Društvo

STRANI PUTOPISCI O CRNOJ GORI, CRNOGORCIMA, LOVĆENU, CETINJU I PRIMORJU

TOMAS PIHLER OD KOTORA PREKO LOVĆENA I NJEGUŠA NA CETINJE

Maj 19, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

(O brojnim putopiscima i biolozima koji su obilazili Boku, Njeguše Lovćen i Cetinje Serijal je priređen iz knjige putopisa  i zapisa  ,,Crna Gora vrata Balkana” koju su priredili: Vukić Pulević i Danijel Vincek.)

U ponedeljak 22. juna proša sam sa jednim starim Crnogorcem, koji je stanovao kod svoje ćerke udate u Kotoru, radi uspona na 5000 stopa visoku planinu Lovćen koja se nalazi u Crnoj Gori. Poslije tri sata hoda u pravcu juga, kraj tvrđave Trojica (Trinita), stigli smo do jedne visoravni što liči na one u ,,Krainu ” ili na obali. Pojedine jadne slamom pokrivene kuće naseljavao je siromašni polugoli narod koji je praktično živio na ječmu i pasulju. Ovčje meso sa lukom bilo je omiljeno jelo koje se rijetko služi. Pinus leucodermis Antoin. (prim. aut. misli se na relikt Bal poluostrva, muniku) u višim zonama formirao je prilično prostrane sastojine i stanovnicima daje vrlo dobro tvrdo drvo za ogrijev, a takođe ga i žene nose za Kotor da bi ga zamijenile za životne namirnice. Na putu sam sakupio sljedeće vrste: Micromeria parfiflora, Leontodon crispus, Iberis umbellata i Veronica austriaca var. pinnatifida. Kod Crkvica (Zirkviza) koje su smještene na oko 3000 stopa našao sam Astragalus depressus i Hypericum trichantum Boiss; a u bukovima šumama: Senecio visianianus Papaf; Cynanchum contiguum i Viburnum lantana var. discolor, a takođe i dvije umbelifere koje još nisu bile u cvijetu.

Pošto je ovaj dan padala kiša morali smo ja i moj stari Crnogorac d ačekamo u jednoj zapuštenoj grčkoj kapeli tri sata, dok se nebo nije razvedrilo da bi se mogli ispeti na vrh, na kojemu se, takođe,  nalazila kapela sa grobom jednog crnogorkog patrijarha. Međutim u ovo doba godine bilo je prerano da nađem u cvijetu Potentila speciosa, Amphoricarpus neumayeri i Buplerum kargli, a pronašao sam Astragalus angustifolius. Zaključio sam da ove rijetke biljke trebam još jednom da posjetim  i krenuo sam sjevernim padinama nazad na Njeguše, gdje smo stigli kasno uveče. Tu smo naišli na jednog njemačkog kovača koji se tamo oženio  i primio nas na prenoćište pruživši nam sladak lonac i kozje mlijeko. Pošto sam od Cetinja bio udaljen samo dva ipo sata vukla me znatiželja da ga vidim. Dana 23. juna stigao sam u ovaj veliki glavni grad koji bi za nas bio jedan mali pazar. Kuće su bile prizemne, slamom pokriven, a samo je knjaz imao jednospratnu kuću iz crnog kamena koja je bila nešto izglednija. U podne me je moj vodič odveo u gostinonicu. Na otvorenoj vatri pekla se cijela ovca koja je posle bila isječena na dasci sa noževima i rukama stavljena na drvene tanjre, uz dodatak mladog luka i kisjelih krastavaca. Ja sam jeo nešto malo mesa i popio vina, dok je moj vodič sve pojeo, tako da ga je bila milina pogledati. Sa mojom botaničkom torbom i planinarskim štapom za cio narod predstavljao sam jednu čudnu pojavu i posmatrali su me sa svih vrata i prozora. Posle podne sam se vratio, a kod ,,Caniesto” sam sakupio: Inula montana, Vicia ochroleuca, i Paronychia serpyllifolia. U Kotor smo došli kasno uveče.

