Zekolli: Udovoljavanje Srbiji neupitno vodi konfliktu, Otvoreni Balkan tragikomična konstrukcija
Politički analitičar iz Sjeverne Makedonije Arsim Zekolli često je u javnim nastupima kritičan prema zapadnim zvaničnicima u regionu. U razgovoru za Portal Analitika kaže kako se, zapravo, radi tek o svojevrsno, podsjećanju zapadnih diplomata na njihove stavove koje su zastupali na Balkanu u posljednjih dvadesetak godina.
„To su stavovi koje su oni napustili ili preokrenuli naopačke pa sada imamo utisak da je ova međunarodna zajednica u sukobu sa međunarodnom zajednicom iz poslijeratnog perioda“, objašnjava Zekolli.
Stanje u regionu podsjeća na kraj osamdesetih
Ukazuje da je rezultat takvog preokreta takav da stanje u regionu podsjeća na kraj osamdesetih prošlog vijeka.
„Podsjeća na predratni period ispunjen govorom mržnje, prijetećim manifestacijama i sveopštom netrpeljivošću u regionu“, napominje Zekolli.
Zapad se, kaže on, očigledno ujedinio oko politike udovoljavnjanja Srbiji i, kako upozorava, bar zasad ne želi uvidjeti da je njihova politika umjesto smirivanja postala dio agresije Beograda prema susjedima.
„Mlađoj generaciji se to možda čini kao novina, ali moja generacija pamti da je takav pristup već korišćen u osamdesetim prošlog stoljeća, osobito od strane SAD“, kaže Zekolli.
Podsjeća na „umirijuće tonove tadašnjeg šefa američke diplomatije Lorensa Egelburgera, spremnost Vašingtona da u Slobodanu Miloševiću prepozna nekakvog reformatora, finansijsku injekciju nakon bankrota SFRJ“…
„I tad, kao i sad, taj benigni pristup Vašingtona je u Srbiji shvatan kao nekakav carte blanche, kao dozvola za djelovanje na rubu sukoba. Ono što je neshvatljivo jeste da se takva politika ponavlja upravo sa blagonaklonošću ljudi kao što su Džoezef Bajden i Kristofer Hil koji su učestvovali ili poznavali tadašnje prilike koje su na kraju dovele do rata“, ističe Zekolli.
Susjedi bili spremni da pomognu distanciranje Srbije od Rusije i Kine
Priznaje da je i sam bio jedan od onih koji su od Bajdena očekivali povratak politici koju je započela administracija Obame i strategiji „zaokreta ka Aziji“.
„Real-politički gledano, takvo prioretizovanje Azije i Kine nauštrb Evrope, Mediterana, a sad već i Bliskog Istoka je logična i očekivana reakcija na uspon Kine i njenog potencijala za ugrožavanje statusa SAD u globalnim razmjerama“, smatra Zekolli.
Dodaje kako je, budući da na Balkanu sebe smatramo saveznicima SAD, prioretizovanje Azije bio i dio naših širih geo-političkih interesa kao regiona.
„U sklopu tog savezništva smatralo se da region, osobito susjedi Srbije, moraju doprinijeti strategiji SAD i NATO da privole Srbiju – ako je već ne mogu privesti Alijansi – da se okrene prema Zapadu i distancira se od Rusije i Kine“, navodi Zekolli.
Smatra da je za takav pristup postojalo razumijevanje u svim centrima koji okružuju Srbiju.
„Postojala je spremnost da se prihvati benevolentniji stav, da se utišaju neke bolne tačke iz prošlosti, sve u cilju da Srbija postane dio šireg, pro-zapadnog fronta i stabilizuje prozapadni kurs regiona“, ističe Zekolli.
Strategija umirivanja Srbije prerasta u dinamiku konflikta
Nažalost, kako dodaje, posljednje tri godine, umjesto da prihvati taj benevolentniji stav susjeda, službeni Beograd je to razumio kao preokret u njihovu korist i mogućnost da pokušaju vratiti izgubljene pozicije i status hegemona nad Balkanom.
„Ali sad sa izdašnom pomoći SAD i EU koje preferiraju slušati to što im smiruje strahove prema Srbiji, ali ne žele da uvide ono što im podriva savjest preda susjedima Srbije“, podvlači Zekolli.
