Piše: Darko Šuković

Na kraju – više pitanja nego odgovora. Tako bi, u najkraćem, mogao da glasi zaključak nakon jučerašnjih rezultata vanrednih parlamentarnih izbora. Pritom, o konačnom ishodu u trenutku pisanja ovoga teksta može se govoriti uz ozbiljnu rezervu jer se, navodno, u nepunih hiljadu glasova „vrti“ čak sedam mandata. Što je pouzdan znak da će partijski digitroni raditi do iznemoglosti tokom roka predviđenog za prigovore i da će barem SDP i Leposavićeva lista tražiti način da preskoče cenzus. Njihov eventualni ulazak u Skupštinu povećao bi broj kombinacija za formiranje većine i 44. Vlade, ali je teško reći da li bi time dolazak do dobitne formule bio olakšan ili otežan. U svakom slučaju, za tu matematiku treba sačekati da DIK proglasi konačne rezultate jučerašnjeg glasanja.

Ono što se od prijevremenih izbora, neko verbalno neko iskreno, priželjkivalo: da stvore uslove za formiranje stabilne izvršne vlasti, na prvi pogled djeluje kao da se nije desilo. Možda će naredne sedmice ovaj zaključak demantovati, ali bi to značilo samo jedno – principi u politici ne stanuju u Crnoj Gori ni duboko pod zemljom. Odnosno, da rekordna količina splačina koju možete izručiniti na političkog protivnika i nakon toga postati mu koalicioni partner, više neće biti ona koju su razmijenili URA i Demokrate. Uz važnu konstataciju da rane predsjednika PES koje mu je nanio napadački tandem Ure „AA“ (Abazović-Adžić) ne bole jednako sve članove njegove stranke. Naročito članice koje su se sinoć očitovale spram budućih koalicionih aranžmana.       

Vatromet kojim je Pokret Evropa sad (PES) proslavio izbornu pobjedu („pobjedu“) ispaljen je tek da se ne baci, kad je već kupljen za tu namjenu. Realno, PES je osvojio manje od predviđanja analitičara, daleko manje od očekivanja u toj stranci, a dramatično manje od onoga što se činilo da može nakon pobjede Jakova Milatovića na predsjedničkim izborima. Izgledalo je tada da im je samo nebo granica i da komotno mogu da idu preko 40% podrške na parlamentarnim izborima. A onda, iz te superiorne pozicije da birkaju s kim hoće, a s kim neće da prave skupštinsku većinu i vladu. 

Ispostavilo se, međutim, da je Milojko Spajić nepoželjan za Beograd i na mjestu predsjednika Vlade u Podgorici. Prethodno je, podsjetimo se iako nije bilo davno, srpskim papirima eliminisan iz trke za crnogorskog predsjednika. Sada je Aleksandar Vučić na Spajića puštio Dritana Abazovića i otvorio mu aferu sa prevarantom iz Koreje Do Kvonom. Utisak da se lider PES-a nije najbolje branio potvrdio je izborni rezultat: 26% i 24 mandata, od kojih su samo 17 „vlasništvo“ Evrope sad. Pretanko za nekoga ko je prepoznavan kao „novi zajednički DPS“. I za nekoga ko je bio već „viđen“ kao novi mandatar. Što je prvi ali krupan korak ka eliminaciji Pljevljaka na singapurski (u ekonomskoj filozofiji) i američki (politički) pogon.

