Istorija

Dušan Ičević

Čojstvo na djelu

Feb 18, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Tragao sam za svim mogućim značenjima čojstva i junaštva. Nastojavao sam, bar za sebe, da vrijednosno naslojim svojstva čojstva. Najprije sam junaštvo obavio čojstvom. Junaštvo bez čojstva može biti gola sila. Čojstvom sam zapravo obilježio sve ono što bi moglo da smisaono obuhvati i odredi cjelovitost Č/čovjeka. Za sebe sam naslojavao i smisao: čovjek se brani i od sebe samoga, i drugoga od drugoga, i drugoga od njega samoga. Čojstvom sam se sveobuhvatno bavio u prvome izdanju knjige Crnogorska nacija (Forum za etničke odnose, Beograd 1998, str. 39-46, drugo izdanje 2015, str. 59-71) U Crnoj Gori je načinom života, sistemom vrijednosti i sviješću o ljudskosti stvorena poznata sintagma čojstva i junaštva, koju je Marko Miljanov Popović ovjekovječio u svojim Primjerima. Markova sintagma o čojstvu i junaštvu odavno je ušla u svakodnevnu upotrebu, mnogima i u poštapalicu. Sve češće se koristi za dnevno-političke prigode. Mnogi se kunu u Marka samo po spoljnim oznakama. Sami se ne trse da postupaju po Markovim obrascima i uzorima. Mnogi koji danas prizivaju Marka nijesu ni blizu njegove visine, niti su ga dosegli ni pojmovno, ni misaono, ni karakterno, ni djelatno. Svojataju ga i oni, najradije po plemenskoj pripadnosti, koji ga poriču sopstvenim ponašanjem. Rijetko se zalazi u sva moguća značenja i prave namjere i namjene i primjene. Sviklo se da se sve obrće u odbrani: sebe od drugoga, i drugoga od sebe. U Markovim spisima mogu se naći složenija, suptilnija i slojevitija značenja. Nalazim da je Sve-Čojstvo i odbrana i svojstvo, samodjelatnost i samosvrha, društvena potreba i odlika. Sve zajedno čini Čojstvo. One se striktno ne odjeljuju nego sinergički spajaju. Svakako je umjesno tragati za novim mogućnostima i pobudama. Zajedno sa radoznalim čitaocima tragam za smislom i djelatnom moći čojstva. 1. Svojstva i slojevitost čojstva Koji je potpuni smisao čojstva? Stvorena je formula po kojoj se čojstvo i junaštvo sastoje od odbrane sebe i od sebe. Po mom mišljenju, skladnije je poimanju cjeline čovjekovoga bića i smisla da se spirala čojstva uzdiže: junaštvo – čojstvo u užem značenju, plemenitost – viteštvo – čovjekoljublje – sojstvo. Čojstven je potpun čovjek, cjelovita Ličnost. Čojski misli i djela jer se tako hoće, tako može, tako mora. Moralno je biti svoj, svojstven, soj, sojstven, i – čojstven. Čojstvo nije samo odbrana, samoodbrana. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodnevno ophođenje. Iskušenje za cjelovito poimanje čojstva nastaje kada se pokušava da zatvori u patrijarhalno društvo koje je nestalo, bar formalno nestalo. Patrijarhalni moral jeste u prošlosti. Čojstvenost ne nastaje, samo, i ne zastaje, u plemenskim okvirima, niti je osobina samo tradicionalnih društava nego ima univerzalne ljudske vrijednosti. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. U razvoju crnogorske nacije čojstvo je bitna odrednica. Čojstvo je svevažeća ljudska tvorba i tekovina, svojstvo i djejstvo koje biva dok je čovjeka. Naravno u novim značenjima, sadržinama, djelanjma, prema potrebi. Potrti čojstvo značilo bi poreći čovjekovu potrebu da u svim vremenima i životnim prilikama saobrazno postupa sa svrhom punoga ljudskoga slobodnoga, pravednoga/pravičnoga, ravnopravnoga, dostojanstvenoga... življenja. Moje uzvisivanje može ličiti na pokušaj spasavanja čojstva kojega više nema, ili se stanjilo. U banalnoj svakodnevici svakako čili. Potpuni čovjek je u čojstvu u svim vremenima. Ako ga nema, postaje: rob, pokorni, sluga G/gospodara, roba za prodaju na tržištu, izrabljen, robot, korisna alatka... Pravi čovjek biva svoj, svojstven, čojstven. Čojstvene misli oplemenjuju duh, čojstveno djelanje daje smisao životu svakoga pojedinca. Istorijski izbor u 21. vijeku jeste i kako ispunjavati vrhunske kulturno-duhovne, etičke i društvene vrijednosti. Sklon sam da u vrlinama Čojstva kao načina života, društvenoga odnosa i sistema vrijednosti nalazim mogućnost svih građana Crne Gore, bez obzira na nacionalnu, vjersku itd. posebnost, da se ispolje u svojim najboljim odlikama. Iskušenja u izboru nastaju zbog tradicionalističkoga svođenja sintagme Marka Miljanova Popovića na odživjele oblike plemenskoga uzora i obrasca života. Čojstvo je opšteljudska osobenost. Čojstvo je u suštini ljudski odnos, odnos sa Drugim, sa drugima. Sa sobom u sebi, čovjek stupa u ljudski odnos sa svima. Čojstvo je cjelina čovjeka: muško i žensko podjednako. Vrhunsko mjerilo čojstva je u odnosu prema ženi. F. Engels je emancipaciju društva cijenio odnosom prema ženi. Čojstvo i jeste sposobnost društva da sve jedinke zajednice budu ravnopravne. Čojstvo je vrhunsko čovjekovo svojstvo, vrlina i uzor. U neoliberalističkoj „ponudi“ nema čojstva. Ono nije na tržištu traženih artikala i drangulija koje opsedaju masovne rijaliti potrošače, niti u „ukusu“ parajlija, bogatuna, tajkuna, paradnih političara. Nije za dobit i prestiž skorojevića, koji sve mjere spram sebi. Čojstvo