Kultura

Goran Sekulović

Voluminozna misao

Mar 17, 2023 2 Komentara

(15 riječi)

O knjizi prof.dr Dušana Ičevića “Crnogorska državotvornost: u/na izvoru”

U knjizi ’’Crnogorska državotvornost u/na izvoru’’  prof. dr Dušan Ičević nastavlja svoju voluminoznu misao i višedecenijsku istraživačku potragu za istorijskim, državnim, društvenim, političkim, etničko-narodno-nacionalnim, etičkim i u cjelini i temeljno gledano civilizacijskim korijenima i sadržajima ontološkog bića Crnogoraca i svih drugih naroda Crne Gore. Kada se pogleda sadržaj ove knjige jasno je da je u pitanju praktično cjelokupna istorija crnogorskog naroda i Crne Gore kao cjeline, od prvih naseljavanja predaka Crnogoraca na ovo tlo, njihove simbioze sa zateklim romanizovanim Ilirima, pa sve u luku do današnje političke i društvene zbilje. U međuvremenu, nema ni jednog važnijeg istorijskog događaja, fenomena, procesa, ličnosti, da nije obrađen u ovoj knjizi. Dakle, promovišemo večeras pravo uzdarje Crnoj Gori kao našoj jedinoj i neprikosnovenoj domovini. Ali, nije to idolopokloničko uzdarje prema bilo kome, pa čak ni prema autentično i prirodno nezavisnoj Crnoj Gori, kao vrijednosti neupitnoj i svakako civilizacijskoj osnovi za svaki napredak i njen i njenih građana i građanki. Ponajmanje  je to pak udvoričko i nazdravičarsko pojanje oda bilo kome i u istoriji i u današnjici na crnogorskom političkom i državotvornom istorijskom nebu pa ma ko to bio i ma koliko i objektivno i civilizacijski bio stvarno zaslužan i ma koliko doprinio stvaranju i razvoju Crne Gore, njenom ugledu u svijetu, jednom riječju, našem sveopštem boljitku. Dakle, nije ova knjiga namijenjena nikome i ničemu, kako bi rekao Duško, ’’podvorno’’, a što je izvedeno iz njegovog pojma ’’podvorni’’ namijenjenog onima inim pripadnicima, kako on veli, ’’blavorske kadrovske politike’’, iz vremena prije i uoči tzv. ’’antibirokratske revolucije’’. Mogli bi, mislim i trebali i morali to vrijeme i ’’blavorsku kadrovsku politiku’’,  prenijeti i na kasnije sve do npr. tzv. ’’litija’’, tj. u vrijeme od dobijanja nezavisnosti 2006.g. pa sve do danas. Dakako da je dobro što su i jedni i drugi na demokratski način ’’predali’’ vlast, tj. sišli sa nje mirnim putem, ali je fakat da su je izgubili zbog nemanja samosvijesti, integriteta, dostojanstva i znanja o tome ko je i što je Crna Gora na čijem su bili čelu i na što ta vlast i ta pozicija obavezuje i državno, i politički, i etički, i filozofski, i istorijski, i civilizacijski.  Pravljenje ovakvih  analogija je svakako u duhu ove knjige, jer Ičević nikome ništa ne prašta i nikada ne ide s masama ili većinom već samo sa svojim procjenama i analizama pa makar ostao i bio u njima posve sam.

Kritička je ovo knjiga u najboljoj tradiciji nezavisnog i slobodnog duha jednog nepotkupljivog mislioca kome je prije svega stalo do istine, činjenica i argumenata, etike i poštenog i objektivnog pristupa tretiranoj građi. A ona je u disciplinarno-akademskom smislu toliko ’’razvučena’’ u pozitivnom smislu, da obuhvata skoro sve društvener nauke: i istoriografiju, i sociologiju, i politikologiju, i filozofiju sa svojim posebnim disciplinama, i publicistiku u njenoj najkvalitetnijoj sadržini... I nije samo riječ u ovoj knjizi o tradicionalnim društvenim naukama, već i o mnogim graničnim naučnim sferama, a sve ove supstrate ujedinjuje moćna Ičevićeva teorijska naobrazba i nakana kojom se produbljuje naučni osvrt na izuzetno značajne aktuelne fenomene u savremenom svijetu, kao što su demokratija, civilno društvo, država...

