Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (IV)

Jun 08, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, u prva tri nastavka donijeli smo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2] U funkciji iste ove svrhe, u novim nastavcima pokušavamo osvijetliti neke kontroverze oko Đilasovog, ali i samog pojma disidentstva. Dakle, zbog značaja pojma i teme disidentstva kada je u pitanju ličnost i djelo Milovana Đilasa, te što objektivnijeg sagledavanja istorijskog, društvenog i političkog konteksta u kojemu je djelovao i pisao, donosimo još jednu raspravu Mire Bogdanović –  ''JUGOSLAVENSKI DISIDENTI I HLADNI RAT'' (SOCIOLOGIJA, Vol. LI, 2009, N° 2). U njoj je ne mali broj podataka koji se odnosi ne samo implicitno, već i eksplicitno na Đilasa i recepciju njegove političke filozofije na Zapadu, naravno naročito knjige ‘’Nova klasa’’.

 

APSTRAKT U istočnoevropskim zemljama disidenti su tijekom hladnog rata igrali istaknutu ulogu kao instrument antikomunističke ideološke subverzije. Za razliku od njih, jugoslavenski disidenti su bili osuđeni na marginalan položaj zahvaljujući osebujnom položaju Jugoslavije između dva suprotstavljena bloka. Eksplozivni učinak na sovjetske satelite, koji se očekivao od jugoslavenskog napuštanja sovjetske orbite 1948., učinio je od Tita disidenta od međunarodnog značaja. Nakon što je Tito Sovjetskom Savezu okrenuo leđa, jugoslavenski disidenti nisu bili od interesa kreatorima zapadnjačke vanjske politike. Oni nisu željeli od Tita stvarati neprijatelja jer je bio korisniji od šake disidenata. Članak stavlja naglasak na funkciju disidenata u hladnom ratu, ostavljajući van razmatranja njihove plemenite motive. KLJUČNE RIJEČI disidenti, Tito, hladni rat, CIA

 

''Protiv lepe legende o disidentima niko ništa nema, ali sve istine o njima bi mogle mnogo kome biti smetnja'' (Mirko Đorđević 2000: 29)

 

''Definicije

 

Razmišljanja o disidentima u nekadašnjoj Jugoslaviji prostiru se od potpunog negiranja njihovog postojanja [Minić, 1999], do davanja disidentskog statusa stotinama hiljada zimskih šetača 1996-1997. [Mihajlov, 1998]! Većina autora na stranicama Republike (1998. do 2000.) zauzima srednju poziciju - jednima se disidentski status pripisuje, drugima odriče: ‘Pod disidentstvom podrazumevam kritički stav prema vladajućoj ideologiji i njoj odgovarajućem poretku koji se izražava javno i kontinuirano kroz duže vremensko razdoblje i izražava nadu u slobodu i demokratiju. Ovde, dakle, nije reč o bilo kakvom neslaganju sa vladajućom ideologijom i režimom, niti o svima onima koji su dolazili pod udar režima ili sami sebe proglašavali disidentima’ [Popov, 2000: 19-20]. Popovljeva nedomišljena definicija izvodi se iz idealizirane uloge inteligencije u post-prosvjetiteljskom dobu. Preširoka je jer obuhvaća kritičku inteligenciju na Istoku i Zapadu, dok disidentstvo tretira kao fenomen svojstven realsocijalizmu, i zato što pojmovi ‘sloboda’ i ‘demokratija’ nemaju za svakoga identičan sadržaj. Širini definicije pridonosi i uključenje nade koja nije analitički pojam, već prije spada u religiju. Definicija je istovremeno i preuska: ‘Nacionalisti, kada odbacuju vladajuću ideologiju i režim, to čine bez odgovarajućeg analitičkog postupka i argumentacije [sic!], ustručavaju se od javnog istupanja i ne polažu nadu u neposredne demokratske promene. […] Nacionalisti u najboljem slučaju, odlažu demokratiju za vreme nakon ’konačnog rešenja’ nacionalnog pitanja’ [Popov, 2000: 27]. Popov za nacionaliste uvodi i dodatni kriterij, ‘odgovarajući analitički postupak i argumentaciju’, pa definicija ne polazi od jedinstvenih kriterija. Izgleda da u demokraciji u koju Popov polaže nade, neće biti mjesta nacionalistima, ili njih neće biti. I jedno i drugo je površno i naivno. Osim toga, ova definicija diskvalificira jednog od najglasovitijih disidenata, Solženjicina, antikomunističkog konvertita velikoruske nacionalističke orijentacije, autoritarnog, pravoslavnog, protivnika demokracije.

