Srbija postaje “bolesnik Balkana”, najnestabilnija država u regionu
Piše: Vlado Vurušić
Aleksandar Vučić nije imao sreće sa svojim kontramitingom “Srbija nade”, koji se više pretvorio u Srbiju beznađa. Taj nametnuti miting, na kojem je dobar dio ljudi priveden otvorenim prijetnjama, poput gubitka posla ili plaćanjem dnevnica, mogao bi označiti i početak njegova kraja.
Iako je beogradski skup bio najavljivan kao “najveći skup u povijesti Srbije”, nije opravdao takve najave, ni “veličanstvenost” kojim su ga opisivali nestimulativni i dosadni govornici (većina je čitala napisane govore, pa čak i glumac Laza Ristovski), pokušavajući razbuditi umornu, uglavnom nemotiviranu i prokislu masu. Naime, padala je kiša. Tako da ni s vremenom Vučić nije imao sreće, premda je baš po tom nevremenu mogao izvesti populistički žrtveni performans, pa makar riskirao i upalu pluća. Neki hrabriji manipulatori znali bi to iskoristiti.
No, bilo je zapravo sve to više-manje ubogi nastup. Nije ovo bilo ni Miloševićevo Ušće ni Gazimestan, ovo je možda bio Vučićev oproštajni miting, jer režim ulazi u fazu kulminacije, i pitanje je sposobnosti njegova održanja, jer slijedi faza raspleta, a znamo iz povijesnog iskustva kako to u Srbiji može izgledati.
Vučić je krenuo u bitku za vlastito očuvanje, vjerojatno stalno imajući pred očima Miloševićev usud, a on jest izašao iz njegova ratnog i političkog šinjela. Srbija postaje tako najnestabilnija država u regiji, pravi “bolesnik Balkana”, kako se to voli reći, a podjele u društvu mogle bi donijeti i mogući kaos i sukobe, odnosno postoji i strah da “Vučić ne povuče Srbiju za sobom”.
Njegov miting bio je očajnički priprosti diktatorski (dovedite mi masu pred noge) odgovor na nedavne građanske prosvjede i neposluh, kojih se očito uplašio, a koji će se ponoviti i pokazati ima li snage da ugrozi Vučića ili će se istrošiti, jer neće iznjedriti nekoga tko bi znao artikulirati to nezadovoljstvo (u razmrvljenoj i proturječnoj oporbi nema trenutačno takve osobe).
Podsjetimo kako se rasplinuo prosvjed “1 od 5 milijuna”, ali možda je on bio “pijetao koji prerano kukuriče”. No, svakako, evidentno je da je jednom (dobrom!?) dijelu srbijanske javnosti Vučića preko glave, no koliko je njihova prava snaga, bez obzira na impresivnu brojnost ljudi koji izlaze na beogradske ulice, i to svojom voljom, a ne kao kod Vučića – pod pritiskom, tek će se vidjeti. No, prorežimski skup pokazao je da je Vučić u defenzivi i bezidejnosti, pa čak bi se od ovog petka moglo početi odbrojavati vrijeme do njegova pada.
Doduše, on je konačno (to je već bilo više puta najavljivano) obznanio kako neće više biti šef svoje stranke SNS, nego predsjednik svih građana (premda je ovaj miting bio najeklatantniji primer predizbornog skupa),te bježi u osnivanje nekog imaginarnog sveopćeg pokreta, izvanstranačkog, koji bi ga trebao impostirati u figuru neupitnog općenarodnog vladara, a to radi da sebe izdvoji od kompromitirane stranke, pa i, apsurdno, od vlastitog režima. Vučić želi tako, vjerojatno izbore najesen, izlazi kao izvanstranačka i ujediniteljska “kreatura” Oca nacije, da obrani sebe i očuva pozicije političkoj, medijskoj i poslovnoj kamarili koja ga još pridržava, zbog vlastitih lukrativnih interesa. Režim je, kao uostalom i svaki takav autoritarni režim, na tankim nogama, koji se oslanjaju i održavaju ipak na prevrtljivom represivnom aparatu i još prevrtljivijim medijskim trbuhozborcima.
Srbija barem ima iskustvo s tim – vidi samo pod Slobodan Milošević. Vučić, pak, nije smislio ništa drugo nego da opet “drvi” po Kosovu – od njegove “obrane” do ponovnog plašenja i prijetnji Srba “teškoćama i patnjom”, prozivanjem oporbe kao izdajničke i prezrene, o Srbima koje nitko ne voli, i svi im rade o glavi – o čemu govori već deset godina, koliko je na vlasti, poput pokvarene ploče. Pusti neki njegov prigodni govor iz bilo kojeg vremena njegove vladavine, i svi će biti navlas s istom retorikom, i teško će biti odrediti vrijeme govora. Vrijeme za Srbiju je stalo, kao da je Srbija u patetičnoj lošoj parodiji “Beskrajnog dana”.
Vučić stalno vraća Srbiju sve dublje u prošlost, pa ispada kao da se nisu makli iz sredine 19. stoljeća, jer su na tapetu isti narativi, kao da se čeka Berlinski kongres. Srbija se našla u nekakvoj vremenskoj rupi. Zanimljivo da mu je ruku u najtežem trenutku, pružio njegov arhineprijatelj kosovski premijer Albin Kurti, koji je potpuno izlišno, baš uoči mitinga, “zakuhao” situaciju na sjeveru Kosova, što je Vučiću poslužilo da također, tragikomično i bizarno, podigne vojsku Srbije na najvišu razinu borbene gotovosti, iako već iz iskustva znamo da to nema nikakvu učinkovitost, pa ni propagandnu, niti on smije na bilo koji način s vojskom prići blizu granice Kosova, a kamoli ući na to područje.
No, Kurti mu je dao potrebni šlagvort za govor. Sve je to, kako smo rekli, već više puta viđeno i upotrebljeno, ali svi već znaju da je bez ikakva efekta, a zaudara i na dogovor, pa čak i da ga nema. Vjerojatno nema, ali toliko na dogovor “baca”, da se usputno prihvaća zdravo za gotovo, što samo pokazuje trulost političkog djelovanja na ovim prostorima.
Bizaran trenutak je bio, nastup harmsovsko-nušićevskih razmjera, Orbanova najbližeg suradnika Pétera Szijjártóa, i ne toliko njegovo pojavljivanje (nije prvi put), nego to što je govorio na srpskom!? I to gorem nego što je bio hrvatski, ako ga se itko još sjeća, smiješnog premijera Tihomira Oreškovića. Mađarski ministar vanjskih poslova govorio je o bratstvu mađarskog i srpskog naroda, dok u Orbanovoj kancelariji visi karta velike Mađarske s Vojvodinom. No, pred Srbijom su dani odluke, samo je pitanje koliko to može potrajati.
Izvor: Jutarnji list
0 Komentara