Istorija

Dušan Ičević Neuspjeli varalica Milojko Spajić dao mi je povoda da ponovim svoj tekst, malkice pročišćen:

Prevaranti/varalice

Mar 06, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Kada se čovjek rodi na Balkanu, varanje mu je prirodno stanje.

Varalice se i rađaju i stvaraju. Varaju samo “onako”, bez podle namjere, ponekad i bez ikakve koristi. Samo da se vara.

Vara se i svat, i brat, i kum i „drum“. Prevariti najbližega je izgleda najveća strast i slast. Varati nekoga nepoznatoga je rutina, varati svoga je vještina. U varanju se isprobavaju dovitljivost, maštovitost, umijeće prerušavanja. Varanje postaje vrhunska umjetnost: maske, gesta, govorljivosti, umiljatosti, nadmenosti, kletve, zakletve, dara i ćara, sujete. Varanje je kvarno kad je samo vrsta krađe, svejedno čega. Varalice se uživljavaju u svoju igru. Oni su i lukavi. Lukavost je inteligencija pokvarenih. Pravi varalice su uzneseni svojom strašću: hoće da prevare makar i sebi štetu pravili. Varanje nije beščašće, ono je moda. Prevareni se mogu osjećati ojađeno, ali im je utjeha što su – nadvarani, pa će imati priliku da uzvrate. Varalice bivaju i sami prevareni, što jeste pravedna odmazda, ali se nakon ljutnje ubrzo povrate u prirodno stanje i nastoje da prevaru vrate ili da je nadgrade.

          Svakodnevni život vrvi od svakakvih varalica.

Varalica nije i propalica, bar u onome osnovnome značenju. Ako je prirodno stanje, onda su svi ljudi varalice, svejedno što mnogi neće priznati. Vjerovatno nema čovjeka koji u životu bar jednom nije prevario. Ako ih ima, život im je svakako bio prazan. Uzbuđenje varalice nadmašuje sve strasti. Najviša strast za vlašću je sva ispunjena varanjem. Može se opstati i uspinjati u vlasti samo ako se neprekidno vara, svejedno kako se zvalo: proglasi, slogani, obećanja, izbori, imenovanja, podmetanja, podmićivanja, kršenje pravila igre, zakona, protekcija, viši interesi, dobro naroda, pravda...

Prevara/preljuba je znak dovitljivosti u svakodnevnom banalnom životu. Ona nosi uzbudjenje, zavođenje je „vještina govora i dodira«, kojom se osvaja, savlađuje, smlavljuje protivnik muško/ženskoga roda. Požuda je samo tren, ono „okolo“ daje draž.

         

a) Zajeb

 

Svi varaju: kao prirodno stanje.

Nema nikakve podle namjere, za kakvu sitnu dobit, nego – samo onako:

iz zabave, iz zajeba, iz zavisti, iz zablude da se tako umješno i uspješno postupa,

iz zasjede, da se uživa u iznenađenju prevarenoga,

iz zavjere, da se pokaže kako se može zamesti svaki trag,

iz zanosa, da se opčini verbalnom dosjetkom,

iz zanata, pa je svejedno što će ispasti...

Novine pišu: kum štampa list u kome se ruži njegov kum. Uveče se nađu u kafani i piju kao da se ništa nije desilo. Kako se kaže „Nema ljutiš!«

          Hoće li mu kum uzvratiti? Hoće, naravno, prvom zgodom, i žestoko! Neće se vjerovatno posebno pripremati, ali kad bude prilika učiniće mu »psinu« s užitkom.

„Kume, izgore ti ćesa!“

Razmišljao sam kasnije o jednom primjeru: Zašto prijatelj pakosti svom prijatelju, „bez razloga“

          Ili razlog, svejedno je koliko valjan, uvijek postoji. Nikad se ne zna?! Varalica je „kompozitna ličnost«. I hvali se svome prijatelju da mu je „pomogao“, i obmanjuje ga, pokazujući da je on ništavan za njega. I ruži ga kod pretpostavljenoga, kazujući mu da ga može „otjerati”.

Valjda se od malena uči, odluči, navikava da se u životu ne preza ni od kakve gadosti, priča i postupa prevarantski, u čemu se ne vidi, ne osjeća nikakva nepodobna, nepoćudna, nepoštena radnja. U sistemu vrijednosti sve je dopušteno što koristi, svejedno kakva šteta bila za drugoga. Navikne se toliko i dotle da pakost biva dovoljna, čak i kad se od nje nema nikakve dobiti, sem – zlobe. Vrebaju prilike da se istaknu, povjerljivo došaptavaju, tračare, pa se i uzbuđuju kad nekome „namjeste”. Mogu čak nekoga i iskreno da vole, pa da mu, s istim zadovoljstvom, prave „zvrčke”. Vrsta zabave je kad uspiju da nekoga nadigraju, pa i onda kada taj« o tome ništa ne zna: unutra se smješkaju onome što su izveli. Češće „objavljuju“ svoju „pobedu”, zaobilazno ili očigledno.

 

 

b) Nagon i navika prevare

 

Je li „rajetinski mentalitet” (Jovan Cvijić) balkanskih izmećara tuđoj vlasti i gospodi vremenom arhetipski nataložio svojstva ličnosti, koje su ponizne, prevarantske, potuljene, kad su prinuđene da služe, a jarosne, nemilosne, pakosne kad se svete, kad i „njima svane« da se mogu istresati na drugome, ili ga kinjiti, ponižavati, satirati...

          Svuda naokolo vrvi od svakakvih balkanskih prevaranata.

