Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (III)

Jun 01, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, donosimo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2]

 

Između 10.12. 1956. i  08. 04. 1957., za ta četiri mjeseca mnogo toga se moralo dogoditi: za taj intermezzo za sad manjka dokumenata. Ali izgleda da je rad na newyorškoj Novoj klasi trajao duže ili jednako dugo kao Đilasov u Beogradu (Đilas: ’Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.’)[3]  Praegerova tajnica, Jean Willcox, piše Katherine Clark u Beč  08.04. 1957: ’Šaljem Vam danas […] neredigiran primjerak gornjeg rukopisa [Nova klasa]. Upravo smo primili prvi čisto pretipkan kompletan rukopis i želimo ’da Vi bez odlaganja dobijete jednu kopiju. Sukladno dogovoru koji ste napravili s g. Praegerom, razumijemo da ćete Vi pažljivo pročitati rukopis i savjetovati nas ima li pasusa koje treba izbrisati, koji su po Vašem sudu potencijalno opasni po dobrobit autora.’

 Što je moglo naškoditi Đilasu? Ili, bolje rečeno, što je moglo naškoditi nakladniku i njegovim moćnim sponzorima?  Đilasove bi knjige bile tek hrpa papira ukoliko bi se zanijekalo njihovo autorstvo. Katherine Clark piše Morrowu  15. 07. 1957.: ’G-đa Đilas me je izričito zamolila da pročitam prijevod knjiga koje je on poslao u Ameriku i da savjetujem nakladnike da li ima komentara ili ‘osoba’ koje bi Đilasu mogle prouzročiti još nedaća a nisu bitne za noseću misao ili nit priče razvijene u knjigama.  […] Osim toga, ni ja, niti g-đa Đilas ne želimo da Milovan pojedine komuniste naziva pogrdnim imenima. Ne mislim na izraze poput ‘diktator’ već ‘debela lijenština’ (fat slob).  Sigurna sam da Vi u međuvremenu dovoljno dobro razumijete Jugoslavene da znate kako podavanje takvim izrazima može prouzročiti mnogo više problema nego ideološke razlike. Kad je Đilas tek počeo pisati članke koji su nas iznenadili, zahtijevajući više liberalizacije u Jugoslaviji, nije imao nikakvih problema sve dok žene visokih funkcionara (regime wives) nije počeo zvati snobovima. U Vašem je interesu također tako nešto što bi navelo Đilasove da poreknu sve što je tiskano, jer znaju koliko je to ozbiljno. Naravno, Vi shvaćate također da kad se pojavi knjiga kod Praegera, Đilas može biti u takvim problemima da neće biti važno ako Tita nazove epileptičarem. […] Pojavom knjige kod Praegera i nedvojbeno napadom Kremlja na njih  [Jugoslavene]  zato što su pustili da knjiga iziđe iz zemlje, može početi pravi lov na vještice.’

 Clarkova  Willcoxovoj  06. 05, 1957: ’[…] Upravo sam završila knjigu. U njoj nema ništa što bi moglo naškoditi Đilasu, osim same knjige, a tu mi ništa ne možemo učiniti. […]. Molim Vas, recite g. Praegeru da mislim kako je knjiga izvanredna i unatoč činjenici  da će je čitati zapadnjačka publika, smatram je uzbudljivom. Vjerujem da će čak i zapadnjaci  biti oduševljeni kad prođu prve dvije glave o revolucijama.’ Dva dana kasnije, glavom i bradom Praeger piše Clarkovoj:  ’Sad imamo gotov slog u tiskari koji se uspoređuje radi kontrole sa originalnim Đilasovim rukopisom, a ispravljeni slog će biti gotov za oko dva tjedna. Poslat ćemo Vam komplet. Da li nam možete reći ima li još štogod što se, po Vašem mišljenju, mora izbrisati. […] Bio bih Vam zahvalan za svaku dodatnu ideju.’

