Kultura

Goran Sekulović: Vito Nikolić, Branko Miljković i Danilo Kiš

Tragično ośećanje života

Feb 06, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Kada je riječ o Vitu Nikoliću i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: "Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije" – treba reći da je ono što ih spaja tragično ośećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: "Sad stihovi moji traže moju glavu"; "Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina."; "Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja..."; "Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe...?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – "lirizam intelekta". I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

Nije slučajno što Vitov lirski subjekt razmišlja, živi i pjeva kao i Šekspirov junak. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo Branka Miljkovića: „Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov”. I Vitov i Brankov put je bio „put Hamletov”. To je put na kome je Vito bio svjestan da „proklet sam ja / proklet”, to je put na kome je Branko pjevao „Ubi me prejaka reč”. I Vita je proganjala, izjedala i ubijala „prejaka reč”, kao što je i Branko znao da je”proklet”. I Vitu i Branku posljednje i prve adrese su one na nebu, a ne one među ljude. Prvi pjeva – „Idem u vječnu skitnju između zvijezda”, a drugi – „Neka sve ide Nebu, nek’ sudi Vasiona…”. Vrijedi čuti u cjelini sljedeće pjesme koje su u suštinskom smislu možda najkompatibilnije, najsrodnije, najsličnije (najličnije!) i najbliže Vitovom i Brankovom poetskom „vjeruju”, iako Branko pjeva o prejakoj riječi koja ga je ubila kao da je već razriješio Vitovu (i svoju!) ključnu dilemu „ILI-ILI”, kao da je već prešao rubikon života i(li) smrti i kao da je već u potpunosti zašao i zakoračio u zonu sumraka, dok Vito – i pored toga što je svijestan da je proklet i da mu nema spasa – ipak nalazi u sebi onu apsurdnu i paradoksalnu crnogorsku i njegoševsku zaumnu i enigmatičnu, tajanstvenu i magičnu spremnost na borbu uprkos svemu, odnosno gotovo bezumnu i slijepu, maltene praiskonsku i sudbinsku, snagu i vjeru praktično u ništa, oličenu u Njegoševom stihu „neka bude što biti ne može” iz „Gorskog vijenca”. „UBI ME PREJAKA REČ… / Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. / Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, / To njeno zbogom beše premnogo i za česmu / MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA… / I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, / Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. / Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, / Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA… / Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, / Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna… / U meni prošlo vreme kao parastos ječi, / A negde ispred oka mota se kosa crna / I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA… / Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, / Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. / Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste / U meni i za mene, kad mrak okom ubodem… / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA… / U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, / Kunući ono zbogom što ga izreče ona. / A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, / Neka sve ide Nebu, nek’ sudi Vasiona… / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA…” (PJESMA „EPITAF” BRANKA MILJKOVIĆA); „Bestraga ti glava / o ali bez traga / već odavno ide / moja glava draga / iz zore u zoru // zora / a šta dalje // ko nas u taj bestrag / iz bestraga / šalje… // Nisi ništa ružno / rekla dobra ženo / sve je to još davno / ružnije rečeno / proklet sam ja / proklet / zna to ova glava / pa se evo / luda / nekako spasava / pa me evo nekud / očajnika vodi / da mi pukne mramor / u nekoj slobodi.” (PJESMA „KLETVA” VITA NIKOLIĆA).

