Crnogorski antifašizam baštine i brane uglavnom (ne isključivo svakako, ali dobrim  dijelom i većinski svakako!) pripadnici domicilnog crnogorskog građanstva, multivjerskog, multinacionalnog i multikulturalnog, ali rekli bi pretežno pripadnici crnogorskog naroda i oni koji se osjećaju u nacionalnom smislu kao Crnogorci, čak i bez obzira kojeg su vjerskog ili čak i etničkog porijekla!, jer su u brojčanom smislu najviše zastupljeni u crnogorskom stanovništvu ako se ono posmatra kroz prizmu nacionalnog i vjerskog sastava. Zbog drugačijih istorijskih iskustava, dijelom čak i iz Drugog svjetskog rata, a dijelom svakako i iz svježijeg perioda, tj, vremena u posljednjih tridesetak godina kada se na tlu bivše SFRJ desio novi oružani građanski sukob i u biti međuvjerski i međunacionalni rat, jedan dio novopridošlih današnjih stanovnika i građana Crne Gore koji su iz drugih sredina i bivših republika SFRJ izbjegli u našu zemlju, imaju unekoliko ili i u znatnijem stepenu, pa i posve drugačiji pogled – koji ne rijetko seže čak i do ekstremizma – na ideju i vrijednosti antifašizma, osobito onog na balkanskom tlu, a time i u Crnoj Gori.

U ovom smislu crnogorski antifašizam već sada jeste, a biće i ubuduće, na udaru svih ovih i njima sličnih pojedinaca i društvenih i političkih snaga, što je u sadejstvu sa organizovanim – kojima ovi prethodni zapravo služe kao ''topovsko'' meso i građa-materijal za populističko i neokonzervativno uobličavanje i usmjeravanje za njih željenih istorijskih tokova – i ''modernim’’ (ali u svakom slučaju vrlo prilagodljivim i spremnim na ideološka i svaka druga šminkanja da bi se zadobio što veći broj birača i glasača), tj. aktuelnim političkim velikosrpskim šovinističko-asimilatorskim strankama i njihovim ne samo aspiracijama već nažalost i stvarnošću da vrše državnu vlast u zemlji, izuzetno toksično i vrlo opasno za budućnost Crne Gore i uopšte njenu realnu održivost kao nezavistan međunarodno priznati državni subjekt i kao harmonično, građansko, laičko, antifašističko, sekularno, interkulturalno i multietničko i multikonfesionalno društvo. Crnogorski antifašizam nije nikako jednom za vazda dat i osiguran, već njegov opstanak, očuvanje i razvoj, njegovo utkivanje i u kulturu sjećanja i u kulturu svakodnevnog saživota u zemlji,  zavisi i zavisiće od snage i upornosti, borbenosi, organizovanosti i uspjeha progresivnih i slobodoljubivh snaga, odanih Crnoj Gori i demokratiji, slobodi i pravdi, jednakosti, ravnopravnosti građana i svih njihovih pogleda  na svijet i političkih , vjerskih, nacionalnih i svih drugih opredjeljenja.

Crnogorski antifašizam, dakle, jeste i biće još i više na udaru poraženih, kvislinških, klerofašističkih i nacionalističkih, šovinstičkih  i inih retrogradnih snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, ali i ne samo njih, već i mnogih drugih, novijih i sve aktuelnijih političkih snaga umivenih u nove kostime tzv. neokonzervativnih i narodnih pokreta i stranaka, koje baštineći u suštini ideje fašističkog usmjerenja i sadržaja, velikodržavne i asimilatorske, imperijalne i antihumanističke ideje, pod plaštom modernih pojavnih javnih politika i brige za ukupni društveni, socijalni i ekonomski status građana, zapravo u biti podrivaju perspektivu i njih, i zemlje, i države, kao i svih javnih institucija i opštih društvenih i državnih resursa u cjelini, povodeći se za svojim partikularnim interesima, od kojih je svakako jedan najopasniji danas, a to je onaj koji čak i otvoreno kao unionistički svesrpski pokret želi da ponovo vidi Crnu Goru kao dio velikodržavne srpske zajednice/tvorevine. Jednom riječju: u ime slobode uništava se sloboda sama!? Pri tome, sa opet neskrivenom i jedinstvenom, zajedničkom i složnom željom – i pored svih drugih, u biti perifernih, ideoloških i političkih razlika, ova želja ih zapravo i drži na okupu!? – svih tih retrogradnih snaga da i Crna Gora i ta velika jedinstvena (sve)srpska država budu što je više moguće etnički i vjerski, nacionalno i kulturno homogeni, odnosno ''oslobođeni'' i ''očišćeni'' od svih anacionalnih i drugačijih, različitih elemenata, natruha i naroda/vjera u odnosu na projektovanog stožera i hegemona te nove države, a to je dakako srpstvo i pravoslavlje, preciznije rečeno svetosavlje, koje se ne ispoljava u univerzalnom hrišćanskom, ponajmanje otvorenom, kosmopolitskom i tolerantnom vidu i diskursu, već kao ksenofobični svetosavski nacionalizam i šovinizam, zapravo u biti kao klerikalizam i klerofašizam. U ovom kontekstu treba reći da je svetosavski mit po svojoj suštini anahron i retrogradan kao i svi krajnje politički desni mitovi. ''Svetosavski nacionalizam je ekstremno desna ideologija, kombinacija srpskog nacionalizma i klerikalizma. Taj nacionalizam karakteriše odbacivanje demokratije, socijalizma, ljudskih prava... Svetosavska struja je dominantna unutar Srpske pravoslavne crkve. Koncept svetosavlja inaugurisao je Nikolaj Velimirović, koji je veličao Hitlera… Srpski nacionalizam je najstariji u Evropi, tvrdio je Velimirović. Svetosavski nacionalizam je violentno nacionalistička, u nekim elementima profašistička ideologija, a sam Velimirović se zalagao za stalešku monarhiju. Hitler može donijeti svetosavsku Srbiju, tvdio je Velimirović.’’[1]

