VRSTE NACIONALIZMA
Nik Gašaj, politikolog
Raspad evropskih socijalističkih federacija, međuetnički ratovi devedesetih
godina prošlog vijeka u bivšoj Jugoslaviji, međuetničke tenzije u jednom broju
zapadnoevropskih zemalja aktuelizovali su pitanje kako razlikovati
nacionalno-emancipatorske pokrete, nacionalne osjećanje i respektovanje
nacionalnih vrijednosti od šovinizma, to jest od ispoljavanja netolerancije i
mržnje prema drugim narodima. Riječju, kako razlikovati princip kao jedan (moderni)
vid oblikovanja (organizovanja) ljudske zajednice od nacionalizma kao
ideologije “krvi i tla”.
Pitanje, međutim, nije sasvim
jednostavno budući da se u literaturi sreću dva potpuno suprotna značenja pojma
nacionalizma. Pojedini autori, osobito s bivšeg jugoslovenskog prostora, pojam
nacionalizma razumijevaju isključivo u negativnim konotacijama, kao što su
šovinizam, nacionalni unitarizam, seperatizam, hegemonizam,itd.
U zapadnoevropskim zemljama,
međutim, termin nacionalizma koristi se u negativnom i u pozitivnom smislu. Ono
što se na balkanskim prostorima razumije kao nacionalni osjećaj, na Zapadu se
kvalifikuje kao nacionalizam u pozitivnom smislu. A nacionalizam u smislu
šovinizma, kako se inače u balkanskim zemljama taj pojam razumijeva, na Zapadu
se označava kao etnonacionalizam koji ima svoje sinonime(rasizam, džingoizam i
sl.).
Dva lika nacionalizma proizilaze iz
dvostruke prirode same nacije. Ona je vid emancipacije i vid otuđenja. Nacija
ne proizvodi uvijek i samo nacionalizam u smislu ideologije „krvi i tla” i
šovinizam. Da nacija nije apriori proizvođač šovinizma i hegemonije potvrđuju
primjeri različitog ponašanja Italije i Njemačke u različitim istorijskim
situacijama. Te dvije zemlje između dva svjetska rata imale su totalitarne sisteme,
vodile su politiku agresivnog nacionalizma i rasizma, a danas su u samom vrhu
demokratskih zemalja.
Nacionalizam, prema tome, apriorno
nije ni dobar ni loš, odnosno može biti i dobar i loš. On nije uvijek samo
pozitivan niti je uvijek samo negativan. Napetost tih potencija inheretna je
nacionalizmu, ali nije nerazrješiva. Koja potencija će dolaziti više do
izražaja zavisi od konkretnih društvenih uslova, to jest od toga da li su na
sceni autoritarne ili demokratske snage. Nacionalizam u različitim vremenima i
istorijskim situacijama može imati oslobodilačku ulogu, služiti ciljevima
nacionalne ravnopravnosti, i biti pretpostavka demokratije, a opet, u nekim
drugim vremenima i situacijama može se ispoljavati kao šovinistička i osvajačka
ideologija, biti smetnja integracionim procesima i kočnica demokratije.
Nacionalizam, primjera radi, nema isto značenje za Engleze i za katoličku
zajednicu Sjeverne Irske. Za narode Južne Amerike nacionalizam ima odbrambeni
smisao, dok sa stanovišta SAD on može da se tumači kao antiamerikanizam,
antiglobalizam, pa čak i kao antidemokratizam. Prema tome, nacionalizam nije
jednoznačen niti je uvijek isti, bez obzira na razlišita vremena i istorijske
okolnosti.
Različiti su korijeni i uzroci
nastajanja nacionalizma. Obično se smatra da su korijeni nacionalizma u
ekonomskoj zaostalosti. To, međutim, ne može biti opšte pravilo. Jer,
nacionalizam se javlja i u ekonomski razvijenijim sredinama. Ako ljudi stoje
ekonomski dobro, to ne znači da oni u tim uslovima gube interes i za svoj
nacionalni identitet
Prema tome, uzroke nacionalizma
šovinističe provenijencije (etnonacionalizma) ne treba tražiti u naciji po
sebi, već u sticaju različitih okolnosti unutar pojedinih nacionalnih država.