nije, koliko ga (ko) ima, na rasprodaji. Čojstvo je vrijednost i sposobnost misli i djelanja za dobro čovjeka. Čojstvo jeste i samoodbrana. Međutim, nije samo odbrana Od nečega Od nekoga, nego prije svega djelanje Za nešto Za nekoga Od junaštva do viteštva i čovjekoljublja Od plemenitosti do sojstva Čojstvo ima svrhu cilj načelo načine Čojstvo se stvara ispunjava nadodaje nadgrađuje cijeloga žvota Stvaranje vrijednosti i načina života koji nose D/dobro Vrhunska svojstva čojstva ispunila su se u masovnome narodnome Trinaestijulskome ustanku 1941. godine. Ustao je crnogorski narod da svrgne tuđega gospodara i da osvoji slobodu. Kliknulo se: Crna Gora u boj kreće, bez pobjede doći neće... Čojstvo se nastavlja u savremenosti/svevremenosti Čojstvo najbolje brani Crnu Goru Dok je Č/čojstva, biće i Crne Gore Čovjek i čovjek Čovjek do čovjeka Čovjek za čovjeka Zajedno Čojstvo je izvan/iznad roba, robe čovjeka, robota zamjene čovjeka. Čojstvom dobrim djelima protiv Z/zla Zla domaćega i svakojega/svačijega Č/čojstvo je sila dobra Bez Č/čojstva čovjek nema prava svojstva Biva prazna ljustura koja se Č/čojstva puni zloćom mržnjom pohlepom Bez Č/čojstva prestaje da bude društveno biće koje stvara nove vrijednosti za dobro svih Č/čojstvo je moć života, pogon opstanka i razvoja Punoća Č/čojstva se raznoliko ispunjuje prema potrebama razvoja Čovjek potreba stalno stvara nove odnose vrijednosti načela uzore pravila Č/čojstven stvara djela za dobrobit čovjeka koji Misli Zbori Tvori Otvara li se pitanje: Kako u vremenima u kojima je bitno kako da se preživi opstaje, traje, ili (iš)cili Č/čojstvo? Pokazujem da crnogorsko Č/čojstvo primjerice biva dokaz da je baš u smutnim vremenima potrebno ono najvrjednije: Č/čojski odnos i borba dobra protiv zla Čojstvo je svjesni izbor samosvjesne ličnosti, koja zna što/zašto djela. Znači, nije sâm po sebi, od roda i po-roda, nego je i u društvenome odnosu, obrascu, pravilima i mjerilima zajednice, u sistemu vrjednovanja društva. Sve je roba za roba modernoga doba, za ¨vedroga robota¨. Sve je na prodaju. Koristoljupci svih vrsta: vlastoljupci, bogoljupci, rodoljupci, ljupci, ljupci… prodaju čast za vlast, vjeru za večeru, patriju za partiju. Valjda jedino čojstvo nije na prodaji. Suviše mu je visoka cijena, ili nema cijena da bi se njime trgovalo, vrijedno više od ljudskoga života. Č/čojstvu pridajem osnovne namjene, namjere i djejstva: Nagon, sila prirode Agon, ljudska volja Zagon, pregnuće Pogon, pobuda za smisao sa svrhom Može i nužda/nužnost biti usmjerivač, pa i iznudica čojstvenoga ponašanja. 2. Čojstvo u svakodnevici Čemu čojstvo danas, pitaju. I znalci kazuju: čojstvo može da stane na jednu stranicu. Poneko zastane da shvati što je „predmetno“. Jeste začudno, možda i izlišno zastupati potrebu čojstva u svemoći vladavine tržišta, potpune tehnizacije života, internetizacije, fejsbukacije, digitalizacije... slobodnoga vremena, globalizacije po obrascima neoliberalizma... Makar mi se pripisalo da se bavim zaludnjim poslom, i dalje, ustvrđujem: Kome/zašto danas treba čojstvo? U dnevnoj politici česti su izlivi jarosti i svakojakih uvreda. Ko ne zna da čuva sebe od sopstvenih pakosti neće ni u društvu biti poželjan i potreban. Može se po načinu govorenja i ophođenja poznati kakav je ko u sebi. Oni koji olako vrijeđaju drugoga nijesu u sebi potpune ličnosti. Sagovornik i kada je suparnik nije neprijatelj kojega treba satrti nego sa-učesnik u zajedničkome društvenome poslu koji se obavlja u interesu svih, ili većine. Ko je u sebi pripravan na tolerantan dijalog daje pravi doprinos povoljnome ishodu razgovora, pregovora, odluke, ispunjenja zajedničkoga cilja. U vrhu čojstva je, znači, S/sojstvo, koje se može nazvati i S/sebstvo. Sjedinjeno, sve je u Čojstvu. Mnoge okolnosti, međutim, istiskuju čojstvo iz svakodnevne primjene i razvitka. Omnia politika premrežila je i prekrila crnogorsko društvo. Dnevna politika, koja je pretežno politikantstvo, uveliko stješnjava čojstvo. Iako je Crna Gora ustavno država građana vlada partokratija. Političke partije u borbi za osvajanje, održanje i premoć svoje vlasti koriste sva sredstva. Pogodbama partija se donose strateške odluke razvoja. One nadziru medije, usmjeravaju javno mnjenje, dodjeljuju prestižne nagrade. U kontekstu svojstava čojstva uzgredno sam činio prekore i davao savjete poličarima kako da se uljude i djelaju za dobro naroda u koji se kunu. Najviše zakonodavno tijelo, Skupšina, sve više liči na brbljaonicu, povremeno pljuvaonicu i prizore rijaliti šou. Izvorno, parlament je govornica, pričaonica. Biti parlamentaran, po Klaićevom Velikome rječniku stranih riječi, znači: ko se ponaša snošljivo, ne upliće drugome u riječ, čeka svoj red da kaže što želi, ko je pristojan, učtiv, uljudan, s kim se može dostojno razgovarati. Valjalo bi da se poslanici bar prisjećaju načela čojstva kada raspravljaju. Pojedinci liče na nesazrele, neiživljene osobe koje liječe svoje frustracije. Obraćaju se narodu a ne sagovornicima, koje kada zažele ruže i kinje. Iz pedagoških razloga