Mirko Đorđević je izbjegao klopku disidentske narcisoidnosti: ‘Disidentstvo nije jednoznačan pojam [...] postoje, naime, duboki i duhovno zdravi koreni – slobode i demokratije, ali postoje i disidentski koreni svega onoga što se označava kao nova desnica, pa i samoga fašizma i neofašizma’ [Đorđević, 1998a: 17]. Ipak, Đorđević rasplinjava specifičnost hladnoratovske disidencije jer polazi od nadhistorijske datosti utopije: disidentstvo je za njega ‘vid otpora okoštalim strukturama’, dio ‘kritičke misli koja je jedina brana od svake iluzije, i koja jedina uspeva u jasnijem smislu da pomeri granice dometa same te misli’ [Đorđević, 1998b: 14, 15]. Drugim riječima, disidenti su sastavna komponenta kritičke inteligencije koja je postojala prije propasti komunizma, postojat će, mada siromašnija za jednu iluziju i potom, ali će, sklona duhu utopije, ostati podložna podavanju novim iluzijama. A gdje je onda kritičnost? Đorđević se spotiče i na problemu individualno-kolektivno: iako ističe disidentstvo kao individualan čin, slijedeći duh utopije on u analizu uvodi masovnu pobunu omladine 1968., nota bene i u zapadnim pluralističkim demokracijama. Na kraju sve dolazi na svoje mjesto, pa je za Đorđevića konačni kriterij vraćanje ulaznice, članske knjižice KP: pravi su disidenti to činili odlučujući se za aktivni nenasilni otpor [Đorđević, 1998b: 13, 18, 19].

Đorđević je rastrgnut između načelno teorijsko-povijesnog i uskog, ideološkog, da bi nadvladao ideološki, hladnoratovski, pristup. Polazeći od Đorđevićevih načelnih razmišljanja mogla bi se napisati komparativna studija o sličnostima disidencije na Zapadu i Istoku baš u doba hladnoga rata – vlast ne voli kritičku misao u vlastitoj kući i poslužit će se identičnim sredstvima da je slomi. Ako je karakteristična odlika ruskih disidenata inzistiranje na zakonitosti, onda to vrijedi i za američke disidente sve do u sedamdesete godine. Tako vraćanje ulaznice ne znači mnogo: konkretna analiza treba pokazati kako je moguće da disidentom jednom bude netko tko ima ulaznicu, a drugi puta netko tko je nema. Osim toga, Mihajlo Mihajlov nije bio član Partije, a ubraja se u prave disidente. On bi nestao sa popisa i da je kriterije postavljala Latinka Perović. Ona o Đinđiću piše: ‘Zoran Đinđić nikada nije pripadao Komunističkoj partiji pa nije mogao biti disident’ [Perović, 2006: 32]. Pred raspad SFRJ bilo je više onih koji su napustili KPJ nego aktivnih komunista, štogod to značilo. Da li su oni prvi po Đorđevićevom kriteriju svi disidenti?