Naglašava da politika upokojavanja i smirivanja, tj. taj, kako kaže, famozni “apeasement” praktikovan od strane Stejt departmenta, može funkcionisati isključivo na kratke staze.
„Ali, nakon izvjesnog vremena, kad se susjedi suoče sa takvom strategijom i uvide posljedice, ta strategija prerasta u dinamiku konflikta“, upozorava Zekolli.
Zato, kako ističe, ne možemo više tretirati politiku Stejt departmenta kao strategiju umirivanja Srbije nego kao energiju koja nevoljno, ali neupitno vodi prema konfliktu.
Srbija traži spoljašnje rješenje za unutrašnje gubitke
Zekolli kaže da, iako nalikuju po pitanju vanjskog agresora a to, kako ističe, jeste Beograd – BiH, Kosovo i Crna Gora imaju svoje specifične momente.
„U slučaju Crne Gore to su pitanje izlaska na Jadran i strah od sindroma savremenog pravoslavlja koji se može prenijeti iz same Srbije. U slučaju Bosne i Bošnjaka je demografski momentum za koji Republika Srpska nema odgovor. Dok je u slučaju Kosova, to potreba za kompenzacijom za sve izgubljene ratove, prije svega od Albanaca“, navodi Zekolli.
Ističe da je zajednički imenitelj sve tri krize to da Srbija traži spoljašnja rješenja za unutrašnje gubitke koji će, kako smatra, neminovno uslijediti.
„Bosna, Crna Gora i Kosovo su zadnje linije fronta u kojima Srbija pokušava izvoziti taj nihilizam koji čuva u sebi kao nasljeđe od kraja Prvog svjetskog rata. Za Rusiju i Ruse taj se nihilizam ispoljava u Ukrajini na brutalan način prema Ukrajincima i samodestruktivan rezultat po same Ruse“, napominje Zekolli.
Region mora insistirati na napuštanju dosadašnje raspodjele uloga
Što se tiče odnosa pomenutih naroda prema Zapadu, Zekolli ne smatra će doći do pojave anti-zapadnih sentimenta ili vrijednosti.
„Priča o vrijednostima koje donosi Zapad je isuviše preuveličana, ponekad sa elementima samoponiženja. Ta re-edukacija zapadnih vrijednosti više se odnosi na domaću, pseudo-prozapadnu klijentelističku nomenklaturu koja glumi “savremenost i evropejstvo” nego li na obične ljude“, kaže Zekolli.
Stava je da će manje zemlje regiona ostati na prozapadnom kursu, ali sa puno kritičnijim odnosom u kome će se, kako kaže, insistirati na napuštanju dosadašnje raspodjele uloga po principu – domorodci slušaju i odgovaraju a stranci pridikuju i pitaju.
„Uostalom, i dosadašnja politika domaćih predvodništva prema Zapadu bila je u velikoj mjeri neprirodna, nelogična, nedostojna, ponekad ponižavajuća i izvještačena“, primjećuje Zekolli.
Region, kako ističe, mora naučiti da postavlja pitanja i insistira na odgovorima, da traži objašnjenja i demonstrira spremnost da se ne slaže sa svim ili svačim što partneri traže.
„To je istinsko partnerstvo, za razliku od dosadašnje snishodljivosti“, kategoričan je Zekolli.
Naglašava da to podrazumijeva vraćanje istinske pretstavničke demokratije i izbora ljudi koji predstavljaju interese glasačke baze građanstva a ne, kako kaže, klijentelističke političare čije su izborne baze strane ambasade.
SAD i EU nemaju iste prioritete na Balkanu
„Prije desetak godina ustvrdio sam da uporedo sa linijom razgraničenja između Zapada i Istoka, na Balkanu postoji još jedna, čak u dublja, linija razgraničenja između SAD i EU i njihovim pristupima prema regionu u skladu sa njihovim dominantnim instrumentima uticaja“, podsjeća Zekolli.
Amerika, prema njegovim riječima, jeste garant vojno-bezbjednosne stabilnosti Balkana ali, kako dodaje, EU i Njemačka su garanti ekonomsko-socijalne stabilnosti i razvoja regiona.
„Dok se SAD i EU djelovale unisono, to je bilo odista savršena kombinacija šargarepe i motike. Nažalost, u vrijeme administracija Obame i Angele Merkel došlo je do razmimolaženja tih prioriteta i unilateralnih korišćenja tih instrumenata“, napominje Zekolli.