bi bilo uputno da se prenosi iz skupšinske debate, ili bar naznači da nijesu preporučljive za uzrast ispod 18 godina. Mjerilo vrijednost jednoga društva jeste i koliko su mladi obrazovani ljudi u prilici, koju treba i sami da stvaraju, da mogu da rade, zarade, odlučuju, zasnuju svoj dom, imaju svoj porod... U tzv. tranziciji nastali su novi moćni bogatuni, koji opredjeljuju mnoge odluke. Dala je priliku da se početnici u poslovanju, skorojevići u sticanju bogatstva naglo obogate, najviše uz podršku vlasti, i postanu tajkuni. Skorojevići umišljaju da sve od njih počinje, i da imaju pravo sve što im se prohtje. Postaju osioni i siledžije koji ne poštujuju propise ni javno mnjenje u prisvajanju prostora, građenju objekata, uzurpiranju imovine... Oni neće prezati ni od nasilja da očuvaju svoju stečevinu. U Crnoj Gori se ispunjava mnogo više od kultnoga američkoga sna da se naglo obogati. Nigdje ne biva da zanatlja, krupije, majstor sa zanatskom školom, samouk itd. odjednom zgrnu velike pare otkupom u privatizaciji preduzeća. Nakon samourušavanja socijalizma i rušenja vlasti AB revolucijom (zapravo kontrarevolucijom) na ulicama je nastupila nova ekonomsko-društvena situacija i organizacija. Vladaju tržišni zakoni, koji se prema potrebi uređuju i nadziru da se ne pretvore u rasulo i grabež. Tržišno poslovanje nije trkalište svakojakoga ponašanja, kako se kome prohtje. Prosule su se sve vrijednosti i valjaju po ulicama. Rijetko se ko saginje da dohvati onu koja mu godi. Svako se o svome jadu zabavio, najviše oni koji žive u oskudici, bez posla, sa malim platama, penzijama, na socijalnoj pomoći. Srednji sloj se raspao. Izdvojili su se u suprotnosti: uski sloj koji se obogatio i velika većina na ivici sirmaštva. Poslovni moral obavezuje svakoga u tržišnome nadmetanju da poštuje obrasce za sve. Pohlepa i prevare mogu pripomoći da se na brzaka zadobije prednost i zgrne novac. Najavljeno društvo znanja za primjenu znanja odlaže se usljed neoliberalističke vladavine svjetskom ekonomijom u krizi. Čojstvo je nastajalo, opstajalo i razvijalo se u novim mogućnostima i vrijednostima u društvu slobodnih ljudi, vlasnika zemlje, naoružanih ratnika koji se neprekidno bore za svoja prava, za slobodan i dostojanstven život, za prirodno i izboreno pravo da odlučuju o svojim i zajedničkim poslovima i inetresima, za nezavisnu državu. Čojstveno junaštvo oprečno je ubicama iz pohlepe, koristi, zadovoljstva. Naslovljujem i savremenost i svevremenost čojstva radi potrebe da se mjerila ljudskosti ostvaruju svagda i svuda u društvima kojima je stalo do ljudske pravde, jednakosti, solidarnosti. Mjerilima čojstva, makar se ne mogla doslovno imenovati u svakoj prilici, moguće je ispuniti i svakodnevni život i uspješno poslovanje, i odnose među ljudima, narodima i državama. Čojstvo usmjeravam prije svega na stvaranje novih humanih ravnopravnih pravdoljubivih odnosa. 3. Izbor i izazov Čojstvo je čovjekov izbor i čovjekova sudbina. Sudbina nije tajanstvena prirodna ni mistična božja sila koja nemilice vlada. Nije ni huda sudba kao đavolova ujdurma. U čojstvu je sudbina predodređena da (n)agoni čovjeka da djela u skladu sa ljudskom samosvjesnom pobudom da djela dobrom. Vremenom se u neprekidnoj borbi za slobodu i genetski „zgusnula“. Čovjek opstoji/opstaje dok je u Č/čojstvu. Kada/ako iščili čojstvo pretvoriće se u vreću bez dna kroz koju propada svaka dobrobit. Čojstvo nije domorodačka maska za starinarnicu ili muzejski eksponat. U čojstvu se čovjek samostvara samoobnavlja ispunjava život nadgrađuje novim vrijednostima Možda se može prigovoriti da hoću da čojstvo trpam i tamo gdje ne priliči. Ako je ono čovjekovo svojstvo, svuda je gdje se čovjek nalazi. Ustvrđujem da je čojstvo svakojako i svekoliko moguće u svakodnevnome životu, u društvu i u svijetu sa svojim svojstvima i smjernicama dobra. Čojstvo je neprekidno na probi u novim neoliberalističkim zavođenjima: U Crnoj Gori je naizgled slobodno, tačnije divlje tržište, bilo za one koji su privatizovali državnu i društvenu svojinu, pod prismotrom ili povlasticom države. Tranzicija je iskorišćena da se mnoge firme kupe za budzašto, vlasnici iskoriste što su htjeli, radnici ostanu bez prava i bez posla, i – propadnu. Rijetka uspješna firma koja nije privatizovana su Plantaže, sa svjetskim ugledom. Neoliberalistička vizija je pokopana sopstvenim „ukopom“ u svjetskoj ekonomskoj krizi. Vjernici neoliberalizma, vjerovatno najviše oni koji nijesu iskoristili sve povoljnosti nekontrolisanoga tržišta za sebe, i dalje brane propalu doktrinu, hoće tzv. mini državu, apravo korporacija da zgrću profite i ekstraprofite, i svojom voljom odlučuju hoće li i koliko će davati za zajedničke potrebe: obrazovanje, zdravstvo, socijalne ustanove... Novopečeni neoliberalisti nastali iz preobraćenih komunista za novu paradigmu 21. vijeka proglašavaju pojedinca. Pojedinac je sve! Prvo, poznato je da je pojedinac izdanak izvornoga liberalizma. Pitanje je, potom: ako je pojedinac Sve, što je sve u pojedincu. Može li se svesti na homo fabera/homo