Trebalo je samo posmatrati ponašanje Dritana Abazovića na presu, nakon saopštavanja (loših) rezultata izbora i koalicije „Hrabro se broji“. Čovjek je davno srozao sve što ide uz funkciju premijera, ali je sinoć pomjerao standarde fakinluka i euforičnosti bez razloga! Zapravo, možda samo naizgled bez razloga? Možda je Abazović, sam ili uz pomoć prijatelja iz Beograda, prebrojao postizbornu slagalicu i zaključio da je formiranje Vlade „bez DF i bez DPS“ ali i bez GP URA, uprkos jadnom rezultatu njegove stranke, suštinski nemoguće (makar se na kraju ispostavilo da postoji matematika kojom se stiže do 42-3 poslanika u Skupštini). Zato je na bini, kesereći se i mlatarajući glavom i rukama dok je Aleksa Bečić obećavao još jedan poraz mafiji (već stotinu puta uništenoj rukom Dritanove pravde), iskazivao uvjerenje da je opet zakačio status „game changera“ i da će ostati premijer barem još pola godine. Koliko bi, minimalno, mogle da traju procedure koje će konstatovati da nema nove vlade i da se mora na nove izbore. 

Realno, takav scenario ne može se isključiti, jer se i u sinoćnjim nastupima glasnogovornika PES kristalno jasno viđelo ko od njih vuče na stranu Jakova Milatovića i zbog čega Milojko Spajić nema snage, vjerovatno ni petlje da uđe u priču sa koalicijom Zajedno. A da li ga je u postizanju boljeg rezultata Vučić spriječio posluživši se samo Dritanom Abazovićem i Vestima ili ga je „odradio“ i neko od partijskih drugova – pitanje je za duboko razmišljanje Milojka Spajića? 

U svakom slučaju, daleko lošiji od očekivanog rezultat PES teško da će rastužiti lice, ionako lišeno osmjeha, Jakova Milatovića. Ako se samo baci oko na skandalozne stavove što ih je taman pred izbore izrekao za bečki „Standard“, uporedivši odnos Srbije i Crne Gore sa odnosom Njemačke i Austrije, uz opasku da imamo istu crkvu, jezik i kulturu, Milatović nije samo pokazao da je zreo za „impičment“ zbog kršenja Ustava, usljed skandaloznog neznanja i nesposobnosti da prepozna a kamo li zaštiti interese države na čijem je čelu, nego i da je podešen na iste frekvencije, na kojima je i blamantni raspikuća Abazović. Ako je Spajić u mladosti navikao na maglu u pljevaljskoj kotlini, vrijeme je da prepozna sa kojih ga strana šibaju podgorički vjetrovi i ne daju mu da se popenje na brdo. Jer, „ko na brdu ak' i malom stoji...“ mogao bi da vidi i stvari koje treba da ostanu skrivene. A toliko se toga nakupilo što Abazović dr Dritan ne želi da bude otkriveno. 

Da ovu analizu presiječemo nečim što je imalo smisla staviti na početak, jer je valjda to najbitnija činjenica koju su nam otkrili jučerašnji izbori. Izlaznost na istorijskom minimumu pokazala je kako svetosavski blok, kad izostane finasijska, obavještajna, medijska i crkovna podrška, nije u stanju da izvede barem 100 hiljada, činilo se, entuzijastičnih litijaša i putnika „dogodine“ za Prizren. Aca „Srbin“ zabavio se o svome jadu, paterfamilijasu Vladimiru Vladimiroviču preča je ukrajinska kontraofanziva nego crnogorski izbori i – izlaznost 56%!

Mašinerija, očigledno, ne funkcioniše bez podmazivanja. Uz to, čegrsti među političkim liderima, gluposti pojedinih i nejedinstvo skoro svih dodatno su omekšali borbeni moral, a nezahvalnost je dio folklora – uvjerio se u to „časni SNP“ koji je za Crkvu Srbije uradio najviše poslije Svetoga Save i Dritana Abazovića, a još pomalo zebe da ne padne ispod cenzusa. Herr Leposaviću zasad, a kolegi Vukšiću nikako parlamentarni status nijesu uspjeli da obezbijede faktori iz susjedstva koji su se u Crnoj Gori već odomaćili bolje nego u svojoj kući.  

