Najteže je, a i najlakše, napisati nekrolog starom, iskrenom prijatelju. Najteže jer te plaši da sve nećeš uspjeti izreći kako treba, koliko je zasluživao, a najlakše jer ima toliko toga lijepog da se o njemu kaže i saopšti. Prihvatio sam taj rizik jer nijesam mogao odoljeti potrebi da to učinim povodom smrti Čedomira-Čeda Draškovića, mog starog, dragog prijatelja. Koji je to prijateljstvo na djelu dokazao, baš u periodu kada me život nije mazio. Kada se, uostalom, i pokažu pravi prijatelji.

Znam da svi moramo tamo, na drugu stranu obale, odakle nema povratka.  Pogotovo se to očekuje kada se već zađe u ozbiljne godine. No, i pored svega toga, duboko me potresla smrt Čeda Draškovića, časnog čovjeka i intelektualca erudite, uglednog, pravdoljubivog i empatičnog. Uvijek uljudnog ponašanja i pažljivo probranog vokabulara. Pravog predstavnika svoje dične porodice iz Katunske nahije, s „Čeva ravnog, gnijezda junačkog.“

Gostoljubiv i srdačan, dočekivao  bi nas u svojoj porodičnoj kući na Čevu, s toplinom domaćina koji bi gostu  „i svoje srce darivao“, samo da bi se što prijatnije osjećao u njegovom domu.  Druženje s njim je bila moralna i intelektualna privilegija i duhovna poslastica. I uvijek nakon naših sjednika, osjetio bih se ispunjenijim i zadovoljnijim zbog saznanja da su ljudskost i umnost u dobrom čovjeku istinski svjetionik koji obasjava i upozorava, skrećući pažnju na prave ljudske vrijednosti kojima treba da težimo. Na vrijednosti koje nas jedino i čine ljudima.  

Bio je Čedo brižan i odgovoran porodični čovjek, beskrajno privržen svojim unučadima, pri čijem pominjanju bi se njegovo lice pretvaralo u rasadnik ljubavi i zadovoljstva, topline i sreće.

Svi mi, Čedovi prijatelji, osjećamo se duhovno osiromašeni zbog njegovog odlaska. Jer, kao što znamo, duh je suština čovjeka, sveobuhvatnost njegove ličnosti, izraz  njegovog karaktera, znanja i njegovih uvjerenja. A on ga je imao toliko da je to svoje bogatstvo nesebično dijelio sa nama, svojim prijateljima i drugovima. Izgubiti prijatelja Čedovog duhovnog formata, u godinama kada ljudsko i pitomo druženje predstavlja jedinu vrstu „provoda“ koja nam je preostala, znači polako umiranje i nas samih, Čedovih starih  prijatelja. A, bio je naš Čedo i rijetki kavaljer, jedan od onih koji su istinski u tome uživali, druželjubiv i odmjeren. Znao je on biti i katunski britak u odbrani svojih stavova koji su se ticali Crne Gore, braneći ih argumentovano i uvjerljivo, čojski i muški.  

Odlazak Čeda Draškovića je veliki gubitak ne samo za porodicu i prijatelje, već i za Crnu Goru koju je beskrajno volio, kojoj je mnogo dao i ostavio.  Bio je dugogodišnji uspješni direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“, autor brojnih knjiga, eseja i stručnih komentara, studija, publicističkih tekstova koji ostaju kao neprolazna vrijednost, na ponos Crnoj Gori i njenoj književnoj i kulturnoj tradiciji.  Po zvanju, profesor književnosti, magistar, bio je sjajan stilista i logičar, plijenio je svojim dubokomnim iskazom, osobenim, rječitim i tečnim, lako prepoznatljivim stilom. Bio je član DANU, Matice crnogorske PEN centra, i brojnih eminentnih institucija, odbora, udruženja i naučnih komisija u kojima se snažio crnogorski identitet i promovisalo milenijumsko trajanje  Crne Gore.

Naša druženja i okupljanja  više nikada neće imati u toj mjeri izraženu toplinu, razgovornu vedrinu, edukativnu dimenziju, jer među nama neće više biti velikog Čeda Draškovića, čovjeka gospodstvenog držanja, dobričine plemenitog, produhovljenog lica koga smo voljeli i poštovali.

I treba li reći, koga ćemo vječno nositi u srcu.

Zoran Vulević