Vito je bio ukleti, od najbolje vrste, kafanski pjesnik-boem (taj vrlo važan pjesnikov autobiografski momenat čitamo i u stihu: „Ja sam bio kafanski i više niči”!), i zato je ostao u vječitoj dilemi, u vječitoj rastrzanosti između smrti i života, bolno svjestan da nema snage, moći i hrabrosti da se opredijeli jednom za svagda, konačno i u smiraju. Zato je ostao nesmiren i nespokojan do kraja, kao i svaki veliki pjesnik, znajući da je daleko od blaženosti, blaženstva, nalazeći svoj prividan i relativan mir u krčmi, boemštini i drumovanju, a ovo sveto i blaženo! Trojstvo omogućilo mu je da se bavi svetošću i profanošću, darom i prokletstvom poezije. Upravo ona mu je bila najvažnija pa je prednost dao ipak kakvom-takvom životu jer je on, život, bilo kakav, najmoćniji i najvažniji oslonac, motiv, smisao i pretpostavka – možda upravo onaj kakav je vodio i kojim je živio Vito u odnosu na sve druge i jedan-jedini – za pjevanje i poeziju, taj „Život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku. // Smirite moju ruku, / molim vas, / smirite moju ruku / nemirnu / od sreće / što je / kap / još / tu.” (Pjesma „Smirite moju ruku”). Ili, kako piše Bela Hamvaš: „Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Vito je bio srećan – i to je bila dakako njegova najveća sreća – što je kap života, „kap žive na dlanu”, (bila) još tu sve dok je život trajao, jer je to značilo da dalje traje i poezija i Pjesma a njemu je to bilo najsvetije, taj nemirni život, ta nemirna, nestalna, vječito zagonetna poezija. Zato se može reći da je Vito stavljao znak jednakosti između života i pjevanja, života i Pjesme, jer je živio za jedno i(li) drugo, a zapravo za jedno jednstveno biće/bitak Života/Pjesme, za „svoju budnost, koliko god je to moguće”, za svoju „potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.” Pjesma „Zabilješka sa jednog raskršća” prikazuje, čak, poput Njegoševih osnovnih poruka iz „Gorskog vijenca”, istu (sada ovu lirsku Vitovu!) neriješenu enigmu univerzalnog, svevremenskog, antropološkog, vječnog ljudskog raskršća. Ona se u Njegoševoj epici prikazuje kroz poznatu dilemu i neodlučnost vladike Danila. Kod Vita je riječ dakako o lirskom bojištu i vojevanju kao modernoj transpoziciji istog motiva, duha promišljanja i načina iskazivanja sadržajnog i strukturnog poetske radnje. Pjesma „Zabilješka sa jednog raskršća” in nuce je i po svojoj suštinskoj poruci – bez obzira na njenu kratkoću i prividnu jednostavnost – ravna besmrtnim Njegoševim stihovima – „Što je čovjek, a mora biti čovjek!” i „Neka bude što biti ne može”.

Vitovi stihovi su često prošarani „bijelim drumovima” kao kakvim-takvim „ventilima” za moglo bi se reći čak i a priori tragični i očajni ljudski život. No, i to je sasvim uzalud i, čini se, bez mogućnosti za bilo kakvu utjehu. „Bijeli drumovi” u krajnjem i na duži otplatni rok – za koji lirski subjekt, „dužnik ravnodušni”, neće da zna („Ali da platim / – ne, nikako! / Rađe / odlazim iz ovog gnijezda”), već želi da napusti „matoru planetu” koja se „ludo okreće” – samo povećavaju i jačaju ośećanje tjeskobe, osame, bezizlaza nepoznatog i neizvjesnog puta, svojevrsne teške težine ili težine koja se ne da živjeti i pod(nositi), ništavila, jednom riječju, konačno i neporecivo, opet i opet, smrti i beskrajne, neizlječive patnje. A ta čovjekova konstrukciono supripadna patnja da se ukloniti jedino smrću, tj. fizičkim nestankom. Otud vapaj i čežnjiv lelek lirskog subjekta za samoubilačkim činom i njegov decidan stav o „blaženosti samoubica”, odnosno za nečim konačnim i krajnjim – granična situacija „ILI-ILI”! – što je bilo već u mislima odmah u startu ugušeno i usmrćeno njegovim kukavičlukom i „strahom na raskršćima” i što je kao takvo dakako bilo apsolutno van njegovog domašaja, moći i snage izbora. Valjda bi bilo drugačije i lirski subjekt se ne bi tako lako preda(va)o i bio slab i nemoćan na „raskršćima” i pred odsudnim izborima „ILI-ILI”, da je samo bilo onako kako je Vito jetko i uzaludno i sebe i svjetsko biće (bitak) snažio i bodrio, željeći hepiend kojega u stvarnosti pa ni u poeziji nikada nema niti može biti.