Na kraju je, kaže, to rezultiralo stabilokratskom monstruoznošću nazvanom Otvoreni Balkan kontra utopističkom projektu Berlinskog procesa.
Otvoreni Balkan onemogućava istinske reforme
„Bojim sa da je Otvoreni Balkan još jedna od eksperimentalnih zamisli Vašingtona poput inicijativa Greater Middle East i Abrahamovih Akorda. A upravo epizoda sa uspjehom Kine u približavanju Irana i Saudijske Arabije ukazuje na potencijalnu Ahilovu petu zloupotrebe Otvorenog Balkana na štetu regiona i samih interesa SAD“, upozorava Zekolli.
Poručuje da ambasador SAD u Beogradu Kristofer Hil može do mile volje hvaliti, gurati i nametati Otvoreni Balkan ali čak je i on, kako ističe naš sagovornik, svjestan da „ta tragikomična konstrukcija ne samo što ne garantuje, nego onemogućava bilo kakvu istinsku reformu unutar zemalja članica“.
„Sve što Otvoreni Balkan može garantovati jeste neometana dominacija SAD u potpaljublju Evrope po cijenu nekažnjivosti i tolerancije klijentelističkih klepto-političara, kao i pražnjenja zemalja od izlišnih količina neposlušnih i nezaposlenih“, kategoričan je Zekolli.
Iz tih razloga, ističe on, Otvoreni Balkan je garancija statusa quo, odsustva reformi i zamrznutih konflikata – upravo onako kao što je bila SFRJ.
„Sa druge strane, integracija u EU putem Berlinskog procesa je neizvjestan, mukotrpan, dramatičan proces koji može trajati godinama ali ipak nudi mogućnost za reforme i rješenja za ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i kulturnu stabilizacija zemalja Balkana“, podvlači Zekolli.
Antiamerikanizam ne smije biti preduslov za približavanje Evropi
On smatra da su zemlje regije, sa izuzetkom Srbije, već isporučile više nego veliku dozu teških i bolnih kompromisa kao nijedna sadašnja zemlja članica EU. Pitanje, kaže Zekolli, jeste da li su zemlje EU i SAD voljne isporučiti svoje kompromise da bi se omogućila administrativno realna ali politički upitna ingeracije regiona u EU.
„To podrazumijeva da SAD napuste ideju Otvorenog Balkana, švercovanja svojih klijentelističkih politikanata kao poslušne buduće proameričke instrumente u Uniji i uvaže evropski know-how u pogledu reformi administracije, borbe protiv korupcije i suzbijanja kriminala u politici“, ističe Zekoli.
Sa druge strane, kako dodaje, balkanska iskustva sa evropskim politikama razlog su zašto Briselu, Berlinu, Hagu ne uspjeva politika uslovljavanja “što manje Amerike, to više Evrope”.
„Antiamerikanizam ne može i ne smije biti preduslov za približavanje Evropi, posebno ne ovoj Evropi u kojoj još postoje nedoumice u pogledu Rusije ili saradnje sa Kinom na uštrb Amerike“, naglašava Zekolli.
Neophodno usklađivanje američkih štapova i evropskih šargarepa
Mogući kompromis koji Evropa može i treba isporučiti, kako smatra, jeste prijem zemalja u Uniju po cijeni da građani dobiju sva prava, a politički establišment uskraćena, limitirana i uslovljena prava.
„Dok se ne dokažu da zaslužuju da budu komesari, funkcioneri, ambasadori ili diplomate Evropske unije, ili pak koriste svoj glas da bi ucjenjivali ili sporovodili neevropske politike“, navodi Zekolli.
Ističe da to nijesu laki kompromisi, niti je garantovano da budu uspješni ili bez posljedica.
„A ipak, s obzirom na događaje koji dolaze u sljedećim godinama, decenijama čak, to bi svakako bili mudri, posve zdravi strateški kompromisi sa kojim bi se izbjeglo da Balkan ostane vakum-prostor u vremenu globalnih sukoba između velikih sila“, podvlači Zekolli.
Zbog toga zaključuje da je neophodno ponovno usklađivanje američkih štapova i evropskih šargarepa da bi se izbjegla budućnost Balkana u sjeni ruskih batina i kineskih kolačića.
gradski.me Izvor: Portal Analitika
0 Komentara