oeconomicusa kojemu je sam sebi najpreči, pa onda što mu godi naokolo. „Liberali“ nose u sebi nagon posjednika: hoće sve da prigrabe za sebe, da ograde i proglase za neprikosnoveno svoje pravo. Ponašaju se kao da imaju vlasništvo nad crnogorskim društvom i tapiju na Crnu Goru. Jedina istina je ona koju oni kazuju; jedino je pravo koje oni imaju... Samoljublje slijedi. Zlo neće pobjeći ni umaći ma koliko ga čovjek jurio. Ako se ne istjera iz sebe, zaludu su sve priče, potrage i progoni... Gdje zlo i mržnja caruju, čojstvo je satrto Sve je na prodaju. Kupo/prodajni odnosi i pravila prevladali su svuda. Tržište je proglašeno za sveto mjesto. Čojstvo, (a)ko ga ima, nije na prodaju, čak ni na veresiju, nego na provjeru. Možda otuda pitanje: otkuda ono gdje mu mjesto nije. Neoliberalizam je apsolutizacijom tržišta kao mjerila za sve vrijednosti neminovno doveo do srozavanja na predmetnost robe. A sve je – roba: od stvari za svakodnevnu upotrebu, životnih namirnica, djeće, obuće, plaćanja dažbina, Do vrhunskih kulturno-duhovnih „proizvoda“. U neoliberalizaciji čovjek kao takav biva sredstvo... na medijskome političkome tržištu nacionalnome umjetničkome U postmodernizmu u okrilju neoliberalizma sve vrijednosti su relativizovane Nakon raspada socijalizma zbivaju se procesi koji praktično zavode divlji/turbo/ kapitalizam, preobraćen u mjerama tranzicije u naglo bogaćenje uskoga sloja, nestanak srednje klase, umnožavanja nezaposlenih i sirotinje. Zapravo, nastaje nova klasa povremeno i privremeno zaposlenih, slabo plaćenih i radno nezaštićenih, začeta u divljemu braku neoliberalizma i globalizacije: prekarijat. Možda bi ovdašnji vlastodršci po nazivima vladajućih partija (socijalistička i socijaldemokratska) mogli da se pohvale da su i oni doprinijeli da Crna Gora bude država sa manje socijanih nedaća. Međutim, pustoši koje je napravila tzv. tranzicija koja je dovela do propasti preduzeća, masovnoga siromaštva, velike nezapošljenosti, sa vladajućom ideologijom neoliberalizma, apsolutizacijom tržišta, pošasti mita i korupcije... ne daje povoljnu sliku. U preokretu u “bolje društvo” iz samourušenoga socijalizma uz veliku pomoć nacionalizama uspjelo se da se se svako o svome jadu zabavi: većina, puka sirotinja, kako da preživi, bogatuni skorojevići kako da uvećaju ono što su na brzaka zagrabili. U Crnoj Gori se ispunjava američki san da se od golaća segne do milionera. Brojni su sa srednjom, zanatskom, industrijskom... školom, poneki fakultetlija, rijetki iskusni poslovni ljudi, naprasno, uz podršku vlasti, postali tajkuni, privatizacijom, kupujući za budzašto, pa rasprodajom dotadašnje društvene imovine, stekli bogatstvo. Pohlepni neoliberalisti neće posustajati u svome „pravednome“ bogaćenju dok ne istroše svaku kap ljudskoga znoja, izrabljivanjem, krvi valjda neće u novim ratovima. Žudnja za vlašću najčešće je izvan čojstva, pošto ne preza od upotrebe svih i svakakvih sredstava da uspije. Političarima je vrhunska dobrobit da osvoje i održe vlast što je moguće duže, ponekad/ponekome i doživotno. Najčešće u izborima a biva i nasilno, sa ulice, kako je bilo u tzv. AB revoluciji. Ponovo se pokušava da sa ulice natjeraju legalno izabrani predstavnici naroda da daju ostavke i prepušte vlast opoziciji, onima koje „narod hoće“. A kada protestna procesija propadne, onda Skupštinu/Parlament iz pričaonice, kako joj je ime, prevode u brbljaonicu, pa u pljuvaonicu, čak i u tučaonicu, proti svih koji smetaju da zavladaju. Pošto je verbalni delikt ukinut, sve je dozvoljeno. Skupština postaje i vrsta medijski atraktivnih i masovno gledanih Rijaliti šou predstava. Puni sebe, političari u požudi za vlašću, sve čine da sebi ugode. Najviše se isplati, po iskustvu, da – vladaju, ako je moguće – doživotno. Ono nosi: vlast, mast (imetak, pare), čast (ugled u javnosti), slast (užitak svake vrste) Čojstvo je: Iznad neoliberalističke pohlepe, grabeži Izvan dnevno-političke kupoprodaje na skrivenome tržištu pribavljanja i održanja vlasti Protivno nasilničkome ponašanju u svakodnevnome životu, u porodici, na radnome mjestu, u gradskome saobraćaju, na ulici Pohlepni neoliberali neće posustajati u svome „pravednome“ bogaćenju dok ne istroše svaku kap ljudske krvi izrabljivanjem ili u ratovima. Ne samjeravam sa čojstvom u mojoj ljestvici svaku vrstu društvenoga poretka, ali mislim da je moguće društvo koje brine i o judskim potrebama Čojstvo je ljudski način da se odupre svakom siledžijstvu i beznađu... Otvoreno Čojstvo nije ni usud ni udes. Čojstvo je čovjekovo svojstvo: Dobrotvorstvo naspram/protiv zlotvorstva Mirotvorstvo za dobro Ono je izvorno, a ne izvedeno samoniklo, a ne nakalemljeno samotvorno a ne čudotvorno samodjelatno a ne natureno svakodnevno a ne iznimno trajno a ne uzgredno slučajno prolazno saživljeno, dok je čovjeka, a ne odživljeno u vrsti društvenoga sitema ili nazora Čovjek sa čovjekom Čovjek za čovjeka Zajedno u dobru protiv zla Od čojstva se, vele, ne živi Za čojstvo se, velim ja, živi Pa kako kome bude... (Dušan Ičević, Čojstvo. Podgorica 2017)

