Priredio: Vladimir Jovanović

Protiv ukupno osmorice optuženih za dvostruko ubistvo, Mlađena Džakovića i Vulete Radovića, te više ranjavanja i tjelesnih povreda, sud iz Kosovske Mitrovice — koji se u jesen 1926. dislocirao kako bi zasijedao u Bijelome Polju, mjestu zločina — izrekao je simbolične kazne u očiglednome nastojanju da čitav slučaj „iz viših interesa” zataška.

Svi optuženi, kao i žrtve, uglavnom Crnogorci, 18. maja 1920. — kad su se zločini dogodili u bjelopoljskoj krčmi „Kod tri kraljice” — bili su u nečasnoj službi okupacione srpske administracije (Kraljevstvo SHS). No, umjesto da obavljaju rabotu za koju su ih Srbi plaćali — proganjaju borce za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore — svi ili neki su s komitima u dosluhu. I kada su se dvije grupe ovih plaćenika okupile u kobnoj noći, da se pod petrolejskom lampom u krčmi o tome rasprave, došlo je do vestern-obračuna u kojem je ispaljeno više od 200 revolverskih i puščanih metaka.

U prošlome nastavku, o krvavoj pucnjavi objavio sam zapis Milovana Đilasa iz memoara „Land Without Justice” (1958). Đilas će u posthumno štampanom romanu „Svetovi i mostovi: Povesti u tri knjige” (1997) insistirati na tezi da su neki iz lokalne vlasti u Bijelome Polju ostali u zavjereničkoj vezi s komitima u obližnjim šumama i docnije, kada je pripremano i 7. novembra 1924. kod Mojkovca izvršeno osvetničko smaknuće Boška Boškovića, lokalne perjanice kolaboracionista…

Vratimo se bjelopoljskome procesu iz jeseni 1926. godine. Suđenju je, u svojstvu novinara, prisustvovao Risto Ratković, poznati crnogorski književnik. Iz njegova izvještaja, objavljen je u beogradskome glasilu „Vreme”, doznajemo: optužbe i spisak optuženih i oštećenih, sastav sudskoga vijeća i imena advokata, zvaničnoga i privatnih tužilaca, tok i ishod sedmodnevnih pretresa — koji su, u nedostatku adekvatnije prostorije i uslijed velike znatiželje publike, održani u sali jedne od kafana u Bijelome Polju.

Pošto su svi osuđeni odležali više nego što im je kazna odmjerena, oglašeni su za slobodne. Plaćanje sudskih troškova je solidarno.

Pri pomenu nekakvih 50 dinara ustaje uzbuđeno majka pok. Vulete [Radovića] i pita predśedavajućeg:

„Zar kod vas čovjeku ne vrijedi više od 50 dinara?”

U sali nastaje uzrujanost; a sudija, sliježući ramenima, odgovara uzbuđenoj starici da će presuda ići na viši sud. Njezin stariji sin izvodi je silom napolje i sala se počinje prazniti.

Pred kafanom su sudije čekali konji, već spremni za put. Natovarena su akta; i nimalo se ne zadržavajući, sudije su otputovali za Kosovsku Mitrovicu.Gospodina predśedavajućeg sam upitao što je uticalo na to da se donese presuda blažija od presuda pljevaljskoga i beranskoga suda? I on je bio ljubazan da mi odgovori:

- Liše novoislijeđenih okolnosti, na blagost presude uticao je njezin veliki razmak vremena od izvršenja djela; te neka stroga presuda i kad bi se mogla donijeti, imala bi samo negativnog efekta; a osim toga morala se uzeti u obzir i sadanja sređenost socijalnih prilika u ovome kraju na koje bi stroga presuda mogla učinjeti djejstvo opet samo negativno.

(Kraj)