21. mart 1852.

Odluka crnogorskih senatora i starješina o promjeni oblika vladavine u Crnoj Gori i razdvajanju svjetovne od duhovne vlasti, donesena  7/21. marta 1852. godine, označava istorijsku prekretnicu,  početak nove državne epohe i modernizacije jedne male zemlje na balkanskoj vjetrometini koja se vjekovima borila za svoju nezavisnost.

U pismu crnogorskih glavara upućenom ruskom caru Nikolaju I  se navodi da je na Cetinju sazvan narod na opšti zbor i da je ova „sveta skupština“ velikom većinom glasova donijela sljedeće odluke:

„Prvo: Crnogorska država postaje svjetovna i nasljedna kneževina.

Drugo: Za vladanje Crnom Gorom imenovan je i potvrđen kao knez svijetli gospodar Danilo Petrović Njegoš, a poslije njega zauvijek – nasljednici muškog pola prvorođeni po redu. U slučaju nepostojanja prvog nasljednika muškog pola,  imenuje se najbliža muška svojta i u najprvom stepenu, a u slučaju istog stepena – imenuje se najstariji po uzrastu.

Treće: Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade, između članova svijetlog plemena Petrović Njegoš, ili od ostalih najblagorodnjih crnogorskih porodica.

Četvrto: U punoj snazi ostaju Ustav, zakoni i svi običaju po kojima se do sada država upravljala, ukoliko nijesu protivni ovim pravilima.

Peto: Svijetli knez biće pozvan da se vrati što skorije u njedra svog naroda, kako bi objavio svoje namjere i da s narodom uredi napredak države.“

Ovim odlukama, donesenim nakon smrti crnogorskog vladara i mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, Crna Gora je nakon tri i po vijeka postala sekularna država, a Danilo Petrović Njegoš  prvi crnogorski svjetovni vladar poslije Đurđa Crnojevića.

Knjazu Danilu, pored državnog upravljanja Crnom Gorom, pripala je i vrhovna vlast nad Crkvom i pravo na izbor crkvenog poglavara. „Knjaževom milošću“  prvi mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, nakon razdvajanja svjetovne od duhovne vlasti,  Nikanor Ivanović Njegoš, hirotnonisan je u Petrogradu krajem 1858, tek sedam godina nakon promjene oblika vladavine u Crnoj Gori i njenog proglašenja za našljednu knjaževinu.

Država je imala neprikosnovenu vlast nad Crkvom i periodu vladavine knjaza i kralja Nikole I, sve do nelegitmnog pripajanja Crne Gore Srbiji 1918. godine, detronizacije dinastije Petrović – Njegoš i ukidanja Crnogorske autokefalne crkve dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića 1920. godine.  Tako je Crnogorska ckrva, koja je pod rednim brojem 9. upisana u Katalog autokefalnih crkva, objavljen po odobrenju Carigradske patrijaršije 1855. godine, u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, svedena na eparhiju Srpske pravoslavne crkve.

Vjerska institucija tuđe države i danas gospodari crnogorskim manastirima i crkvama, duhovnom i kulturnom baštinom koju je vjekovima stvarao crnogorski narod i crnogorski vladari, a od 2020. godine Crkva Srbije u Crnoj Gori ne skriva svoje pretenzije da i državnu vlast u Crnoj Gori podčini svojim dogmama i političkim ciljevima i aspiracijama.