Nacionalne stranke, mislim na one neokrenute prema Beogradu i Moskvi, bukvalno su razbile. Bošnjačka je udvostručila broj mandata – 6, Gencijeva AA imaće jednoga poslanika a Nikov AF bi, čak, teorijski mogao i do trećega(!), dok je HGI ovoga puta imao duplo više glasova od potrebnog broja. Stranka Adrijana Vuksanovića vodila je još jednu kampanju koja je pokupila simpatije građana i van hrvatskoga korpusa. Otud rezulat koji liječi rane zbog sramotne zavjere sa prošlih izbora, kojom je HGI izgubila parlamentarni status. Doduše, postoji u zakonu nekakva suluda norma po kojoj bi HGI, ako na kraju bude imao više od 0,7% glasova opet ostao van Skupštine!? Bio bi to skandal neprihvatljivih razmjera, opasna poruka da se Hrvati ne žele ne samo u Skupštini i Vladi, nego u Crnoj Gori uopšte. Konačno, imalo bi to nesagledive posljedice na buduće odnose sa Hrvatskom, našim jedinim susjedom koji je u EU. Kamo, kobajagi, strijemi aktuelni predsjednik Milatović, akutni premijer Abazović i ostali foliaranti prozapadne agende iz saveza panpravoslavnih stranaka.

Upućeni znaju da je cilj (bivšeg?) suverenističkog bloka na ovim izborima bio 28 mandata. Toliko je, naime, trebalo osvojiti poslaničkih mjesta da bi se spriječila dvotrećinska većina srpsko-ruskih deputata u Skupštini CG. Uz desetak manjinskih i 21 koalicije predvođene DPS-om taj je zadatak ispunjen. Ako se u subotu takav ishod činio nemogućim, sinoć je bio primjetan žal što nije osvojeno barem još 2-3 mandata. Uz to, ponovimo, SDP je na putu da prospe „savršenih“ 2,9% i još jednom prokocka suverenističke glasove, snažeći njima, direktno ili indirektno, ruke koje dave Crnu Goru.

Demokratsko partiji socijalista do juče je bio planiran i zvanično status drugorazredne stranke. Ispalo je da će DPS imati jednak broj poslanika kao PES (po 17, ako ponovljeni izbori ne pomjere tu brojku za jedan-gore ili dolje), a da opet nije bilo 10-15 hiljada „sigurnih glasova“ koji, ispostavilo se, to nijesu, koalicija „Zajedno“ mogla se zaustaviti na 30%! Fakat je da se većini suverenista kampanja koalicije DPS, SD, LP i DUA činila nedovoljno identitetski i ideološki profilisanom i agresivnom, previše usmjerenom da pojača koalicioni potencijal. Na kraju, takav se koncept pokazao ispravnim. 

I, sad, odjednom djeluje kao da DPS ima bolje karte u rukama od PES. Tim prije što bi propuštanje naredne partije (čitaj Vlade) moglo da ispadne najbolje po DPS i njene koalicione partnere. Jer, ako Milojko Spajić postane mandatar, pa ako formira Vladu, pa ako ta vlada bude išta više od skupa rogova u vreći... svejedno će imati obavezu da, po izlaznosti se jasno da zaključiti, sve nepovjerljivijim građanima daje obećane plate i penzije. I sve ostalo širimice obećavano tokom kampanje. Teško da će to biti vlada za sticanje političkih poena, ali je veoma izgledno da će biti mjesto u kojem će zgasnuti mnoge karijere političara i rejtinzi partija. 

Dakle, ako uopšte vidimo vladu kao posljedicu jučerašnjih izbora, teško da ćemo je dugo gledati. A na naredne, očekivati je skore, izbore biće bolje izaći kao opozicija, nego kao vlast. 

Jedino je pitanje šta će do tada ostati od onoga što je nekad zaista bila suverena i međunarodno priznata Crna Gora, država-članica NATO? Pojava Zdravka Krivokapića na sinoćnjem slavlju PES sugeriše da bi valjalo početi vjerovati i u zagrobni život država.   antena M