U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:

 Priredio: Božidar Proročić

 MAJA KUŠENIĆ GJEREK

 JESENJINOVA JESEN

 Sergej je sjeo u bijele kočije

S parom brzih vranaca na čelu,

Nije bilo zvijezde tople da ga zgrije

Krvlju Boga dobrog na raspelu,

Što se kao ruža u snijegu smije.

Praporci su zvonili čudno,

Kao milijarde zaleđenih zvona,

Kao ljiljani da cvatu uzaludno,

Ili mjesec kad sklizne s kristalnog trona

Među oči iščezle pod vodom.

Lišće je odavno prekrio papir,

Snježna šapa koja guta riječi,

U jednom oku još je sjao safir,

Ali nigdje vina koje razum liječi

I umjesto Amora, hramao je satir.

Sergej je pustio zlato da rijekom oteče,

Jer što sa šakama punim zrnja

Kad noge tonu u živo blato,

A rumenilo mrvi prek(r)asnu večer?

Odmahnuo je rukom: Ništa zato.

Spasit će me pjesme.

U brod od papira stavit ću srce,

S dušom u sredini, kao zrnom graška,

Zazvati Ljepotu.

Spasit će me Jesen, već sva u bijelom,

Kao nevjesta što osuđenom

Na smrt sve oprašta,

Pjevajući -moju pjesmu!-

Zaljubljenom životu...

NEPOZNATA PJESNIKINJA

 Na ulici velikog grada, nitko je

Neće prepoznati.

Njeno lice,

Nalik ni jednom drugom,

U ljudskom vrtu

Može spokojno cvasti,

Do pravednog uvenuća.

Može se

Odjenuti kao filmska diva,

Ili prodavačica igračaka,

Svejedno je.

I bez straha, može se

Poskliznuti i pasti, usred stiha.

Nitko se

Neće začuditi, jer nije

Dovoljno laka.

I nitko neće primijetiti,

Osim ptica,

Ali one oduvijek šire krila mašti.

Podići će je, kao i uvijek,

Vrijeme,

Stresti još malo perli s trepavica,

Jer u poeziji je djevojčica i

Svi misle, morala bi rasti.

Obuva

Prevelike cipele od strofa i stavlja

Na glavu metafizičke dijademe

Od stakla, umjesto stroge etike.

U poanti, naivno, obožava

Vatromete i slavlja.

Razgovara o svemu, osim o poeziji.

S poštarom o vremenu, susjedama

O modi.

Dugo lista raznobojne

Časopise, kao dijete slikovnice.

Onda sjedne i zapiše nešto.

Prolazeći kraj zrcala, poput

Kraljice, uvijek namršti lice.

Metafore su joj kao bolesne

Gospođice blijede i plakala bi

Neprimjetnije, kad bi znala.

Još plače, na glas, zbog tuđe

Bijede.

Njeno je vrijeme

Ono kojeg nema. Pjesnici

Za okruglim stolom vode

Strasne dijaloge o slobodnom

Stihu.

Ona, popuut zelenih ruža

Zalijeva bokore salate i zvižduće

Prigodne ode. Na predavanjima

O sintaksi drijema.

Večernjača je

Zatiče nad papirom, umornu i

Tihu. Ona je najtiši zatočenik

Pjesničke slobode.

Stalno ponavlja da je križ

Ljubavi sjena.

Nepoznata pjesnikinja. Čak ni

U pjesmi u prozi nećete je sresti

Nepočešljanu ili bosu.

Svi kažu

Da je ukočena.

Njeni su prijatelji

Već nijemi i žive u knjigama

Koje otvara noću kao žardinjere

Dragulja, ili zvjezdanih bombona.

Jednom, anđeo joj je iz samilosti

Bacio u naručje zlatnu liru,

No ona vjeruje da je to ukras

Za kosu

I stavivši je na glavu,

Umjesto krune, još leti

Visoko nad gradom,

Čvrsto

Držeći u ruci uzicu dječjeg balona.

RAČUN DOSTOJEVSKOG

Tisuću puta tisuću Puta tisuću tisuća Trenutaka - zvijezda - koraka -

Brojaka - beskraja,

Matematika je stroga učiteljica

Iz uma, zamahuje ravnalom

Koje je možda pruga,

Kojom putuje mrav kao vlak

Tračnicama umorna razuma.

Dok ne primijeti da je mozak

Ona bijela jabuka razdora

Poslije milijun godina,

A srce rumena vjetrenjača

Dozrela u grudima,

Što melje sitno bol u suze,

Mudrost u šutnju, a pjesmu

U zaborav ili miris ruže,

Valove tuge u poznatu pjenu.