Za Vita nije bilo „ILI-ILI”, ili život ili smrt. Nije mogao biti ni život, ali nije mogla biti ni smrt! On nema hrabrosti za konačnu odluku „ILI-ILI”, tj. na život ili smrt. Možda je „tajna” tog „kukavičluka sa raskršća” njegova misao iz pjesme „Vrlo važan podatak za moju istoriju bolesti” koja glasi: „Napišite da ja živim iz najobičnije učtivosti / jer držim da je nepristojno umrijeti pred / tako lijepom ženom / a kao dobro vaspitan pjesnik to nikada ne / bih mogao sebi da oprostim / pa ma koliko mi inače bilo oprošteno / po samoj logici stvari / đavo da je nosi.” „Nepristojno” – ili pak nemoguće, profanim jezikom bi se reklo nepotrebno a svetom terminologijom „nepristojno” (eto dokaza da Vito sveto pjeva o prokletom ako je smrt prokleta i poricatelj života a biće da je ipak u najdubljem saglasju sa njime, tj. da pjeva na način svetosti o profanosti svjetskog bića), čak i neprirodno! – je umrijeti zapravo pred snom o tako lijepoj ženi. Iako pjesnik uporno sanja „lijepu smrt” jer se susrio s njom ili je susret bio posljedica stalnih snova o „lijepoj smrti”, svaka smrt, pa čak i „lijepa smrt” kao ideal poetskog doživljaja smrti, mora da ustukne i da se povuče „pred tako lijepom ženom” kao najuzvišenijim idealom ljepote života i svijeta ili, još preciznije, kao najuzvišenijim smislom pokušaja ostvarenja harmonizacije ili sreće! su-bivstvovanja između dva potpuno suprotna bića, bića muškarca i bića žene.

 Ljepota je univerzalna kategorija i univerzalna utjeha, ali je „lijepa žena” vrh vrhova te utjehe, nešto najutješnije za čovjeka, odnosno za muškarca (pandan za ženu su stihovi iz pjesme „Umjesto molitve za daleku”: „Da li još tražiš onog čudnog, / onog iz tvojih snova vrelih, / koga si tražila uzaludno / i one noći kad smo se sreli. / Traži, samo traži, tragaj, / on jednom ipak mora doći / iz tvojih lijepih snova, draga, / u tvoje nimalo lijepe noći.”). Dolaze Vitovi stihovi i „pjesme / iz davnih šuma nepoznatih / pravo u naše ružne nesne, / u gorku zbilju kasnih sati. / Ponekad tako sjetim te se, / a nešto toplo zasja u duši / kao od dobre stare pjesme / što se slučajno zapjevuši.” San o „lijepoj ženi” ili sjećanje na „daleku”, kada „nešto toplo zasja u duši”, čini da misao o samoubistvu na kraju – uprkos svemu pa i uprkos tome što se čak ni san o „lijepoj ženi” ne može realizovati, tj. ni taj san nije niti može biti stvarnost već jedino i samo neprekinuti, vječni, tj. nikad prekinuti san! (pjesma „Zima”: „Iz tame svu noć snijeg sipa / i vjetar zviždi – zima, zima… / Dobro je, mila, dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima.”) – ostane samo misao.

Ovđe se nameće upoređenje sa Miljkovićem ne samo zbog stihova „Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim…” i „UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA…”, već i zbog sljedećih Miljkovićevih riječi koje su ostale zapisane: „Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo.” Jedno je sigurno: ovo je ona vrsta Vitove pjesme i Vitove „čiste poezije” –kojoj pripada i pjesma „Jutro”: „Dobro jutro, jutro sneno, / dobro jutro, nebo plavo, / hvala ti za ljubav, ženo, / hvala ti za ležaj, travo.” – i ona vrsta „odgovora” čitalaca i ljubitelja poezije na nju, tj. njene recepcije i popularnosti u javnosti, o kojoj Miljenko Jergović, povodom Miljkovića, piše sljedeće: „Ne mora sve nešto da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno je da zvuči utješno. Recimo, pjesma ’Pohvala svetu’, koja počinje i završava istim distihom: ’Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto’, koji ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke. Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata (vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava, što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili dovoljno mladi za poeziju.”

Od ove vrste „čiste poezije” o kojoj govori Miljenko Jergović, koja „ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke”, svakako je i Vitova pjesma „Uspavanka” u kojoj se smrt niđe ne spominje, ali je u bekgraundu prisutna kao đečja uspavanka o njoj, kao grozno i bolno podśećanje na brojna čedomorstva (od strane majke, ili, kako se govorilo, „osramoćene” porodice) vanbračne đece: „Buji, paji, / grijehu moj mali, / spavaj, moja lijepa sramoto, / zbog tebe su me otjerali / da tuđe rublje prostirem plotom. // Nazvali su me svačim redom / i kleli, / i mene i tebe, sine, / kao da ti nisi čedo, / lijepe oči materine. // Buji, paji, / da porasteš naji, / velik kao oni jablanovi, / snažan kao oni zagrljaji, / lijep kao ona mjesečina. // Spavaj, / lijepa sramoto materina.”