Tragao sam za svim mogućim značenjima čojstva i junaštva.

Nastojavao sam, bar za sebe, da vrijednosno naslojim  svojstva čojstva. Najprije sam junaštvo obavio čojstvom. Junaštvo bez čojstva može biti gola sila. Čojstvom sam zapravo obilježio sve ono što bi moglo da smisaono  obuhvati i odredi cjelovitost Č/čovjeka. 

Za sebe sam naslojavao i smisao: čovjek se brani i od sebe samoga, i drugoga od drugoga, i drugoga od njega samoga. Čojstvom sam se sveobuhvatno bavio u prvome izdanju knjige Crnogorska nacija (Forum za etničke odnose, Beograd 1998, str. 39-46, drugo izdanje 2015, str. 59-71)

U Crnoj Gori je načinom života, sistemom vrijednosti i sviješću o ljudskosti stvorena poznata sintagma čojstva i junaštva, koju je Marko Miljanov Popović ovjekovječio u svojim Primjerima. Markova sintagma o čojstvu i junaštvu odavno je ušla u svakodnevnu upotrebu, mnogima i u poštapalicu. Sve češće se koristi za dnevno-političke prigode. Mnogi se kunu u Marka samo po spoljnim oznakama. Sami se ne trse da postupaju po Markovim obrascima i uzorima. Mnogi koji danas prizivaju Marka nijesu ni blizu njegove visine, niti su ga dosegli ni pojmovno, ni misaono, ni karakterno, ni djelatno. Svojataju ga i oni, najradije po plemenskoj pripadnosti, koji ga poriču sopstvenim ponašanjem. Rijetko se zalazi u sva moguća značenja i prave namjere i namjene i primjene. Sviklo se da se sve obrće u odbrani: sebe od drugoga, i drugoga od sebe. U Markovim spisima mogu se naći složenija, suptilnija i slojevitija značenja.

Nalazim da je Sve-Čojstvo i odbrana i svojstvo, samodjelatnost i samosvrha, društvena potreba i odlika. Sve zajedno čini Čojstvo.

One se striktno ne odjeljuju nego sinergički spajaju. Svakako je umjesno tragati za novim mogućnostima i pobudama. 

Zajedno  sa radoznalim čitaocima tragam za smislom i djelatnom moći čojstva.

 

1.         Svojstva i slojevitost čojstva

 

Koji je potpuni smisao čojstva?

Stvorena je formula po kojoj se čojstvo i junaštvo sastoje od odbrane sebe i od sebe. Po mom mišljenju, skladnije je poimanju cjeline čovjekovoga bića i smisla da se spirala čojstva uzdiže: junaštvo – čojstvo u užem značenju, plemenitost – viteštvo – čovjekoljublje – sojstvo.

Čojstven je potpun čovjek, cjelovita Ličnost. Čojski misli i djela jer se tako hoće, tako može, tako mora. Moralno je biti svoj, svojstven, soj, sojstven, i – čojstven.

Čojstvo nije samo odbrana, samoodbrana. Čojstvo je mogući način života, stvaranje novih vrijednosti, svakodnevno ophođenje.

            Iskušenje za cjelovito poimanje čojstva nastaje kada se pokušava da zatvori u patrijarhalno društvo koje je nestalo, bar formalno nestalo. Patrijarhalni moral jeste u prošlosti. Čojstvenost ne nastaje, samo, i ne zastaje, u plemenskim okvirima, niti je osobina samo tradicionalnih društava nego ima univerzalne ljudske vrijednosti. Mjerilima čojstva moguće je cijeniti sve čovjekove postupke. U razvoju crnogorske nacije čojstvo je bitna odrednica.

Čojstvo je svevažeća ljudska tvorba i tekovina, svojstvo i djejstvo koje biva dok je čovjeka. Naravno u novim značenjima, sadržinama, djelanjma, prema potrebi.

Potrti čojstvo značilo bi poreći čovjekovu potrebu da u svim vremenima i životnim prilikama saobrazno postupa sa svrhom punoga

ljudskoga slobodnoga, pravednoga/pravičnoga, ravnopravnoga, dostojanstvenoga... življenja.

Moje uzvisivanje može ličiti na pokušaj spasavanja čojstva kojega više nema, ili se stanjilo. U banalnoj svakodnevici svakako čili.

Potpuni čovjek je u čojstvu u svim vremenima. Ako ga nema, postaje: rob, pokorni, sluga G/gospodara, roba za prodaju na tržištu, izrabljen, robot, korisna alatka... Pravi čovjek biva svoj, svojstven, čojstven.

Čojstvene misli oplemenjuju duh, čojstveno djelanje daje smisao životu svakoga pojedinca.

Istorijski izbor u 21. vijeku jeste i kako ispunjavati vrhunske kulturno-duhovne, etičke i društvene vrijednosti. Sklon sam da u vrlinama Čojstva kao načina života, društvenoga odnosa i sistema vrijednosti nalazim mogućnost svih građana Crne Gore, bez obzira na nacionalnu, vjersku itd. posebnost, da se ispolje u svojim najboljim odlikama.

Iskušenja u izboru nastaju zbog tradicionalističkoga svođenja sintagme Marka Miljanova Popovića na odživjele oblike plemenskoga uzora i obrasca života.

Čojstvo je opšteljudska osobenost. Čojstvo je u suštini ljudski odnos, odnos sa Drugim, sa drugima. Sa sobom u sebi, čovjek stupa u ljudski odnos sa svima.

Čojstvo je cjelina čovjeka: muško i žensko podjednako. Vrhunsko mjerilo čojstva je u odnosu prema ženi. F. Engels je emancipaciju društva cijenio odnosom prema ženi. Čojstvo i jeste sposobnost društva da sve jedinke zajednice budu ravnopravne.

Čojstvo je vrhunsko čovjekovo svojstvo, vrlina i uzor.

U neoliberalističkoj „ponudi“ nema čojstva. Ono nije na tržištu traženih artikala i drangulija koje opsedaju masovne rijaliti potrošače, niti u „ukusu“ parajlija, bogatuna, tajkuna, paradnih političara. Nije za dobit i prestiž skorojevića, koji sve mjere spram sebi. Čojstvo nije, koliko ga (ko) ima, na rasprodaji.

Čojstvo je vrijednost i sposobnost misli i djelanja za dobro čovjeka.