Ti kažeš, kao crkveno prijestolje

Od spužve.Srce stvoreno za ženu.

Tisuću puta tisuću tisuća, ne daje

Ni mrvicu od kraljevstva ljubavi.

To su znali konjanici zasuti kopljima

I bolesnici sa zvijezdama u glavi.

Možda neka večer slična jantaru,

Samo jedna od tisuću tisuća,

Osvijetli tišinu.

Labud se ogleda

U vodi, sličan kredom zapisanu slovu

Na baršunastom kartonu,

Misao je skliska poput leda.

Ali samo tamo

Želim domovinu, u tom krhkom,

Toplom nebosklonu,

Duhom neshvatljiva reda.

Potpisujem i pišem rezultat -

Bog je samo jedan.

MARGUERITINA PJESMA

 Nije sigurno da sam ikad napisala pjesmu.

U pričama, jahala sam vješto,

Plesala kao Eva, mijenjala temu,

Čak i sjedala na carski prijestol,

Tražeći sretno mjesto u refrenu.

Voljela sam misliti na prošlost,

U njoj je bol bio kukac

Zaleđen u jantaru,

Na svim stranicama uredno zapisana

I raspoređena svjetlost

I slova već pretvorila u riječi

Svaku utvaru.

U pričama je sve mirno.

Ali pjesma,

Ona može preskočiti srce

Poput antilope.Zagristi

Kao tigar u bijelo meso

Papirne voćke ili u stihovima

Poput kupina rasuti

Krvave stope.Prokockati svjesno.

Pjesma je zrcalo u kom se vidi duša -

Tko ima hrabrosti, živ,

Svući smrtno tijelo,

Kad se tuga u tamni kamen zgruša,

Tko smije tintu prosuti u bijelom,

Strgnuti vijence s čela lijepih ruža?

Nije sigurno da sam to mogla,

Reći u nekoliko rečenica sve što tišti.

Trebalo je polako

Izvlačiti tu nit iz sebe i tkati

Vuneni šal za dijete

Koje još nerođeno vrišti.

Jedna pjesma je

Ipak život. Makar tužan.

Tko bi mogao više dati?

Vremenu, vječnost je šaptala -

Piši

OSMI PUTNICI

Oni dolaze,

Oni su već došli,

Sa svojim pixelima

Koji svijetle

Puno snažnije

Od naših

Umornih očiju,

Njihova će nas

Brza stopala

Pregaziti poput

Dozrele pšenice

U polju,

Neuništivim,

Plastičnim čizmama

I utabati naše kosti

U glagoljicu,

A novi jezik

Kojim mucaju

Zamijeniti

Naše riječi

Od vrhnja i čokolade

Isprekidanim i glasnim

Binarnim kodovima,

S jednostavnim

Da i Ne

Životu

I što im ostaviti

Osim ovih par stihova

U vrtlogu vremena,

Poput slomljenog kompasa

U paralelnom svemiru,

Tim mladim divovima,

Koji nas nadrastaju

Skrivenim dronovima

U svojim glavama,

Kao sjenke u svjetlu

Davnog predosjećaja,

Da je, bez blata i pekmeza,

Pravedno

Naslijediti

Samo nadu,

Da će jednom netko

Zapjevati aleluju

I njihovim dječjim srcima,

Kad budu koračali,

Našim putem,

Prema

Nebeskom gradu

Maja Kušenić Gjerek, profesionalna književnica, rođena 1961. godine, autorica trideset objavljenih naslova poezije i proze, diplomirala komparativnu književnost i filozofiju. Članica DHK i HZSU, djela su joj uvrštena u domaće i strane antologije poezije i proze i čitanke. Nekoliko knjiga za djecu objavila s majkom, Anicom Gjerek. Više od desetljeća bila je urednica u Maloj knjižnici DHK, Zagreb i dopredsjednica Društva hrvatskih književnika u Zagrebu te u dva mandata predsjednica ogranka Matice hrvatske u Koprivnici. Autorica je brojnih recenzija, eseja i scenarija za Hrvatsku televiziju. Dobitnica nekoliko uglednih domaćih i međunarodnih književnih nagrada za poeziju i prozu u Italiji i Bugarskoj i prevedena na više od deset jezika. Kao jedna od osnivačica i članica Slavenske književne akademije u Varni objavila knjigu pjesama „Kristalna ruža“ na bugarskom jeziku. Odlikovana za književni rad odličjem Danice hrvatske s likom Marka Marulića.