Ovaj problem nije mučio Mihajlova.[3] Suštinom disidentstva Mihajlov smatra borbu za vladavinu prava. U praksi to znači: da bi bio disident, čovjek mora biti ili izvorni antikomunist ili, kao kod Đorđevića, bar konvertit. ‘Može se reći da čak ni trockisti nisu disidenti. Đilas je bio prvi disident. Trockisti su, kad su dospeli u opoziciju prema Staljinu, nastavili sa ilegalnom delatnošću – dakle, nisu mu se javno suprotstavljali. Trocki, koji je otišao na Zapad, izdavao je ilegalno i ilegalno rasturao List opozicije i nije koristio zapadnu štampu. Nije, dakle, koristio ‘kapitalističku’ štampu, nego samo ’komunističku’. A njihov cilj nije ni bilo društvo osnovano na pravu već diktatura proletarijata [kurziv M.B.]. Prvi je disident bio Đilas koji je javno izražavao svoje mišljenje i nije otišao ni u ilegalu ni u emigraciju. Svoje tekstove je objavljivao preko zapadne štampe jer ovde nije mogao. Bio je zatvaran, pa puštan. […] To je taj put disidentstva na kojem se on pozivao na zakone. Kasnije su drugi disidenti išli istim putem, Saharov, Solženjicin. […] Gde nema vladavine prava, vi se otvoreno suprotstavljate, tu, na terenu komunizma. Vi istupate i ‘visite’ na javnom mnjenju’ [Mihajlov, 1998 : VII].

Očito je da se radi o javnom mnjenju s one strane granice. Dopunjući svoje shvaćanje disidencije, još uvijek implicirajući antikomunizam, Mihajlov daje još jednom konvertitu, Jeljcinu, status ‘kasnog disidenta’ zbog načina na koji je istupio protiv Gorbačova. Ne kaže da li i zbog toga što je Jeljcin kratkotrajno zabranio KP SSSR. Isti kriterij se osjeća i u daljim razvrstavanjima.  David Caute [1978] za antikomunističke čistke pod Trumanom i Eisenhowerom i Natalie Robbins [1993] za period od Ruske revolucije do 1980tih. ‘U većini postsovjetskih država su na vlasti generalni sekretari vladajuće partije. […] Tu spada i Franjo Tuđman, koji je disident-nacionalista, a bio je šef kadrovske uprave JNA što je u nivou člana Centralnog komiteta.’ Dakle, konvertiti. Mihajlov uvodi i kategoriju ‘poludisidenta’. Dobrica Ćosić je primjer: ‘Pošto je bio čovek iz vrha partije i države a istovremeno pisac, imao je jedan poludisidentski tretman. I dalje su ga štampali, niko ga nije hapsio. Jedini pravi period njegove disidentske delatnosti jesu osamdesete godine, posle Titove smrti, kada je bio u raznim odborima za zaštitu umetničkih sloboda, zaštitu slobode javnog istupanja. To je bila njegova disidentska delatnost koja [...] za njega nije bila opasna kao što je bila za druge. Njegove aktivnosti [...] ni pre ni posle ovoga nisu bile disidentske’ [Mihajlov, 1998:VII].

Ovdje je na mjestu ispravak netočnih Mihajlovljevih navoda o Trockom: Dojčer piše da su politički protivnici u SSSR Trockom u emigraciji (u koju je, usput rečeno, Trocki protjeran) spočitavali suradnju u buržoaskom tisku. Trocki se branio ističući da je i Marks to radio kako bi zaradio za život. Bilješkom u prvom broju Biltena (ne Lista, kako ga naziva Mihajlov) opozicije, Trocki objašnjava sovjetskoj publici svoj položaj i naglašava da je i u takvim istupima uvijek govorio kao boljševik i lenjinist [Deutscher, 1963: 73, 336, 365-366]. Razmišljajući u istom tekstu o disidentstvu nakon rušenja komunizma, Mihajlov toliko širi svoju definiciju da ono potpuno gubi smisao. Za njega je i državni tužitelj disident zato što sprovodi zakonitost! A ako su stotine tisuća ljudi kojima je stalo do pravne države disidenti, onda to nije nitko.

 

                                                         (Nastavlja se)