Čojstvo jeste i samoodbrana. Međutim, nije samo odbrana Od nečega Od nekoga, nego prije svega djelanje Za nešto Za nekoga

Od junaštva do viteštva i čovjekoljublja

Od plemenitosti do sojstva

Čojstvo ima svrhu    cilj   načelo načine

Čojstvo se stvara   ispunjava    nadodaje    nadgrađuje cijeloga žvota

Stvaranje vrijednosti i načina života koji nose D/dobro

Vrhunska svojstva čojstva ispunila su se u masovnome narodnome Trinaestijulskome ustanku 1941. godine. Ustao je crnogorski narod da svrgne tuđega gospodara i da osvoji slobodu. Kliknulo se:

Crna Gora u boj kreće, bez pobjede doći neće...

Čojstvo se nastavlja u savremenosti/svevremenosti

Čojstvo najbolje brani Crnu Goru

Dok je Č/čojstva, biće i Crne Gore

Čovjek i čovjek

Čovjek do čovjeka

Čovjek za čovjeka

Zajedno

Čojstvo je izvan/iznad roba, robe čovjeka, robota zamjene čovjeka.

Čojstvom dobrim djelima protiv Z/zla

Zla domaćega i svakojega/svačijega

Č/čojstvo je sila dobra

Bez Č/čojstva čovjek nema prava svojstva

Biva prazna ljustura koja se Č/čojstva puni zloćom mržnjom pohlepom

Bez Č/čojstva prestaje da bude društveno biće koje stvara nove vrijednosti za dobro svih

Č/čojstvo je moć života, pogon opstanka i razvoja

Punoća Č/čojstva se raznoliko ispunjuje prema potrebama razvoja

Čovjek potreba stalno stvara nove

odnose

vrijednosti

načela

uzore

pravila

Č/čojstven stvara djela za dobrobit čovjeka koji

Misli

Zbori

Tvori

Otvara li se pitanje: Kako u vremenima u kojima je bitno kako da se preživi opstaje, traje, ili (iš)cili Č/čojstvo?

Pokazujem da crnogorsko Č/čojstvo primjerice biva dokaz da je baš u smutnim vremenima potrebno ono najvrjednije: Č/čojski odnos i borba dobra protiv zla

Čojstvo je svjesni izbor samosvjesne ličnosti, koja zna što/zašto djela. Znači, nije sâm po sebi, od roda i  po-roda, nego je i u društvenome odnosu, obrascu, pravilima i mjerilima zajednice, u sistemu vrjednovanja društva.

Sve je roba za roba modernoga doba, za ¨vedroga robota¨. Sve je na prodaju. Koristoljupci svih vrsta: vlastoljupci, bogoljupci, rodoljupci, ljupci, ljupci… prodaju čast za vlast, vjeru za večeru, patriju za partiju. Valjda jedino čojstvo nije na prodaji. Suviše mu je visoka cijena, ili nema cijena da bi se njime trgovalo, vrijedno više od ljudskoga života. Č/čojstvu pridajem osnovne namjene, namjere i djejstva:

Nagon, sila prirode

Agon, ljudska volja

Zagon, pregnuće

Pogon, pobuda za smisao sa svrhom

Može i nužda/nužnost biti usmjerivač, pa i iznudica čojstvenoga ponašanja.

  

 

2.         Čojstvo u svakodnevici

 

Čemu čojstvo danas, pitaju. I znalci kazuju: čojstvo može da stane na jednu stranicu. Poneko zastane da shvati što je „predmetno“.

Jeste začudno, možda i izlišno zastupati potrebu čojstva u svemoći vladavine tržišta, potpune tehnizacije života, internetizacije, fejsbukacije, digitalizacije... slobodnoga vremena, globalizacije po obrascima neoliberalizma...

Makar mi se pripisalo da se bavim zaludnjim poslom, i dalje, ustvrđujem:

            Kome/zašto danas treba čojstvo?

U dnevnoj politici česti su izlivi jarosti i svakojakih uvreda. Ko ne zna da čuva sebe od sopstvenih pakosti neće ni u društvu biti poželjan i potreban. Može se po načinu govorenja i ophođenja poznati kakav je ko u sebi. Oni koji olako vrijeđaju drugoga nijesu u sebi potpune ličnosti.

Sagovornik i kada je suparnik nije neprijatelj kojega treba satrti nego sa-učesnik u zajedničkome društvenome poslu koji se obavlja u interesu svih, ili većine. Ko je u sebi pripravan na tolerantan dijalog  daje pravi doprinos povoljnome ishodu razgovora, pregovora, odluke, ispunjenja zajedničkoga cilja.

U vrhu čojstva je, znači, S/sojstvo, koje se može nazvati i S/sebstvo.

            Sjedinjeno, sve je u Čojstvu.

Mnoge okolnosti, međutim, istiskuju čojstvo iz svakodnevne primjene i razvitka.

Omnia politika premrežila je i prekrila crnogorsko društvo. Dnevna politika, koja je pretežno politikantstvo, uveliko stješnjava čojstvo. Iako je Crna Gora ustavno država građana vlada partokratija. Političke partije u borbi za osvajanje, održanje i premoć svoje vlasti koriste sva sredstva. Pogodbama partija se donose strateške odluke razvoja. One nadziru medije, usmjeravaju javno mnjenje, dodjeljuju prestižne nagrade. U kontekstu svojstava čojstva uzgredno sam činio prekore i davao savjete poličarima kako da se uljude i djelaju za dobro naroda u koji se kunu. Najviše zakonodavno tijelo, Skupšina, sve više liči na brbljaonicu, povremeno pljuvaonicu i prizore rijaliti šou. Izvorno, parlament je govornica, pričaonica. Biti parlamentaran, po Klaićevom Velikome rječniku stranih riječi, znači: ko se ponaša snošljivo, ne upliće drugome u riječ, čeka svoj red da kaže što želi, ko je pristojan, učtiv, uljudan, s kim se može dostojno razgovarati. Valjalo bi da se poslanici bar prisjećaju načela čojstva kada raspravljaju. Pojedinci liče na nesazrele, neiživljene osobe koje liječe svoje frustracije. Obraćaju se narodu a ne sagovornicima, koje kada zažele ruže i kinje. Iz pedagoških razloga bi bilo uputno da se prenosi iz skupšinske debate, ili bar naznači da nijesu preporučljive za uzrast ispod 18 godina.