... Ovdje je korisno podsjetiti na principe Stožera tajnih akcija koji se odnose na ’značajne knjige’: ’Prednost našeg izravnog kontakta sa autorom je da ga možemo u detalje upoznati sa našim namjerama; da mu možemo pružiti svaku vrstu materijala koji želimo da on unese u rukopis i da kontroliramo rukopis u svakoj fazi. […] [Agencija] mora biti sigurna da će dati rukopis biti u skladu sa našom operativnom i propagandističkom namjerom…’ Teško je povjerovati da bi Đilas podlegao ucjeni sadržanoj u direktivama Stožera tajnih akcija. Ali on nije imao šanse da im se odupre. U ’slučaju Đilas’ Agencija je imala odriješene ruke. Komercijalna verzija Nove klase vrvi od podataka iz suvremenog američkog života za koje je teško vjerovati da su bili poznati njezinom nominalnom autoru. A činjenica da je u organizacijama koje su bile angažirane oko Nove klase bilo toliko bivših trockista, jasno upućuje na visoku vjerojatnost da su baš oni Đilasov rukopis propustili kroz šake. U svojoj kapitalnoj biografiji L. D. Trockog, Isaac Deutcher detaljno opisuje evoluciju američkih komunista od staljinizma preko trockizma do hladnoratovskog antikomunizma, te korištenje Trockijevih ideja iz Izdane revolucije u vlastitim knjigama o novoj klasi koja nastaje u SSSRu nakon revolucije.

’Rukopis je neizmjerno poboljšan (vastly improved) i poboljšana verzija se uspoređuje s originalom radi konačnih ispravki.’[4] Praeger 29. 08. 1957. ponovno piše g-đi Clark: ’Nova klasa je bomba. Već tiskamo petu turu, čime smo stigli do 50 000 primjeraka. Kongres za slobodu kulture će raspačati dodatnih 15 000 primjeraka, ali ovo nije za opću potrošnju. Prodana su mnoga prava na prevođenje, a kako ste sigurno uočili, knjiga se pojavljuje u nastavcima po čitavom svijetu. […] Poslali smo primjerak svakome koga smo se sjetili, uključujući i osobe koje ste Vi spomenula, nekima direktno, a dugima preko utjecajnih prijatelja.’ Opisujući atmosferu stvaralačkog nemira ’dragom Melu’, Praeger piše: ’Oko Đilasove knjige mnogi pokušavaju pomoći, mnogi su zainteresirani, miješamo se jedni drugima u posao, i neprestano imamo teškoće u komunikaciji.’ A 29.08. 1957., Praeger ponovno g-đi Clark: ’U cijelosti uzevši, izgleda da smo udesili (fashioned) najmoćnije antikomunističko oružje kakvo je malo tko mogao sanjati. Ono će jako zabrinuti komuniste.’

A zabrinutost g-đe Clark da će Nova klasa biti dostupna samo zapadnjacima, pokazala se neutemeljenom. ’Bit će prevedena na mnoge jezike, vjerojatno sa američke verzije, pošto je prijevod sa engleskog mnogo praktičniji nego sa srpsko-hrvatskog. Pošto se ratovi vode sa mnogo vrsta oružja, ovo bi moglo biti jedno od najubojitijih u arsenalu istine.’ I zbilja, bilo je mnogo praktičnije prevesti američku verziju jer je ’neizmjerno poboljšani’ rukopis zapravo bio original. Čak je i srpsko-hrvatski ’original’ preveden sa engleskog.

... Ostalo je nejasno tko je Đilasov sirovi rukopis prevodio i koliko je od njega bilo iskorišteno ili od njega ostalo u ’udešavanju’ i ’neizmjernom poboljšavanju’ konačne propagandno-komercijalne verzije, te tko je komercijalnu verziju preveo na srpsko-hrvatski. Nije ni Đilas u svojim memoarima otkrio tko je prevodio njegove rane radove. Ipak, trag vodi Williamu Jovanovichu kod Harcourt – Bracea, kasnijem suvlasniku te firme, Đilasovom polu-zemljaku. U svojem predgovoru Đilasovim mladalačkim uspomenama, Land without Justice, čije je objavljivanje očito moralo pričekati da se obavi urgentniji posao kod Praegera, on piše: prevoditelj, ’američki sveučilišni profesor nažalost mora, na vlastiti zahtjev, ostati anoniman.’ Međutim, na poleđini zadnje korice knjige, nalazi se ime prevoditelja: Michael B. Petrovich, koji je kasnije prevodio i druga Đilasova djela na engleski, kao Conversations with Stalin, Wartime, Of Prisons and Ideas.

... ‘Značajne’ knjige  poput Đilasove Nove klase i Susreta sa Staljinom i Doktor Živago Borisa Pasternaka čitane su pred mikrofonima danima zaredom. Obzirni prema jugoslavenskoj senzibilnosti, pošto je Jugoslavija bila potencijalni zapadni saveznik, Vlada SAD  i CIA nisu za vrijeme hladnog rata koristili RFE za emitovanje na Jugoslaviju.  Đilasove knjige su bile namijenjene prvenstveno sovjetskom lageru i ostatku svijeta.

