Sagovornici

Goran Sekulović: ''Kontroverze oko 'Nove klase' '' (I)

Maj 20, 2023 2 Komentara

(15 riječi)

Zbog značaja Đilasove knjige ‘’'Nova klasa’’ i svih kontroverzi oko nje, donosimo raspravu[1] Mire Bogdanović ''Milovan Đilas, 'Nova klasa' i CIA''.[2]

 ‘’Nova klasa Milovana Đilasa, epohalno je remekdjelo hladnoratovske propagande iako je mnogi, koji bi trebali bolje znati, smatraju doprinosom sociologiji politike. Postupnim otvaranjem arhiva novi dokumentarni izvori polako otkrivaju komadiće evidencije o značajnoj ulozi CIA u poticanju autora da napiše rukopis koji će postati polazištem za uobličavanje konačnog proizvoda, kao i u raspačavanju knjige kroz brojne front organizacije CIA.

Nastanak Nove klase pokazuje uhodani obrazac koji je razotkrio Komitet Senatora Franka Churcha, osnovanog nakon Watergate skandala radi proučavanja nelegitimnih  tajnih državnih operacija na tlu SAD, koje su dovele do ostavke predsjednika Nixona 1972. g. Klupko se počelo odmotavati, pa se pokazala upletenost CIA i na svjetskom planu borbe protiv komunizma: zapadnjački novinari, bilo svjesno bilo nesvjesno, agenti izdavačkih kuća, mreže pojedinaca i organizacija koje sponzorira ili dotira CIA na polju hladnoratovske propagande, tj. bratstvo osoba sa obavještajnim antecedentima, sudjelovali su i u lansiranju Đilasa u svjetsku slavu. Ime i položaj Milovana Đilasa prije nego što je izgubio milost 1954., trebali su garantirati autentičnost iskustva sa visokog mjesta i iz prve ruke o surovosti komunizma.

Milovan Đilas (1911-1995) bio je blizak suradnik Josipa Broza Tita (1892-1980) u ratnim i ranim poratnim godinama. Njegova je uloga bila osobito značajna nakon raskida sa Staljinom 1948. g. Kao šef Agitpropa, partijskog odjela za agitaciju i propagandu, imao je ključnu ulogu u popularizaciji ’jugoslavenskog puta u socijalizam’. Krajem 1953. g.  Đilas je objavio niz članaka u partijskom glasilu Borba. Siječnja 1954. je izveden pred CK KPJ, sud svoje partije, da se obrani od optužbi o navodnom revizionizmu, potom je skinut sa vlasti, ispao iz KPJ i postao disidentom. Danas ga se u Srbiji smatra rodonačelnikom i ikonom liberalne demokracije. Njegova su sjećanja na nastanak Nove klase vrlo nepouzdana: više kriju nego što otkrivaju.  Na kraju krajeva, morao je misliti na svoju novu reputaciju. Ali već je dovoljno zagrebati po površini mita da bi otkrili kako je Đilasova karijera čuvenog disidenta bila intimno povezana sa CIA i njezinim frontovima, glavnim baštinicima njegovog pada sa vlasti.

Nova klasa, klasična knjiga hladnoratovske propagande, imala je formu učene rasprave koju je napisao insider o tiranskoj naravi komunističkog sustava. Njezin je osnovni predmet nimalo originalna teza o novoj povijesnoj formi klasne vladavine koju je predstavljala (staljinistička) birokracija: socijalističke su revolucije samo zamijenile jedan tip izrabljivanja drugim. Knjiga je tiskana na preko šesdeset jezika i raspačana u preko 3 milijuna primjeraka po čitavom svijetu.
Već je dugo znano da je nakladnik Nove klase, Frederick A. Praeger Inc., bio korišten kao CIA front, ’priznavši 1967. da je tiskao ‘petnaest ili šesnaest knjiga’ na zahtjev CIA.’ U raspetljavanju Watergate skandala, E. H. Hunt, agent CIA i jedan od ‘vodoinstalatera’ koji su provalili u izborni stožer Demokratske partije u washingtonskom kompleksu Watergate, objavio je da je Nova klasa bila, u CIA žargonu, ’jedna od ‘značajnih knjiga’ ’, subvencionirana CIA novcima. Sam je Praeger, dotičući se Nove klase, priznao New York Timesu (December 26, 1977): ’Bio je to moj prvi kontakt sa CIA’, dodajući da u to vrijeme ’nije čak imao pojma da CIA postoji.’ Praeger je rekao i da je objavio 20  do 25 naslova za koje je CIA bila zainteresirana, bilo da budu napisane, objavljene ili raspačane. Popis ovih knjiga nikad nije objavljen, ali vidimo i vidjet ćemo, stalno raste.