Mjerilo vrijednost jednoga društva jeste i koliko su mladi obrazovani ljudi u prilici, koju treba i sami da stvaraju, da mogu da rade, zarade, odlučuju, zasnuju svoj dom, imaju svoj porod...

U tzv. tranziciji nastali su novi moćni bogatuni, koji opredjeljuju mnoge odluke. Dala je priliku da se početnici u poslovanju, skorojevići u sticanju bogatstva naglo obogate, najviše uz podršku vlasti, i postanu tajkuni. Skorojevići umišljaju da sve od njih počinje, i da imaju pravo sve što im se prohtje. Postaju osioni i siledžije koji ne poštujuju propise ni javno mnjenje u prisvajanju prostora, građenju objekata, uzurpiranju imovine... Oni neće prezati ni od nasilja da očuvaju svoju stečevinu. U Crnoj Gori se ispunjava mnogo više od kultnoga američkoga sna da se naglo obogati. Nigdje ne biva da zanatlja, krupije, majstor sa zanatskom školom, samouk itd. odjednom zgrnu velike pare otkupom u privatizaciji preduzeća.

Nakon samourušavanja socijalizma i rušenja vlasti AB revolucijom (zapravo kontrarevolucijom) na ulicama je nastupila nova ekonomsko-društvena situacija i organizacija. Vladaju tržišni zakoni, koji se prema potrebi uređuju i nadziru da se ne pretvore u rasulo i grabež. Tržišno poslovanje nije trkalište svakojakoga ponašanja, kako se kome prohtje.

Prosule su se sve vrijednosti i valjaju po ulicama. Rijetko se ko saginje da dohvati onu koja mu godi. Svako se o svome jadu zabavio, najviše oni koji žive u oskudici, bez posla, sa malim platama, penzijama, na socijalnoj pomoći. Srednji sloj se raspao. Izdvojili su se u suprotnosti: uski sloj koji se obogatio i velika većina na ivici sirmaštva.

Poslovni moral obavezuje svakoga u tržišnome nadmetanju da poštuje obrasce za sve. Pohlepa i prevare mogu pripomoći da se na brzaka zadobije prednost i zgrne novac.

Najavljeno društvo znanja za primjenu znanja odlaže se usljed neoliberalističke vladavine svjetskom ekonomijom u krizi.

Čojstvo je nastajalo, opstajalo i razvijalo se u novim mogućnostima i vrijednostima u društvu slobodnih ljudi, vlasnika zemlje, naoružanih ratnika koji se neprekidno bore za svoja prava, za slobodan i dostojanstven život, za prirodno i izboreno pravo da odlučuju o svojim i zajedničkim poslovima i inetresima, za nezavisnu državu. Čojstveno junaštvo oprečno je ubicama iz pohlepe, koristi, zadovoljstva.

Naslovljujem i savremenost i svevremenost čojstva radi potrebe da se mjerila ljudskosti ostvaruju svagda i svuda u društvima kojima je stalo do ljudske pravde, jednakosti, solidarnosti. Mjerilima čojstva, makar se ne mogla doslovno imenovati u svakoj prilici, moguće je ispuniti i svakodnevni život i uspješno poslovanje, i odnose među ljudima, narodima i državama. Čojstvo usmjeravam prije svega na stvaranje novih humanih ravnopravnih pravdoljubivih odnosa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3.         Izbor i izazov

 

Čojstvo je čovjekov izbor i čovjekova sudbina. Sudbina nije tajanstvena prirodna ni mistična božja sila koja nemilice vlada. Nije ni huda sudba kao đavolova ujdurma. U čojstvu je sudbina predodređena da (n)agoni čovjeka da djela u skladu sa ljudskom samosvjesnom pobudom da djela dobrom. Vremenom se u neprekidnoj borbi za slobodu i genetski „zgusnula“.

Čovjek opstoji/opstaje dok je u Č/čojstvu. Kada/ako iščili čojstvo pretvoriće se u vreću bez dna kroz koju propada svaka dobrobit.

Čojstvo nije domorodačka maska za starinarnicu ili muzejski eksponat. U čojstvu se čovjek

samostvara

samoobnavlja

ispunjava život

nadgrađuje novim vrijednostima

Možda se može prigovoriti da hoću da čojstvo trpam i tamo gdje ne priliči. Ako je ono čovjekovo svojstvo, svuda je gdje se čovjek nalazi. Ustvrđujem da je čojstvo svakojako i svekoliko moguće u svakodnevnome životu, u društvu i u svijetu sa svojim svojstvima i smjernicama dobra.

Čojstvo je neprekidno na probi u novim neoliberalističkim zavođenjima:

U Crnoj Gori je naizgled slobodno, tačnije divlje tržište, bilo za one koji su privatizovali državnu i društvenu svojinu, pod prismotrom ili povlasticom države. Tranzicija je iskorišćena da se mnoge firme kupe za budzašto, vlasnici iskoriste što su htjeli, radnici ostanu bez prava i bez posla, i – propadnu. Rijetka uspješna firma koja nije privatizovana su Plantaže, sa svjetskim ugledom.

Neoliberalistička vizija je pokopana sopstvenim „ukopom“ u svjetskoj ekonomskoj krizi. Vjernici neoliberalizma, vjerovatno najviše oni koji nijesu iskoristili sve povoljnosti nekontrolisanoga tržišta za sebe, i dalje brane propalu doktrinu, hoće tzv. mini državu, apravo korporacija da zgrću profite i ekstraprofite, i svojom voljom odlučuju hoće li i koliko će davati za zajedničke potrebe: obrazovanje, zdravstvo, socijalne ustanove...

Novopečeni neoliberalisti nastali iz preobraćenih komunista za novu paradigmu 21. vijeka proglašavaju pojedinca. Pojedinac je sve! Prvo, poznato je da je pojedinac izdanak izvornoga liberalizma. Pitanje je, potom: ako je pojedinac Sve, što je sve u pojedincu. Može li se svesti  na homo fabera/homo oeconomicusa kojemu je sam sebi najpreči, pa onda što mu godi naokolo.