Varanje je, valjda, odvajkada način života Balkanaca, starinaca i onih koji su u velikim seobama nastanili Balkansko poluostrvo. Ko je od okoga učio, nasljeđivao, nadgrađivao više nije bitno ni za istoriju. Sad jeste odsudno: da li je varanje jedini način da se preživi, ili se čini iz – navike, možda iz zabave, poneko iz – dosade, da se „ubije vreme”. Velike varalice koje je zapisala i zapamtila istorija su do svoje strasti pravili unosno zanimanje, istina s rizikom i neizvjesnošću u ishod (Stevan Zanović je skončao u holandskome zatvoru), i, vjerovatno, vrhunski užitak, koji je bljesnuo na evropskim dvorovima.

          Čovjek je pogodan, podesan i propusan da se – prevari, da se vara, u povratu, i više puta.

Zaludu je ona narodna poslovica „Ko jedanput slaže, drugi put mu se ne vjeruje”. Jer, kod nas je izvodljivo varati koliko se kome prohtje, neprekidno, pogotovu onima koji su na vlasti. Narodna vlast, bar joj je tako ime, sem one koja je od Boga, ima pravo, i tako obilato čini, da U ime naroda, za dobro naroda, stalno – vara. Ako je u čovjeku „prirođeno« da valja činiti dobra djela onako iz milošte i ljubavi za bližnjega svoga, i vjeruje da vlastodršci upravo zato sve rade, onda je povoljan svakome ko ih čini ili hini da je takav, pa ga trpi ili navodi da i on tako postupa.

Čim dobročinitelji naume da usrećuju drugoga, onda su varalice prave osobe da im pričine ugođaj. Prevaranti više ne prezaju ni od kakvih, naoko skrivenih ili ogoljelih „čarolija“ koristoljublja. Međutim, potpuno je nova okolnost, koja i sam pojam i djelanje prevarantstva izmješta iz svoga „prirodnoga” ležišta i pretvara ga u skoro jedini način života svih. Nije samo „banalna svakodnevnica” ophrvana svakakvim dovijanjima „Ko će koga”, nego su i zvanična  nomenklatura i politička praksa time predodređeni.

Imaju li prevaranti „grižu savjesti”? Naravno, samo dok prođe strepnja da budu otkriveni, uhvaćeni, premlaćeni... A, onda, opet! Neće čak ni pomišljati da čine kakvo „gnusno djelo”, nego običnu/uobičajenu stvar. Nema kajanja, ni izgovora, ni opravdanja: desilo se! Navikava se da živi u prevarama kao načinu života, prirodnome okruženju, koje je i „borba za opstanak”, i prestiž, i dobit. Prevaranti i – kradu, za izravnu korist, novčanu, materijalnu. Češće je stanje duha, u kome se jedino tako živi: zanimljivo, promjenljivo, neizvjesno, isplativo.

         

c) Politikanti prevaranti

 

Politika je umjesto umijeća mogućega i dogovaranja u kome nema gubitnika postala vještina varanja svih i svakoga.

Svaka vlast je neumitno prevarantska ako hoće da se održi. Političari su već po svome poslu prirodno prevaranti. Politikanti su, pak, praktikanti svakodnevnoga i svakovrsnog varanja. Od demagoga kao „vođe naroda« (što je izvorno značenje), postali su prevaranti koji obećavaju sva i svašta, i što im se traži i ne traži. Verbalni prevaranti imaju ime, ali se ja njima ne bavim. Pokušavam da odgonetam prevarantstvo kao društvenu funkciju.

          Narod, svaki narod, varan je više puta, i skoro potpuno na istovjetan način, i od istih i od različitih majstora.

Svaka vlast ima svoje ili već oprobane ili po ugledu pozajmljene, prilagođene načine manipulacije masama. Samo pričom, pa i prisilom, bar zakonskom, na određene radnje, na podvornost itd. ne bi se okoristila, sem što dobija trpeljive podanike. Ako se već materijalno okoriste, ne na zakoniti, kroz poreze, nego na prevarantski način, na koji građani dobrovoljno, zamamljeni sopstvenim probicima, pristanu, onda je savršen sistem. A zbilo se upravo tako da su građani više puta varani, kao u narodnoj pjesmi: „to isto, samo malo drukčije“. Ponavljala se, naime, ista varka: novac je pribavljan za deviznu štednju, za koje garantuje država, ili za zajam za preporod nacije i države, ili kroz visoke kamate kod privatnih banaka, ili kroz crni devizni kurs na ulicama ili kroz deviznu otplatu stanova ili. „Srpska majka“ je više puta osuđivana zbog krađe i prevarantstva, prije nego što je po odobrenju vlasti osnovala Dafiment banku.

          Krug se naizgled otvara i zatvara u neprekidnom osiromašavanju, koje svako za sebe nastoji da pretvori bar u puko preživljavanje.

Građani su svakodnevno/svakonoćno obuzeti samo preračunavanjem  koliko čega ima, što može da, prividno, jevtinije kupi, kako da bijednu zaradu pretvori u koju marku,  kako će da prezimi. Tzv. snalaženje je ljude pretvorilo u nemilosrdne grabljivice i prevarante, koji zvjeraju naokolo, a praktično ništa ne vide odakle je sva bijeda. Režim je uspio da „zabavi” narod „sitnom” brigom za podmirenje svakodnevnih potrepština, dok se on bavi strateškim „nacionalnim interesima”.

A za sve su krivi – oni tamo!

 

U Beogradu, 1.1.1997. godine

 

          (Dušan Ičević, Sveznalice, autorsko izdanje, Podgorica 2018, str. 39-47)

          Hoće li Jakov Milatović, zamjenik propaloga kandidata, da parolom Uspjećemo nastavi istom vrstom „istine“...