Međutim, ja ću nastojati pokazati da Nova klasa ne samo da je tiskana u režiji CIA fronta, već i da je patvorena od strane CIA stručnjaka kako bi što bolje poslužila propagandnoj svrsi za koju je bila dizajnirana. Đilas je bio savršen medij: ne samo da je već bio izložen kolosalnom publicitetu zbog svojeg raskida sa Titom, već je i Jugoslavija od 1948. to isto bila zahvaljujući svojem raskidu sa Staljinom. Strateški hladnoratovski koncept tzv. nacionalnog komunizma temeljio se na jugoslavenskom iskakanju iz sovjetskog orbita. Charles Douglas Jackson, jedan od glavnih stratega hladnoratovskog psihološkog rata, rekao je da ’bi titoistička jeres u jednom ili više satelita vrijedila pedeset divizija.’ Tajna propaganda je imala za cilj ne samo preokret u krugovima koji su u Zapadnoj Evropi i postkolonijalnom svijetu u nastanku naginjali neutralnosti između dva bloka, suprotstavljanje prodoru komunizma u Aziju i Latinsku Ameriku, već i destabiliziranje komunističkih režima iznutra uz pomoć izvana organiziranih tajnih operacija. Knjiga poput Nove klase, tek jedna od mnogih, smatrala se savršenim sredstvom za suočavanje sa ovakvim izazovima.

... Jedna od ključnih hladnoratovskih front organizacija je bio Kongres za slobodu kulture (Congress for Cultural Freedom, CCF, KSK), osnovan u Berlinu 1950. u predvečerje Korejskog rata. Bio je to trajni skup značajnih (antikomunističkih) intelektualaca sa svojim seminarima, časopisima, manje ili više uspješnim i aktivnim nacionalnim sekcijama, prava ’imperija’ sa ciljem da utječe na zapadno-evropske intelektualce koji su naginjali ljevici. Nova klasa je objavljena u suradnji sa CCF. 

... Pod tajnim sponzorstvom CIA, Kongres su, kao hladnoratovsku organizaciju za propagandu, osnovali evropski i američki liberalni intelektualci kako bi iznijeli na vidjelo komunističku političku i kulturnu represiju i suprotstavili se svakom obliku totalitarizma.

... Najavljujući izlazak bestsellera, u Nacrtu za pozadinu Đilasovog rukopisa Nove klase, Praeger upućuje na svoju karijeru u objavljivanju na polju komunizma i tema koje se tiču SSSR, pa potom kaže: ’Početkom 1956. nakladnik [Praeger] je čuo od prijatelja u Kongresu za slobodu kulture da Đilas piše jednu takvu knjigu i da bi željeo da se ona objavi. Potom je pisao Đilasu. […] Đilas je odgovorio potvrdno. […].’

Budući ograničena na tzv. značajne knjige, CIAina ljubav prema knjizi prilično je prozaična i pragmatična. U Izvještaju Komiteta Senatora Franka Churcha piše: ’U svijetu tajne propagande, aktivnosti u oblasti izdavaštva zauzimaju naročito mjesto.’ ’Šef Stožera tajnih akcija CIA [Cord Meyer Jr.]: ’Knjige se razlikuju od sviju ostalih medija propagande u prvom redu zato što samo jedna jedina knjiga može znatno promijeniti stav i djelovanje čitatelja do mjere koju ne može postići nijedan drugi pojedinačno uzet propagandni medij …’ Takve knjige mogu biti ’najvažnije oružje strateške (dugoročne) propagande.’

... Preko tisuću naslova je do kraja 1967. objavljeno, subvencirano ili sponzorirano od strane CIA. […] Mnoge od njih su objavile organizacije za kulturu koje je podupirala CIA, a autori knjiga su toga bili češće nesvjesni nego svjesni.

