Istog dana, tog devetog maja 1942. godine, na dva kraja grada Nikšića, dvoje ljudi, Ljubo Čupić i Joke Baletić, otišli su u smrt, jer su ustali u borbu protiv fašizma, u borbu za slobodu. Osamnaestogodišnja Joke je sama navukla omču na vrat, deset godina stariji Ljubo je s osmijehom gledao u uperene cijevi četnika.

Tako su otišli u smrt. I tako su postali besmrtni.

Kao i mnogi crnogorski borci za slobodu: 247 Crnogorki i Crnogoraca proglašeno je za narodne heroje; hiljade i hiljade drugih crnogorskih junaka, podvižnika i mučenika, borilo se u slobodarskom stroju.

„Crnogorski 13. jul je vjerovatno jedan od najvećih događaja dvadesetog vijeka“. Tako je govorio Žan Pol Sartr. Tako je čitava Evropa govorila o crnogorskom antifašizmu. 

Danas neki u Crnoj Gori govore drugačije.

Prvi čovjek Nikšića, Marko „Šubara“ Kovačević, nije se juče udostojio da položi vijence na grob Joke Baletić i Ljuba Čupića, skupa sa Udruženjem boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Izabrao je Fejsbuk da vaskolikoj Crnoj Gori poruči kako će – nakon ulice lažnog atentatora, četničkog zločinca Blagoja Jovovića – predložiti da sljedeće godine jedna ulica u Nikšiću nosi ime – maršala Žukova.

Zašto? Jer je „junačka vojska pod njegovom komandom imala presudnu ulogu u oslobađanju čitave Evrope pa i tadašnje Jugoslavije“, veli Marko Kovačević.

Prvi čovjek Nikšića, glumac-amater i istoričar-naturščik moguće i ne zna da – uistinu veliki istorijski vojni zapovjednik Georgij Žukov, branitelj Moskve i osvajač Berlina, nije oslobodio ni Jugoslaviju ni Beograd. Crvenom armijom koja je, skupa sa borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, učestvovala u operaciji oslobađanja Beograda komandovao je jedan drugi general – Vladimir Ždanov.

Možda je to problem, baš u vremenu ruske agresije na Ukrajinu, što je antifašista, general ruske Crvene armije, Vladimir Ivanovič Ždanov bio – Ukrajinac, rođeni Kijevljanin. Ili Kovačeviću, moguće, smeta što je baš Crnogorac, antifašista Peko Dapčević, ušao na bijelom konju u Beograd 20. oktobra 1944. godine.

A da bi partizanski general slavodobitno ujahao u slobodni Beograd, da bi fašizam bio pobijeđen, bile su potrebne mnoge žrtve, jugoslovenske i crnogorske.

Da li bi Marku Kovačeviću stvarno pala šubara sa glave da se juče, na Dan pobjede, na 81. godišnjicu herojske pogibije dvoje partizanskih heroja, sagao i položio vijenac na njihove grobove, kao prvi čovjek slobodarskog Nikšića, grada sa 47 narodnih heroja?

Samo, Kovačević je čak i blijeda sjenka mračne današnjice. Ako ga uporedite sa njegovim partijskim drugom, frontovcem Dariom Vranešom!

Prvi čovjek Pljevalja nije juče bio u Pljevljima. Nije mu palo na pamet da položi, ako ne vijenac, onda makar jednu crvenu ružu u Stražicama, na mjestu gdje su posmrtni ostaci 412 partizana i partizanki, među kojima 214 palih boraca Pljevaljske bitke.

Ne, imao je preča posla. Bio je, kako prizna novinarki Pobjede, na važnijem događaju – „polaganju vijenaca na spomenik poginulim borcima vojske Republike Srpske u posljednjem otadžbinskom ratu“.

Taj „otadžbinski rat“, o kojem, bez zere stida, govori Dario Vraneš, to je rat čiji je najstrašniji spomenik – Srebrenica, sa više od osam hiljada pogubljenih bosanskih muslimana. Samo zato što su bili ljudi druge vjere i nacije; zato su zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić izvršavali naredbu iz Beograda da se etnički očisti zemlja i slušali zov da se odstrane ljudi koji „smrde na loj“, kako svojevremeno bogohulnički odreza vladika Crkve Srbije Atanasije Jevtić.

To su bila preča posla prvog čovjeka Pljevalja. Da ima obraza taj Vraneš, da imaju obraza i svi drugi vraneši koji tako misle – ćutali bi. Ali, ne ćute. Misle da je došlo njihovo vrijeme.

Baš ono vrijeme koje je najavljivao Zdravko Krivokapić; kada je kao prvi premijer u „oslobođenoj“ Crnoj Gori tražio da Crna Gora slavi 30. avgust kao Dan pobjede, a ne 9. maj, što ga slavi antifašistička Evropa.

„Neka nova Crna Gora na koju se morate navići“, što bi rekao Krivokapićev besprizorni nasljednik na mjestu premijera, Dritan Abazović.