Prije svega, u neravnopravnosti nacionalnih kolektiviteta, odnosno u
potiskivanju identiteta pojedinih nacionalnosti unutar nacionalno složenih
država. Ali bi se s priličnom dozom sigurnosti moglo pretpostavljati da su u
zemljama sa zakašnjelim nacionalnim razvojem, u kojima su građanska klasa i
građanska svijest u povoju, jači akcenti na etničkom nego na demokratskom
principu, te da su i veće mogućnosti da nacionalno pitanje preraste u agresivni
nacionalizam i šovinizam (Milenko Marković). Da zaključimo: postoji saglasje u
pogledu razlikovanja etničkog nacionalizma (šovinizma) i nacionalno
emancipatorskog principa. Nacionalizam se razumije u dva osnovna značenja: kao
ideologija nacionalne emancipacije i ravnopravnosti naroda i kao ideologija
„krvi i tla”, kao šovinizam i rasizam.
Naime, svi oni sadržaji kao što su
etnička netolerancija, etničko čišćenje, šovinizam i slično označavaju se
etnonacionalizmom u zapadnoevropskim sredinama ili nacionalizmom u zemljama
istočne i jugoistočne Evrope. Čini nam se racionalnim iz kategorijalnih i istorijskih
razloga da se u zavisnosti od toga koji su nacionalni ciljevi i kakvi su metodi
njihovog ostvarivanja u upotrebi, razlikuju nacionalno-emancipatorski i etnički
nacionalizam (etnocentrizam). Ovaj drugi tip nacionalizma Habermas
naziva fundamentalizmom, koji je, budući da vodi netolerantnosti, nespojiv s
ustavnom demokratskom državom. Ako je u prošlosti za neprijatelja demokratije
označavana socijalna nejednakost, danas je njen najveći neprijatelj, etnička
homogenizacija. Nacionalizam koji
sanja o etnički homogenom društvu inkompatibilan je s demokratijom.
Koje bi mogle biti osnovne karakteristike nacionalizma emancipatorske
provenijencije? To su ljubav prema nacionalnim vrijednostima sopstvenog naroda
i uvažavanje vrijednosti drugih naroda; otvorenost prema svijetu i ulaženje u
integrativne asocijacije; otvorenost prema modernizacijskim i demokratizujućim
procesima; nezavisnost i ravnopravnost u odnosima među narodima, i spremnost da
se sporovi s drugim narodima rješavaju isključivo mirnim putem, povezivanje
unutrašnjih sloboda građana sa spoljnom slobodom nacije; otvorenost za suživot
s različitim nacionalnostima (multikulturalizam).
Koje mogu biti
karakteristike etnonacionalizma: veličanje sopstvenog a unižavanje drugih
naroda; govor mržnje; za sve nedaće „svoga” naroda optužuje druge narode i
spoljni svijet (teorija zavjere); rat za teritorije; etničko čišćenje; „životni
prostor svoje nacije traži na groblju druge nacije”; identitet pojedinca svodi
na jednu jedinu dimenziju, na etničko porijeklo; odbojnost prema demokratiji,
sklonost prema tiraniji; kolektivno iznad individualnih prava i sloboda itd.
I najzad, iako saznanja iz savremenih političkih nauka jasno ukazuju o
postojanju dvije vrste nacionalizma: negativnog i pozitivnog, u Crnoj Gori,
pojam nacionalizma se koristi isključivo u negativnom smislu.U poslednje
vrijeme često se govori o crnogorskom nacionalizmu u negativnom smislu. Može se
pretpostivi da se to radi zbog stručno-političkog neznanja, ali možda i zbog
nekih drugih razloga i motivacije. Međutim, posvjećenost Crnogoraca, kao i
drugih nacija afirmaciji, razvoju i emancipaciji svoje kulture i nacionalnog
identiteta, tj. respektovanje svojih nacionalnih vrijednosti, predstavlja
odbranbeni, odnosno pozitivni nacionalizam, a koji je veoma važan za nacionalno
civilizacijsko bitisanje.Naprotiv, nacionalizam u negativnom kontekstu jeste
tada i kada preraste u šovinizam, nacionalnu mržnju, međunacionalnu
netoleraciju ili kad neki narod/država vodi
osvajački rat protiv drugih
naroda i zemalja radi okupacije tuđih teritorija. To u političkoj teoriji se
zove nacionalistička ideologija „krvi i tla“, a koja je tokom istorije bila dosta
prisutna i na prostorima Balkana.
0 Komentara