Osvrćući se na povijest Kongresa za slobodu kulture, Melvin Lasky, jedan od ključnih ličnosti ove hladnoratovske organizacije priča:

‘...  Čvrsto vjerujem da postoje moralni i intelektualni načini da se čovjek ispriča za ideološke grijehe.  Drukčije je kad imaš okrvavljene ruke. Ako imaš prošlost poput Đilasove, ne znam kako to možeš uraditi.’

... Nakon pada sa vlasti sam Đilas postaje žrtvom ostracizma, gadarija uobičajenih u  svijetu u kojem se dotad kretao, koje je jamačno odobravao prema drugima dok je sam imao moć.  Kako piše desničarski britanski autor David Pryce-Jones, komentator i glavni urednik W. Buckleyijeve  National Review, Đilas je bio prvi koji je zatražio pomoć inozemnih novinara: ’Nitko u njegovom položaju ranije nije mogao zamisliti da bi zapadni mediji mogli biti regrutirani kao saveznici radi obrane od progona buđenjem podrške u vanjskom svijetu. Publicitet se mogao pretvoriti u zaštitu.’ Tako 25. 12. 1954. Đilas daje intervju New York Timesu. U jesen 1955. poslužio se stranim dopisnicima „da se najzad i javno razgraničim s partijskim vođstvom i režimom.“ U rano ljeto i u jesen 1956. napisao je za  International News Service (INS) i Paris Presse seriju članaka. Konačno, 19. 11. 1956. pojavio se u New Leaderu, još jednom primatelju CIA fondova, njegov članak koji je kritizirao jugoslavensku politiku prema krizi u Mađarskoj.[3] Strani novinari su vrijedno zujali oko Đilasa. I sam piše da su ga dopisnici stranih medija posjećivali, ali se on sjeća samo dva takva susreta: jednog sa supruzima Clark, Katherine i Edwardom (sic!), a drugog sa dopisnikom New York Timesa, Raymondom. Samo jedan susret sa Clarkovima je, kako ćemo vidjeti, namjerna neistina.

Nakon pada Đilas je mogao konačno postati piscem, što je oduvijek i željeo. Njegov prvi krupni pokušaj je bila knjiga, koja će se kasnije pojaviti pod naslovom Land without Justice (Besudna zemlja), memoari o mladim danima, koji se završavaju 1929. godinom. U rano ljeto 1956. on ovaj rukopis nudi Srpskoj književnoj zadruzi, koja ga, što se je moglo i očekivati, odbija. Strani dopisnici javljaju da Đilas piše, ali da nema šansu da to i objavi. Ali ni Đilas ne miruje: 31.05. 1956. New York Times objavljuje njegovo pismo uredništvu u kojem se žali da ne može zaraditi za život zbog zabrane objavljivanja. Simpatizeri priskaču: ’Američki sindikati su mi baš tada ponudili pomoć – pismeno, preko neke američke ustanove u Beogradu. Ali ja sam to učtivo odbio.’ Zatim mu se obraća, kako on to kaže u svoj svojoj provincijalnoj nevinosti i nedostatku orijentacije, neko univerzitetsko preduzeće iz Njujorka (University Press).’ On im šalje svoj odbijeni rukopis memoara, ali i tu biva odbijen.

Kako njegova mladost u to vrijeme još nije bila zanimljiva, Đilas odlučuje da napiše nešto drugo, ’knjigu koja će imati šireg, potresnijeg značaja.’ On piše da je već imao rukopis pod naslovom Sloboda i svojina kao polazište za Novu klasu. ’Postojeći materijal sam koristio, ali izoštravajući ga, produbljujući i usklađujući ga s celinom. Knjiga je pisana iznova i u jednom dahu. Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.’ Pa dodaje: ’Neću reći da do Nove klase ne bi došlo da su mi vlasti omogućile – slučaj s Besudnom zemljom i organizovani bojkot nada mnom su mi to potvrđivali – objavljivanje beletrističkih dela. Ali je nesumnjivo da je odbijanje Zadruge doprinelo ubrzanju moje odluke da tražim u inostranstvu izdavača za ono što će inostranstvo rado primiti. A doprinelo je to, kao i bojkot i kampanje protiv mene, i žestini Nove klase.’  Đilas je bio žedan osvete.

                                    (Nastavlja se)