Vitova đečja uspavanka o smrti, ili utjeha bez utjehe, pojavljuje se i u stihovima koje je posvetio Brani Petroviću – „Sve zaboraviti / i kafanu / i pjesme / i nesne / SVE / pa opet voljeti / neku anu / iz prve klupe / petog ce. / Pa opet / sanjati / negdje / uz kišu / gladan / go i bos / velike ljude / koji pišu / i žarko željeti / da budeš / TO. / Pa opet / čitati / robinsona / i vjerovati / u sve priče / pa opet / biti/ divni siromah / koji / sem srca / nema ničeg.”, kao i u pjesmi „Dječak” – „Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su / povikali: / – Umrijeće ti majka!… Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!… / – Ja nemam majku – rekao je Dječak. / – Onda će ti umrijeti otac. / – Nemam oca. / – A brata, sestru?… / Nemam ni brata ni sestru. / – Nemaš baš nikoga ?! / – Nikoga. / Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? / Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi / Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije / bilo ni dana, ni sunca, ni cika… / – Žao mi lastu – rekao je tiho.”

Čini se da je ovo Vitovo tiho lirsko pjevanje o smrti ili evociranje smrti, ovu đečju uspavanku o smrti, najbolje završiti sljedećim mislima koje se tako „dobro” i „uspješno” u njoj očituju i ovaploćuju: „Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.” (Tom Stopard).

„Čujmo sada stihove iz pjesme „Istočni vestern”: „Pjesma je uvijek pri ruci / kao revolver o pojasu, / pa kad ti dojadi / – samo povuci / i tuci, / pravo u masu. / Pucaj u srca, / u čela, / u oči, / i ne poštedi / nikog živog, / a kad sve središ, / pažljivo zakoči / i kreni / polako / u krčmu / – na pivo.” Čovjek može da izvrši i samoubistvo s pjesmom, jer je istočni vestern naš domaći, rodni, zavičajni, samo nama podobni i samo slovenskoj duši pripadni vestern. I ubistvo čovjek može da izvrši i onda nije pjesma i svjetlost, san i svetost, dan i nada, obzorje i horizont, otvorenost i duševnost, nebo i budućnost, već tama i mrak, noć i tuga, bezdušje i očaj, zatvorenost i konačnost, zemlja i prošlost, beznađe i ništavilo. Vitov završni stih „…i kreni / polako / u krčmu / – na pivo”, simbolička je paradigma modernog svijeta i XX-og vijeka nakon Aušvica i svih drugih genocidnih konc-logora.

Pjesma „Istočni vestern” je jedan od ponajboljih poetskih, umjetničkih odgovora na čuvena pitanja Teodora Adorna „Je li moguće pisati poeziju nakon Aušvica?” i „Je li moralno pisati poeziju nakon Aušvica?” (Adornov filozofski odgovor je bio: „Pisati poeziju nakon Aušvica je barbarstvo”). Miljković je u biti postavio isto pitanje: „Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?”, a osnovu i objašnjenje njegovog čuvenog ironičnog „odgovora” da „poeziju će svi pisati” koji su sadržani u stihu „jer pesma se ne piše ona se živi”, potpisao bi sigurno i Vito. I on i Branko su pjesnici tame i mraka, crnila i noći. I jedan i drugi se stvaralački i ljudski, ličnosno i individualno brane od sveusrećiteljske, programirane, totalitarne, uniformne, jednodimenzionalne, u biti sive i jednoobrazne, ne-razlikovane ideologije „inžinjera duše”. Uvijek daju prednost životu u odnosu na ideologiju.

