski, politički i sigurnosno pod velikim uticajem Ruske Federacije kako preko brojnih sporazuma Srbije i Ruske Federacije koji obuhvataju i vojno-sigurnosni sektor, tako i preko uticaja Srpske pravoslavne crkve, do brojnih rusko-srpskih paravojnih formacija koje vršljaju po regionu, boračkih organizacija, nevladinih udruženja, medija… Srbija se okreće protiv Vučića, no da li se okreće i protiv Putina?

Ostaje pitanje ko će biti odgovoran u SAD i EU ako Srbija definitivno ode s Rusijom, ako dođe do novog narušavanja stabilnosti ili sukoba na Balkanu? Specijalni izaslanici, pojedini eksperti za Balkan, administracija demokrata? Ili, možda, mi na Balkanu?

Razumljivo je da su Zapadu zbog rata u Ukrajini trebala brza rješenja na Zapadnom Balkanu, jer sukobi i problemi u crnomorskom regionu mogu se odraziti i na sigurnost Balkanskog poluotoka, kako su nezvanično priznali i neki visoki zvaničnici NATO-a. Rješenje koje su nametnuli američki zvaničnici po kome je Srbija ključni faktor mira, sigurnosti i stabilnosti na Balkanu, ne samo da se može pokazati kao Putinom trojanski konj, nego može dovesti do ozbiljnog narušavanja sigurnosti na Balkanu podcjenjivanjem Putinovog uticaja u Srbiji, ali i Vučićevih ambicija o srpskom svijetu koji zadire u Kosovo, BiH i Crnu Goru.

Nikome u ovom trenutku nije u interesu nemiran Balkan, osim Putinu, a ponajmanje ljudima na Balkanu koji još pamte ratove iz devedesetih. Požar se ne može gasiti benzinom, a Zapad ne može očekivati da Beograd, koji i ne krije svoje aspiracije i teritorijalne pretenzije (po svaku cijenu) na Zapadnom Balkanu, bude izvor mira i sigurnosti, pogotovo ne po cijenu suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih. Poštivanje demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i vladavine prava, vrijednosti na kojima su izgrađene i UN i EU, jedino je rješenje i za Zapadni Balkan. Vrijednosti zbog kojih Zapad podržava i Ukrajinu i njenu borbu protiv ruske agresije.