 

Tomas Pihler,  (1828-1903) u početku je radio kao planinski vodič. Na podsticaj nadvojvode Johana, kome su ga preporučili da pomogne u sastavljanju alpske bašte u Gaštajnu, Pihler je počeo da studira botaniku i hortikulturu u Joanneum u Gracu, gde je stekao veliko botaničko znanje da je sarađivao sa svim  važnijim naučnicima svog vremena. Kao rezultat toga, Pihler je preduzimao botanička putovanja u Austriju, Italiju, Rusiju, Persiju, Crnu Goru i arapske zemlje za botaničke institute ili kao pratilac naučnika. Nekoliko biljnih vrsta koje je otkrio, kao i rod Pichleria iz porodice umbelliferae (Apiaceae), nazvane su u njegovu čast. Isječak iz opširnijeg Pihlerovog putopisa koji je  J. C. Pitoni objavio kao: Thomas Pichler s Reise nach Dalmatinen und Montenegro. Osterr. Bot. Zeitschr. (Wien) 19: 150-159, 1869. (Preveden je samo dio u kojem je opisan put preko Lovćena i Njeguša do Cetinja stra 155-156.)

 

L. GROS I A. KNOJKER PUTOVANJE U CRNU GORU

 

Kada su ujutro sljedećeg dana (11. avgusta), prvi sunčevi zraci obasjali stare pohabane knjaževsko-crnogorske kočije, čiju smo unutrašnjost dijelili sa dva prijatelljska oca jezuita iz Skadra, krenuli smo gotovo vertikalno prema visini od 950 mnv iznad Kotora. Obrtaji točkova, oslabljenih zbog starosti kočija, nijesu više bili tako česti, dok smo stigli do planinskog prevoja Krstac. Sada se može reći da se nalazimo  u zemlji ,,Crnih gora. ” (Schwarzzen Bergc). Obuzeo nas je blagi osjećaj sreće, a što može shvatiti smao prijatelj prirode. To bi trebalo da nađe oduška  u eksplozivnom ,,juhaa”-poviku. Ovaj put, naravno, nijesmo uzvikivali pošto za to nijesmo imali vremena. Stalno smo morali da se čudimo klršima. Pitali smo se da li su iđe na svijetu može naći tolika količina kamenja da leži na jednom hektaru, jedno pored drugog, jedno na drugo, malo i golemo. Jednom Crnogorcu odatle nije daleko do raja, dovoljni je da pođe u najpustiji  krševiti predio Istre pa da bude utješen.

Uskoro smo stigli do Njeguša. To je selo na 900 mnv odmah pod Lovćenom, a dalo je Crnogorcima sadašnju knjaževsku lozu. Dok smo mi malo počivali  u jednom jednostavnom hanu, naši vrijedni konji, koji su bez odmora savladali teški put od Kotora do Njeguša, morali su da budu zamijenjeni odmornim životinjama. Pred nama je bio put koji je zahtijevao više napora. Odmah iza Njeguša trebalo je savladati brojne krivine na zapadnoj strani Golog brda i dalje do sedlastog prevoja Krivačko ždrijelo  (1274 mnv). To nije bilo nimalo lak posao pod vrelim zracima južnog sunca. Potom kretanje postaje nešto ugodnije kroz nepreglednu i jezivo lijepu kamenu pustinju. Cesti kao da nema kraja. Onda, iznenada, kao da su se prema jugoistoku otvorile srebrnaste planine, a u daljini se na nekoliko minuta pojavi čarobna slika blješteće površine Skadarskog jezera, smještenog u prostranoj ravnici, a u pozadini visoko su se uznijeli sniježni vrhovi albanskih planina. Uskoro, na žalost, obližnje stijene zaklonile su tu lijepu sliku. Visinska cesta se naglo spušta nadolje, a u krajnjem uglu prostrane doline pojavila se nova slika, bila je to cetinjska rezidencija  ciglastocrvenog krova. Izgledala je raskošno u okruženju vijenacem kraških brda sivozele boje. Nakon pola sata stigli smo tamo, Gospodin Antonio Rajnvan (Antonio Rein) iz Beča, koji je bio lični sluga kralja Nikole, sada je bio vlasnik hotela ,,Kraljević Marko.” Očekivao je naše jezuite kod poštanske kuće, pa je uzeo i nas pod svoju zaštitu.

 

 

                                                      (nastaviće se)