Na kraju, da bi se makar koliko-toliko ovo o čemu govorim i činjenički potvrdilo, navodim i jedno mislim karakteristično razmišljanje Duškovo nastalo uoči samog štampanje ove knjige:  ’’U mojim knjigama o crnogorskoj naciji i sada pripremljenoj za štampu Crnogorska državotvornost; u/na izvoru dokazujem činjenicama da je nezavisnu Crnu Goru stvorio crnogorski narod/nacija.

Premijer Dritan Abazović traži da se manemo prošlosti a usredsredimo na budućnost. Kao Premijer može govoriti po nahođenju, ali je kao doktor političkih nauka obavezan da poštuje i naučne činjenice i dokaze. I za najavljeni Ugovor potrebno je da ima dovoljna znanja da bi mogao valjano da ocjenjuje i odlučuje. Hiljadugodišnja prošlost Crne Gore nije samo prolazna nego svevremena, sa velikim vrijednostima koje je stvarala i obistinila u trajno nasljeđe. Istorija svjedoči: Najstarija crnogorska država, Duklja prva je nezavisna država jugoslovenskih naroda. Međunarodno priznata država 1077. godine, 140. godina prije Srbije, kada se papa Grgur VII 9. I 1078. godine obraća Mihailu Vojislavljeviću kao Michaeli Sclavorum regi.

Tako je i sa Crkvom koja je bivstovala u Duklji, prije raskola, i poslije 1054. Katolička biva i poslije raskola na rimo-katoličku i grčko-katoličku (ortodoksnu, pravoslavnu) crkvu. ’Kulturno i religijski bila je u sferi Rima i onda kada je bila pod vizantijskom okupacijom’. Do okupacije Duklje/Zete od Nemanjića i njihovih nasljednika, kada je zavedena episkopska pravoslavna crkva Save Nemanjića, do pada Srbije pod Osmanlijsko carstvo, i pripadnost Pećke Patrijaršije sistemu osmanlijske vlasti do konačnoga ukidanja.                                                                    

U vrijeme vladavine Balšića bila je uveliko katolička crkva.  Novi veliki događaj nastaje osnivanjem samostalne Crnogorske crkve Odlukom Ivana Crnojevića 1485. godine. U Osnivačkoj povelji Cetinjskoga manastira od 4. januara 1485. godine gospodara Ivana Crnojevića, istovremeno osnivača samostalne Crnogorske/Zetske) mitropolije, odnosno autokefalne Crnogorske crkve, obznanjeno je: ’I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje u slavu u hvalu te Gospođe i Majke Božje, u ime Njezina Roždestva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I postavih tu mitropolita zetskoga kir Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslijed njega [njegovi] nasljednici. I priložih tome svetome hramu koliko mi bi moguće...’.

Otada, pa sve do nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine, koja je svojom Odlukom suprotnoj Ustavu Crne Gore i međunarodnome pravu, ukinula nezavisnu državu Crnu Goru, i sljedstveno autokefalnu Crnogorsku crkvu, koja je pripojena novoosnovanoj Srpskoj crkvi.  Crnogorska crkva je bila autokefalna po Ustavu Crne Gore, priznata od Vaseljenske patrijaršije. Ukinuta odlukom Podgoričke skupštine. Valja znati, i ponavljati, da su krivotvorine sve tvrdnje da Srpska pravoslavna crkva stoluje 800 godina, da je ona stvorila Crnu Goru i da ima pravo na sve crnogorsko, koje proglašava za – srpsko!?’’