Vito u pjesmi „Minut ćutanja za žive” (koji će uskoro biti mrtvi!) kaže: „Oslušni, ponekad, tako krišom, / i čućeš kako kisnu naše kosti / pod tamo nekom tamnom kišom / u toj svijetloj budućnosti.” Vidimo da je Vitu čak i svijetla budućnost ośenčena „nekom tamnom kišom”, bez obzira na sve ideologijske i političke svečane zakletve, programe, rezolucije, obećanja i kongrese. Za pjesnika je najveće „slavlje” to što „bez konferencija, rezolucija i pripremne / kampanje, / bez pretenzija da bude istorijsko, prelomno i / plodonosno”, jednostavno „postoje ptice”, ili što „došlo je proljeće, čudesno kao / pomilovanje / Fjodora Mihailoviča na / Trgu Semjonovskom”. I u sljedećem iskazu Miljenka Jergovića povodom Miljkovića očituje se više podudarnosti Vitove i Brankove poezije: „…Više (je) nego bilo čim drugim, bio obilježen Heraklitom Mračnim, i njegovim fragmentima. Tako je i pisao, okupljajući pjesmu oko jednoga efektnog stiha, snažne i zvučne misli, jezičnog praska, ili je svodeći samo na fragment, na tih nekoliko riječi, koje, možda, i nemaju dubok smisao, ali će ih čitatelj pamtiti kao najveću mudrost svoga doba. Najlepše pevaju zablude. Nema pesme izvan istine. Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi? Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Podśetimo se povodom Vitove izvanredno, veoma jako sugestivne pjesme „Istočni vestern” da je riječ o strašnoj totalitarističkoj propagandi bilo koje vrste i bilo kojeg povoda i „opravdanja”, o genocidnom planu i masovnim zločinima pri čemu nije bilo i nema poštede za nikog živog, o tome da je ubijanje posao kao i svaki drugi, poslije čega se može sjeđeti sa porodicom i igrati se sa svojom đecom, apsolutno zaboravljajući na svu onu masovnu populaciju i đece i odraslih koja je prethodno, u „radno vrijeme”, lišena života. Evo ponovo nedavno čak i na kraju XX vijeka (izgleda svakih pedeset godina!), na Balkanu novog-starog višestrukog genocida, a poučen tragičnošću naših prostora i naših ljudi, te njihovim istorijskim čuvstvom i bićem, Vito vizionarski sluteći u pjesmi simboličkog naziva „Nenad” (asocijacija na poznatu narodnu pjesmu „Predrag i Nenad”) o bratoubilaštvu kaže: „Ne tragaj za bratom po ovoj šumi / gdje na naša srca kidišu kuršumi, / gdje ima više hajduka no braće. / Jer ako te niko ne pogodi / – brat će.”

Strašno poetsko pośedočenje ovog iskonskog i biblijskog (legenda o Kainu i Avelju) a novog, svježeg, modernog i svjesnog, ideološko-totalitarističko-genocidno-planskog zla rođenog u dvadesetom vijeku kao praistorijske bestijalnosti na licu savremenog čovječanstva čitamo u pjesmi „U Gradini grob do groba”: „Na ušću Une u Savu, u ataru Sela Gradina, prekoputa Jasenovca, ustaše su prošlog rata ubile maljem ili zaklale nožem preko 350 hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom iz Potkozarja. Svi su oni pokopani u stotinak mamutskih grobnica koje se danas raspoznaju kao bolna ulegnuća na obrazu Zemlje. U Gradini grob do groba, / a u svakom po grad ljudi, / sto grobova – sto gradova / pod cvijećem uzaludnim. // Nit ga beru, niti kose, / nit njeguju, niti gaze, / nit mu vjetri prah raznose, / nit ga pčele obilaze. // Samo cvijeta, samo vene, / samo vijek svoj vjekuje, / da tišinom opomene, / da tišinom odjekuje. // U gradini grob do groba, / na dva jutra zemlje plodne / sto grobova, sto gradova / od gradine – kud god odem.”

Meša Selimović piše: „Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine sva je natopila Vitovu pjesmu „Slika iz djetinjstva”: „Gospode, kako pamtim tu sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / – odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. // A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / – sve je bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”

I kao da je sva Vitova poezija proistekla, izvirala i uvirala, kretala i vraćala se u vječni ljudski krug bezdušja iz „tog prizora ratnog” kada je dječak nenadano, gotovo alhemijski postao odrastao čovjek, „sasvim mator”, gotovo isto kao i Branko Miljković. Postoji i za Branka podatak da je sa osam godna iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: „Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva Smrti… Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici: ’Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca… / Rat razara psihu'.

U jednom kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe: ’Rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu… Poraznosti rata se ne ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja'.”

I Branko je kao vršnjak pripadao Vitovoj generaciji koja je pohađala „drugi svjetski rat umjesto osnovne škole”: „O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca, ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.” (Pjesma: „Mojim vršnjacima”).