„Liberali“ nose u sebi nagon posjednika: hoće sve da prigrabe za sebe, da ograde i proglase za neprikosnoveno svoje pravo. Ponašaju se kao da imaju vlasništvo nad crnogorskim društvom i tapiju na Crnu Goru. Jedina istina je ona koju oni kazuju; jedino je pravo koje oni imaju...

Samoljublje slijedi.

Zlo neće pobjeći ni umaći ma koliko ga čovjek jurio. Ako se ne istjera iz sebe, zaludu su sve priče, potrage i progoni...

Gdje zlo i mržnja caruju, čojstvo je satrto

Sve je na prodaju. Kupo/prodajni odnosi i pravila prevladali su svuda.

Tržište je proglašeno za sveto mjesto.

Čojstvo, (a)ko ga ima, nije na prodaju, čak ni na veresiju, nego na provjeru. Možda otuda pitanje: otkuda ono gdje mu mjesto nije.

Neoliberalizam je apsolutizacijom tržišta kao mjerila za sve vrijednosti neminovno doveo do srozavanja na predmetnost robe. A sve je – roba: od stvari za svakodnevnu upotrebu, životnih namirnica, djeće, obuće, plaćanja dažbina,

Do vrhunskih kulturno-duhovnih „proizvoda“.

U neoliberalizaciji čovjek kao takav biva sredstvo... na

medijskome

političkome           tržištu

nacionalnome

umjetničkome

U postmodernizmu u okrilju neoliberalizma sve vrijednosti su relativizovane

Nakon raspada socijalizma zbivaju se procesi koji praktično zavode divlji/turbo/ kapitalizam, preobraćen u mjerama tranzicije u naglo bogaćenje uskoga sloja, nestanak srednje klase, umnožavanja nezaposlenih i sirotinje. Zapravo, nastaje nova klasa povremeno i privremeno zaposlenih, slabo plaćenih i radno nezaštićenih, začeta u divljemu braku neoliberalizma i globalizacije: prekarijat.

Možda bi ovdašnji vlastodršci po nazivima vladajućih partija (socijalistička i socijaldemokratska) mogli da se pohvale da su i oni doprinijeli da Crna Gora bude država sa manje socijanih nedaća. Međutim, pustoši koje je napravila tzv. tranzicija koja je dovela do propasti preduzeća, masovnoga siromaštva, velike nezapošljenosti, sa vladajućom ideologijom neoliberalizma, apsolutizacijom tržišta, pošasti mita i korupcije... ne daje povoljnu sliku.

U preokretu u “bolje društvo” iz samourušenoga socijalizma uz veliku pomoć nacionalizama uspjelo se da se se svako o svome jadu zabavi: većina, puka sirotinja, kako da preživi, bogatuni skorojevići kako da uvećaju ono što su na brzaka zagrabili. U Crnoj Gori se ispunjava američki san da se od golaća segne do milionera. Brojni su sa srednjom, zanatskom, industrijskom... školom, poneki fakultetlija, rijetki iskusni poslovni ljudi, naprasno, uz podršku vlasti, postali tajkuni, privatizacijom, kupujući za budzašto, pa rasprodajom dotadašnje društvene imovine, stekli bogatstvo.

Pohlepni neoliberalisti neće posustajati u svome „pravednome“ bogaćenju dok ne istroše svaku kap ljudskoga znoja, izrabljivanjem, krvi valjda neće u novim ratovima.

Žudnja za vlašću najčešće je izvan čojstva, pošto ne preza od upotrebe svih i svakakvih sredstava da uspije. Političarima je vrhunska dobrobit da osvoje i održe vlast što je moguće duže, ponekad/ponekome i doživotno. Najčešće u izborima a biva i nasilno, sa ulice, kako je bilo u tzv. AB revoluciji. Ponovo se pokušava da sa ulice natjeraju legalno izabrani predstavnici naroda da daju ostavke i prepušte vlast opoziciji, onima koje „narod hoće“. A kada protestna procesija propadne, onda Skupštinu/Parlament iz pričaonice, kako joj je ime, prevode u brbljaonicu, pa u pljuvaonicu, čak i u tučaonicu, proti svih koji smetaju da zavladaju. Pošto je verbalni delikt ukinut, sve je dozvoljeno. Skupština postaje i vrsta medijski atraktivnih i masovno gledanih Rijaliti šou predstava.

Puni sebe, političari u požudi za vlašću, sve čine da sebi ugode.

Najviše se isplati, po iskustvu, da – vladaju, ako je moguće – doživotno.

Ono nosi: vlast, mast (imetak, pare), čast (ugled u javnosti), slast (užitak svake vrste)

Čojstvo je:

Iznad neoliberalističke pohlepe, grabeži

Izvan dnevno-političke kupoprodaje na skrivenome tržištu pribavljanja i održanja vlasti

Protivno nasilničkome ponašanju u svakodnevnome životu, u porodici, na radnome mjestu, u gradskome saobraćaju, na ulici

Pohlepni neoliberali neće posustajati u svome „pravednome“ bogaćenju dok ne istroše svaku kap ljudske krvi izrabljivanjem ili u ratovima.

Ne samjeravam sa čojstvom u mojoj ljestvici svaku vrstu društvenoga poretka, ali mislim da je moguće društvo koje brine i o judskim potrebama

Čojstvo je ljudski način da se odupre svakom siledžijstvu i beznađu...

Otvoreno

Čojstvo nije ni usud ni udes.

Čojstvo je čovjekovo svojstvo:

Dobrotvorstvo naspram/protiv zlotvorstva

Mirotvorstvo za dobro

Ono je izvorno, a ne izvedeno

samoniklo, a ne nakalemljeno

samotvorno a ne čudotvorno

samodjelatno a ne natureno

svakodnevno a ne iznimno

trajno a ne uzgredno slučajno prolazno

saživljeno, dok je čovjeka, a ne odživljeno u vrsti društvenoga sitema ili nazora

Čovjek sa čovjekom

Čovjek za čovjeka

Zajedno u dobru protiv zla

Od čojstva se, vele, ne živi

Za čojstvo se, velim ja, živi

Pa kako kome bude...

 

(Dušan Ičević, Čojstvo. Podgorica 2017)