Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (II)

Maj 23, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, donosimo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2]

 

Đilasu je bilo dakako jasno što je ’ono što će inostranstvo rado primiti’, jer je ’Besudna zemlja’ kao prvi rukopis koji je ponudio bio odbijen. Zapad je tražio ono što je u tom trenutku bilo urgentno, logično i očekivano: nešto što je na bilo koji način produžavalo ili se doticalo, vezivalo i nastavljalo/naslanjalo se na tek vruć i frišak Đilasov otklon od svojih dojučerašnjih kolega vođa jugoslovenskog socijalizma/komunizma, i on je vrlo brzo došao kao rukopis buduće Nove klase.’’[3]

Nova klasa i njena ’žestina’, kako kaže, dakle, sam Đilas, direktan su proizvod Đilasove nemogućnosti da poslije političkog pada normalno nastavi svoju spisateljsku karijeru, prije svega beletristike, uspješno i bogato, dakle, i kvantitativno i kvalitativno, započete još prije Drugog svjetskog rata i prinudno prekinute zbog profesionalnog komunističkog partijskog angažmana. Đilas je bio plodniji pisac u tom vremenu i od Andrića i od Crnjanskog i od Krleže! Možemo se samo zapitati što bi sve Đilas stvorio od književnih djela da je tokom Drugog svjetskog rata, poput Andrića, mogao mirno pisati?! No, ono što je Andriću stvaralački bio Drugi svjetski rat u Beogradu, Đilasu je bilo tamnovanje u komunističkom zatvoru u Sremskoj Mitrovici![4]

Čini se da je sasvim realna pretpostavka po kojoj Đilas – da je mogao normalno da stvara i objavljuje odmah, u samom startu, nakon političkog pada, osobito svoje književne radove u okviru kojih je dosta prostora bilo zauzeto i predviđeno za tzv. crnogorske teme – sigurno ne bi ni imao toliko motiva, želja, potreba, inicijativa, snaga i vremena da se autorski i publicistički bavi čisto ili pretežno političkim fenomenima. Da je mogao normalno da živi u demokratskom političkom sistemu, ‘’Nova klasa’’ sigurno ne bi imala tako žestok kritički i emocionalni naboj, a ostaje veliko pitanje da li bi se uopšte i uobličila kao samostalna knjiga. Možda bi ‘’odlećela u etar’’ – ili se pak dobrano ‘’raspršila’’ putem periodičnih, novinskih i časopisnih, članaka i priloga – da su se njene ključne ideje i promišljanja mogli naći na nekim normalnim ljudskim susretima i razgovorima, na okruglim stolovima, konferencijama, naučnim skupovima, seminarima, raspravama i drugim dijaloškim formama i sadržajima jednog demokratskog ambijenta.

Možda je najtačnije reći da je usljed svog izvornog književnog, umjetničkog, kritičkog i misaonog, slobodoumnog i pravdoljubivog, bića i karaktera, Đilas zapravo i došao u sukob sa komunističkom ideologijom. Prosto ga je taj stvaralački, buntovni, kontemplativni i moralni/etički habitus, svakako crnogorskog porijekla i iskona, nužno i zakonito, po redosljedu nekog višeg, sudbinskog, božanskog, kosmičkog, njegoševskog! reda i poretka stvari, nepogrješivo tjerao i usmjeravao ka slobodi, ka pravdi, ka otklonu od poltronstva, od podložništva bilo koje vrste, od mediokritetstva i birokratizma, od štetočinstva i čovjekove neproduktivne jalovosti i sterilnosti, od neljudskosti – a ka borbi neprestanoj, ka onom što biti ne može a što biti mora!?

Objektivno je Đilasova pobuna, spisateljska pa i praktična angažovanost koja se nužno podrazumijevala kao mogući nastavak ideja koje su ga nosile i predstavljale javnosti, utirala kakvu-takvu stazu za eventualne sljedbenike i privrženike. Iz Đilasa je progovorio crnogorski inat i inaćenje, koje je dakako osim prirodnog gena i nerva, imalo za osnovu i surovu i sirovu životnu zbilju – trebalo je živjeti i materijalno obezbijediti egzistenciju, iako je to svakako bilo samo drugorazrednog značaja u odnosu na prvenstvenu vrijednost i potrebu stvaralačkog bića Đilasovog, koje bi, da je moglo redovno i uobičajeno da funkcioniše u ondašnjem represivnom jugoslovenskom sistemu, naravno za posljedicu imalo materijalno-novčani ekvivalent za normalno življenje.