Prijevod Nove klase na strane jezike bio je od ključne važnosti u psihološkom ratu.  Dva najvažnija ciljna područja su bila Istočna Evropa sa korektivnom i Azija sa preventivnom svrhom na umu.

... Nakon što je Nova klasa bila uspješno lansirana, Đilasovi prijatelji su se ponovno mogli prihvatiti Besudne zemlje: Clark i Morrow organiziranju publicitet preko Lifea i INSa.  Knjiga se konačno pojavila 1958. kod  Harcourt-Brace, Jovanovich. Publicitet se imao financirati iz Đilasovih autorskih prava, a g-đa Clark, u međuvremenu persona non grata u Jugoslaviji, zastupa Đilasa. 

 Kad je Đilasova slava bila utemeljena, Praeger objavljuje 1959. Anatomiju jednog morala: Politički eseji Milovana Đilasa  (Anatomy of a Moral: The Political Essays of Milovan Djilas) pod brojem 84 svoje serije. Knjiga sadrži prijevod članaka objavljenih u Borbi 1953., i Anatomiju jednog morala objavljenu u Novoj misli 01.01. 1954. Ime prevoditelja nam je i ovaj puta zatajeno.

Kad je jednom dospio u orbit organizacija koje je CIA sponzorirala ili financirala, Đilas se nikad iz toga nije ispetljao. Niti ima podataka da je ikad pokušavao izvući se.

... Prema insajderskim informacijama, u slučajevima poput Đilasovog, nema potpisanih ugovora, niti ima traga novaca. ’Razumijem iz priče New York Timesa da je g-đa Đilas u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Ima li što da možemo učiniti u vezi sa tim? Što se mene tiče, sigurno joj možete dati, recimo,  do $1500. Ako joj možete dati nešto novaca, mi bismo Vam  ih odmah naknadili. Možda znate još kakav način na koji joj možemo pomoći?  Može li joj se poslati hrana? Da li bi bilo bolje slati joj hranu odavde ili iz Beča?’ Nešto potom,  Praeger ponovno piše g-đi Clark: ’Poslao sam CARE [američka humanitarna pomoć] pakete služeći se metodom koji ste Vi sugerirala. Ima li još štogod što bih ja mogao učiniti? Knjiga zapravo pravi silne novce za autora i osjećam se prilično grozno jer nisam u stanju g-đi Đilas dostaviti bar dovoljno hrane.’ Je li ovo sve što je Đilas zaradio? Nije tako bilo sa njegovom autobiografijom.  Bio je to Christian Broda, u to vrijeme austrijski ministar pravde, koji je organizirao transfer novaca od autorskih honorara za  Land without Justice.

... Političkom sudbinom i osobnim izborom, Đilas je uvučen u hladnu ratnu igru koju nije mogao ni nadzirati niti kontrolirati. Tužna je činjenica da je on bio prosta podatna igračka u rukama iskusnih igrača, koji su iskoristili njegovu komunističku prošlost da bi diskreditirali komunistički sustav kao takav. U ovom kontekstu se uvijek nameće pitanje da li je znao? Čitav ’imperij’, po riječima Volkera Berghahna... raspao se 1967. praćen nezaboravnim skandalom zabilježenim u svima demokratski nastrojenim medijima. Đilas tek potom odlazi na druženja u London. Da li su i o tom razgovarali? Da li je čitao strani tisak? O tomu nema ni riječi u njegovim memoarima pod naslovom Vlast (prvo londonsko izdanje 1983).

U svojem prikazu Đilasove knjige Conversations with Stalin, znameniti i značajni britanski povjesničar, E. H. Carr, piše: ’Sućut se upućuje M. Đilasu kao žrtvi političke represije. Ali bi se moglo govoriti o visokom stupnju političke bezazlenosti kako u autora, tako i u nakladnika, ako nisu shvatili da će knjiga biti izvor neugodnosti u Beogradu i iritacije u Moskvi.  […] Šteta je da je (Đilas) na sebe navukao mučeništvo zbog knjige koja u suštini niti je nova, niti značajna.’ Isto, čak i više,  se može reći za Novu klasu, imajući na umu njezino sumnjivo očinstvo.’’[5]

 

                                      (Nastaviće se)