Svi politički desni mitovi su sa svojim teorijama i nažalost i praksama! o ''homogenim'', ''rasno čistim'' društvima, o ''manjinama kao remetilačkim faktorima'', posebno opasni i destruktivni po razvoj čovječanstva. ''Imaću još mnogo puta priliku da pomenem taj perverzni mit o homogenosti – verskoj, etničkoj, lingvističkoj, rasnoj ili drugoj – kojim su namamljena tolika ljudska društva. Sada bih hteo posebno da se zaustavim na pitanju populacija koje su percipirane kao 'alogene', i na funkciji koju one mogu da vrše u društvima u kojima žive.

Manjine su često oprašivači. One obleću, letuckaju tamo-amo, skupljaju med sa cveća, što o njima daje sliku profitera, pa čak i parazita. I tek kada nestanu, postanemo svesni njihove korisnosti.''[2]   

Već smo u Crnoj Gori bili svjedoci i zahtjeva za podizanjem spomenika istaknutim kvislinzima i slugama fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu, negatorima Crnogoraca kao posebnog naroda i nezavisne crnogorske države, kao i negatora i genocidnog ubijanja manjinskih naroda u Drugom svjetskom ratu, a viđeli smo da se ta praksa nažalost ponovo desila i u najnovijem ratu na prostoru bivše SFRJ. Crnogorski antifašizam će imati prilike i uslova da pobjeđuje u svakodnevnoj životnoj borbi jedino i samo ukoliko bude jačala crnogorska samobitna i nezavisna nacionalna i državna ideja, u sadejstvu sa svim ostalim nacionalnim afirmacijama, dakle, afirmacijama drugih naroda u zemlji, zatim ukoliko bude jačala građanska kulturna orijentacija, tolerantnost, kosmopolitizam, ali prije svega i iznad svega, kao uslov svih uslova, s obzirom da su njihovi preci stvarali milenijumski hod ove zemlje sve do savremenosti, ukoliko bude jačao nadasve civilizovan razvoj Crnogoraca i u nacionalnom i građanskom smislu, naravno, podrazumijeva se i načelno, principijelno i pojmovno, ali čini se i osobito za Crnu Goru – udruženih, dakle, to uvijek ponavljamo i treba ponavljati!, sa pripadnicima svih ostalih naroda u Crnoj Gori.

Svi ovi nacionalni i tzv. manjinski sukonstituenti – ovaj termin čini se više odgovara po svojoj sadržinskoj kompatibilnosti pojmu interkulturalnosti od termina bez prefiksa ''su'', dakle, termina ''konstituenti’’, koji je bliži suštinskom određenju pojma multikulturalnosti, a samim tim i dijeli sa njim sve njegove danas već u savremenoj društvenoj i političkoj teoriji uveliko prepoznate slabosti, ograničenja i opasnosti od upućivanja ka etničkom i nacionalnom getoiziranju –  moderne Crne Gore i njenog savremenog društva i ideala, standarda, potrebe, zahtjeva, želje, ali  svakako već danas i realnosti saživota, tj. zajedničkog a ne života jednih pored drugih, baštine i nasljeđuju sve ono istorijski pozitivno u njenom milenijumskom trajanju. No, ovo nije automatski i spontani proces, on se mora stalno iznova živjeti i razgorijevati, gajiti, prepoznavati i njegovati, čuvati, ojačavati i razvijati, osavremenjavati i podsjećati novije generacije na permanentno, vječno!, preuzimanje od naših predaka iz različitih epoha ogromnih obaveza, odgovornosti i zadataka da svo to raznoliko, bogato, civilizacijsko trajanje i kosmopolitizam, uz sav sopstveni autentični identitet, da dakle sav taj istorijski korpus koji nam je predat u ruke baš mi nikako ne smijemo prekinuti i uništiti, već da ga kao takvog, a po mogućnosti i kvalitetnijeg u smislu njegovog osavremenjavanja, predamo – i kao kulturu sjećanja i kao živo vrelo savremenosti i aktuelnom uslovu naše elementarne opstojnosti i postojanja – novim generacimama građana i patriota Crne Gore.

Na ovaj način razmišljajući treba svakako gledati i na samoupravljanje kao jednu od istorijskih vrijednosti našeg crnogorskog antifašizma, koji ga je na neki način i porodio, jer se samoupravljanje kao proizvodni i društveni odnos u Jugoslaviji pojavilo kao izraz i posljedica razvoja i afirmacije najprogresivnijih i najslobodoljubivijih snaga svih (kako se to tada zvanično kategorisalo) njenih naroda i narodnosti. Samoupravljanje je sa svoje strane, pak, antifašizam i obogatilo i učinilo ga još kompleksnijim i prepoznatljivijim kada je Crna Gora u pitanju – jer suštinsko značenje samoupravljanja: uzeti i imati svoju sudbinu u vlastitim rukama, bez ikakvih sa strane ''pomagača'', tutora i posrednika, okupatora nota bene!, to je sama srž crnogorskog sveukupnog identiteta – a to znači crnogorskijim u najplementijem smislu te riječi. Više decenija je samoupravljanje bilo i trajalo kao jedan od najsloženijih i najkompleksnijih, najoriginalnijih i najautentičnijih društvenih preobražaja i fenomena savremenog svijeta.