’’Tražio je izdavača vani. Ili, bolje rečeno, izdavač je tražio Đilasa. ’Imao sam samo jednu ponudu od […] Praegera u New Yorku […] koja je bila prilično neodređena – za rukopis koji bi se dopao izdavaču.’ Raspitivao se kod američkih znanaca o Praegeru i čuo od Katherine Clark i u Američkoj čitaonici da se Praeger u SAD smatra ’lijevim’. ’To je baš odgovaralo mojim ideološkim predrasudama, još ukorenjenim u meni. Ja sam zazirao – više iz svog čistunstva, nego zbog neizostavnih optužbi režima o ‘stavljanju u službu reakcije’ – od objavljivanja u solidnim ‘kapitalističkim’ preduzećima i konzervativnim, makar uglednim novinama. Takav stav, a pogotovu štampanje Nove klase kod Pregera, pokazao se pogrešnim. ‘Levi’ Preger je bio neugledna izdavačka kuća koja se, uz to, nije ni pokazala pošteno prema meni. Čim je polovina Nove klase bila gotova, uputio sam je Pregeru. Ali ne poštom. […] A ja sam slutio – pa i rekao Ketrini Klark – da će knjiga imati senzacionalan uspeh. Drugu polovinu knjige uputila je [supruga] Štefica, posle mog hapšenja.’

 Usputno pominjanje Clarkovih prikriva njihovu važnost. U nekrologu g-đi Clark Washington Post 03. 02. 1986., piše da su Katherine Clark i njezin muž Edgar početkom 1948. počeli pisati o zbivanjima u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Tijekom 1950tih, ona je radila za stari  International News Service [INS] u Beogradu i Beču. Među ostalim je pisala o povijesnom razlazu jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita i njegovog glavnog namjesnika Milovana Đilasa. G-đa Clark je prokrijumčarila neke od Đilasovih rukopisa iz Jugoslavije. Među njima su bili dijelovi onog što će se kasnije pojaviti pod naslovom Nova klasa i Susreti sa Staljinom. 

New York Times piše  26. 12. 1977. da je rukopise iz Beograda u Beč zapravo iznijeo  Edgar Clark, u to vrijeme dopisnik tjednika Time. Đilas je imao problema sa iznošenjem drugog dijela rukopisa iz zemlje. Praeger je rekao New York Timesu da je zamolio jednog prijatelja u vladi SAD za pomoć. Edgar Clark, koji je prokrijumčario rukopis, poriče da je ikada išta imao sa CIA. Ali je u konačnici rukopis došao u ruke funkcionara  CIA Arthur Macy Coxa, koji je kasnije radio pod krinkom Praegerovog predstavnika u Ženevi. Cox je u ime Agencije pokrenuo proces prevođenja knjige na mnoge jezike i njezinog raspačavanja širom svijeta.

Đilasovo stupanje u svijet psihološkog rata išlo je preko University Books Inc., izdavačke kuće čija je specijalnost bila okultizam. Njezin vlasnik, Felix Morrow (1906-1988), nekoć vodeća figura američkog trockizma, otplovio je na ekstremnu desnicu. Kao bivši trockist bio je povezan sa Sidney Hookom (1902-1989) i James Burnhamom (1905-1987), ex-marksističkim i ex-komunističkim profesorima filozofije na New York City College, gdje se školovala čitava plejada američkih trockista, među kojima i Melvin Lasky. Hook i Burnham, žestoki hladni ratnici, pripadali su grupi glavnih aktera u osnivanju Američkog komiteta za slobodu kulture (American Committee for Cultural Freedom, ACCF). Sol Stein je također bio član newyorške trockističke scene tijesno povezane sa  obavještajnom zajednicom. A Felix Morrow je bio i prvi Praegerov zastupnik u New Yorku i na Srednjem Zapadu SAD.