I Kiš je poput Branka i Vita pripadao ovoj ratnoj generaciji (Branko i Vito su rođeni 1934., a Danilo 1935. godine). Podsjetimo se scene iz „krvavih dana“, novosadskih „hladnih dana“, koju je Kiš dao u „Peščaniku“: „Mozak gospodina Frojda, primarijusa. ..Sneg okolo…kao da bejaše malko otopljen jedino oko mozga, na kojem su se jasno razaznavale talasaste vijuge, nalik na vijuge u orahu, kao i crvene niti kapilara. Mozak je ležao tako u snegu, na uglu Miletićeve i Grčkoškolske ulice, i čuo sam kada je neko rekao kome je taj mozak pripadao, čijoj lobanji. Mozak gospodina Frojda, primarijusa, ležao je dakle na maloj snježnoj adi…“ O tim svojim dječačkim, tragičnim i bolnim, doživljajima, Kiš je, između ostalog, u razgovoru sa Borom Krivokapićem, rekao i ovo: ''Ako je ovo neki rendgen na koji me naslanjate, reći ću neke činjenice koje možda mogu nešto da znače čitaocima kada čitaju porodični ciklus. Čitaoci me pitaju je li to stvarno bilo tako, ja kažem jeste, a prava riječ bi bila tako i još gore... Moj svestan život počinje tu negde u januaru 1942.g. u vreme novosadskih hladnih dana, masakra Jevreja i Srba. Tog dana sam ja izgubio drugove iz igre u istoj ulici, a ja sam to nekako preživio sa mojom porodicom... Vidio sam mnogo leševa, imao sam sedam godina, navukao mnogo straha, nekog metafizičkog, nekog iskonskog straha... Hoću da kažem da nijesam strašljiv, to je neka druga riječ, neka anksioznost koja me pratila. Mi smo se obreli u Mađarskoj, gde sam ja radio kao sluga kod seljaka, to su malo patetični trenuci, koje sam ja dao u nekoj transponovanoj formi. Otac je nestao u Aušvicu... Ja sam se spasio zahvaljujući što sam kršten, nijesam imao tridesettri godine kao Hrist, ja sam od onih hrišćana koji pamtim svoje krštenje...''[1]

Frapantne su sličnosti između dječačkih uspomena Danila Kiša, Vitomira Vita Nikolića i Branka Miljkovića. Svi su u tragičnim momentima Drugog svjetskog rata iznenada ugledali krvave prizore „nasmješenih“ i ''ojađenih'' duša, o koje se ''ovdje niko ne otima'', kako napisa Marija Čudina. Bolne i teške ratne scene, učinile su da nenadano, gotovo alhemijski, preko noći, svako od njih postane prerano sazreo, odrastao čovjek, “sasvim mator”, kako kaže Vito. Danilo Kiš je našao dušu na „snježnoj vjetrometini“, „nasmješenu, krvavu i ojađenu.“ On je u razgovoru sa Borom Krivokapićem iznio jedan dragocjen detalj koji se tiče Branka Miljkovića. Naime, neposredno uoči samoubistva u Zagrebu, Kiš ga je srio u Beogradu i tom prilikom Branko mu je rekao, uz prijekor zbog pića (to je bila faza kada on nije pio pa je valjda htio da svoju odluku učvrsti), i to da su oni svi kukavice, jer eto, svi ruski pisci su već u njihovim godinama bili mrtvi i to od svoje ruke, spomenuvši i Ljermontova, i Majakovskog, i Jesenjina…

Sljedeće misli Marije Čudine o Danilu Kišu, u potpunosti mogu da se primijene i na život, djelo i poetiku Vita Nikolića i Branka Miljkovića: „Postoji li negdje znak, zemaljski ili nebeski koji bi nam nedvojbeno ukazao na svemirsko prebivalište lelujavog dima?“[2], „na svemirsko prebivalište“ lelujave duše, one duše što je „ostala na snježnoj vjetrometini gdje ju je našao, nasmješenu, krvavu i ojađenu Danilo Kiš'', alias Andreas Andi Sam, one duše što ''emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak mjesečara“, u osjetljivu dušu dječaka Andija, budućeg pisca koga će začeti i početi uobličavati njegovu poetiku upravo to osjećanje različitosti, taj pečat različitosti, što ih je nosio od djetinjstva kao „podmuklo dejstvo biografije“.