Udica je bačena.  ’Dragi Sol, […] Bila je to prvobitno tvoja ideja da pišem g. Đilasu i tražim rukopise i ja sam se (kao nakladnik) složio da ti za tu ideju platim […]’, piše Felix Morrow  Sol Steinu  07. 12. 1956. Stein je u to vrijeme bio izvršni direktor Američkog Komiteta za slobodu kulture, organizacije američke ne-komunističke ljevice  (NCL), čiji su vodeći ljudi nekadašnji trockisti, koja je pod nadzorom i uz financijsku poršku CIA igrala važnu ulogu u osnivanju  Kongresa za slobodu kulture u Evropi.  Sol Stein je 1954. došao u ACCF izravno ’iz Službe za Informacije SAD, gdje je radio u odjelu za ideološku analizu’, drugim riječima iz službenog Ministarstva propagande, da naslijedi Irving Kristola, koji je postao jedan od dva urednika Encountera u Londonu, još jedne CIA operacije pod krilima CCF (KSK).

Istodobno je Sol Stein bio literarni agent kod izdavačke kuće Harcourt-Brace. Korespondencija između Đilasa i Morrowa o Đilasovim rukopisima završavala je u Steinovim rukama. Stein je bio i urednik u Istraživačkom institutu Amerike  (Research Institute of America), čiji je izvršni direktor bio  Leo Cherne (1912-1999), ’moćna figura u obavještajnoj zajednici SAD od Drugog svjetskog rata nadalje’, savjetnik sviju predsjednika od Eisenhowera do Reagana, predsjednik Odbora Međunarodnog komiteta za spašavanje izbjeglica (International Rescue Committee 1951-1999.), ’po reputaciji front organizacija CIA.’ IRC ’je bio toliko upleten u tajne poslove CIA, da  bi se moglo dokazati da je  djelovao kao dometak Agencije.’ “

 G-đa Clark piše 23.10.1956. iz Beča na firmu University Books u New Yorku: ’Šaljem Vam u posebnom omotu jednu knjigu Milovana Đilasa za koju ste pokazali zanimanje.  G. Đilas je zamolio da svako pitanje o ovoj knjizi dostavite meni jer se njegova pošta kontrolira ili mu se ne dostavlja.’ Morrow odgovara 31. 10. 1956: ’Upravo prije nekoliko dana sam Đilasu poslao pismo u kojem mu kažem da sam prvi nedovršen rukopis koji je poslao predao Harcourt-Braceu […]. Ranije sam već objasnio Đilasu da, zbog raznih razloga, to nije knjiga koju bih ja objavio i da bi zapravo Harcourt-Brace za njega bio mnogo bolji nakladnik.’ Kopija ovog pisma je otišla  Steinu.

Riba je čvrsto zagrizla udicu: stiže još jedan rukopis. Morrow Clarkovoj 07. 12. 1956.: ’Hvala na Đilasovom rukopisu koji je stigao danas. Iz mojeg prethodnog pisma znadete da imam i rukopis koji sam primio prije dosta vremena izravno od Đilasa i koji je Harcourt-Brace prihvatio za objavljivanje.’ Istog dana  Morrow predaje novi rukopis Steinu: ’Kako smo se sporazumjeli, predajem Vam Đilasov rukopis pod izričitom pogodbom da Vi nastupate kao predstavnik nakladnika kako bi se osiguralo njegovo objavljivanje, a ja zastupam autora.’ Na listu sa  RIA zaglavljem, Stein g-đi Clark: ’Da li znate postoji li neki drugi rukopis ili nastavak sadašnjeg rukopisa  dalje od 1929. g.; dok je Harcourt-Brace pripravan da objavi materijal koji je već u njihovim rukama, naravno da postoji još veće interesovanje za interpretaciju g. Đilasa događaja u njegovom životu između  1929. i sada.’ Stein je u tom momentu, 10. 12. 1956. vjerojatno u posjedu prvog dijela rukopisa buduće Nove klase. Samo ne zna čitati srpski.

                                            (Nastavlja se)