Društvo

ERIK MISTEVIČ,predsjednik Instituta za nove medije, izdavač "Sve što je najvažnije” („Wszystko co Najważniejsze”)

Dvesta pedeset godina borbe protiv ruskog imperijalizma

Jan 25, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Prije 160 godina izbio je ustanak u kojem su Poljaci, Ukrajinci, Litvanci i Bjelorusi zajedno stali protiv despotizma ruskog cara i ruskog imperijalizma. Danas se oni udružuju da podrže Ukrajinu.

Živim u Varšavi, glavnom gradu Poljske, na oko 150 km od pograničnog grada Bresta u Bjelorusiji, koji je danas pod Putinovim čizmom.

Već 250 godina Rusi su svakih nekoliko decenija išli rutom Brest-Varšava, marširajući na Varšavu sa imperijalnom kaznenom ekspedicijom, svaki put sa ciljem da unište Poljsku „jednom za svagda“, da zbrišu Poljake. Scenario je i dalje isti: oni idu u jednom smjeru konjskim zapregama, u 20. vijeku već tenkovima; spaljuju, ubijaju, siluju. Ubijaju poljsku inteligenciju, ostale odvode u Sibir, u zatvore, u krečnjake u Katinju, Starobielsku, Ostaškovu, oduzimaju djecu, mašine i sve što mogu uzeti.

Čudo je da se Poljska, nakon svakog od desetak imperijalističkih pohoda sa istoka, uspjela oporaviti, da su Poljaci obnovili svoju zemlju, svoju demografiju, svoje obrazovanje, svoju kulturu, svoj jezik, da su ojačali svoju vjeru. Jer im je sve to sa namjerom uništeno.

Imperijalne napade koje je Rusija izvodila protiv moje zemlje u proteklih 250 godina obično su uključivale sporazum s Njemačkom. Četiri puta su Rusi i Njemci podijelili Poljsku između sebe. Podijelili su moju zemlju i vladali njenim teritorijama dugih sto dvadeset i tri godine - od 1795. do 1918. godine. I opet, prije Drugog svjetskog rata, Hitler i Staljin su u septembru 1939. sklopili pakt o podjeli Poljske između Njemačke i Rusije. Dok su marširali na Berlin u Drugom svjetskom ratu, Rusi su se zaustavili kod Varšave kako bi Njemci mirno pobili stanovnike koji su ostali živi nakon Varšavskog ustanka i pretvorili moj glavni grad u prah. Malo ljudi zna da su čitav današnji prelijepi centar Varšave, uključujući Stari grad i Kraljevski dvorac, nakon rata obnovili Poljaci. Godine 1945. Rusi su čekali da je Njemci sravne sa zemljom.

Vazduh duž tih 150 km koje dijeli Varšavu od granice s Putinovom Bjelorusijom, još uvijek vibrira pitanjem sličnim iskustvu mojih čukunđedova, prađedova i đedova: boriti se i graditi otpor protiv imperijalizma ili se predati, odustati od svoje zemlje, pristati na ubistva, silovanja, stupiti u neki oblik kolaboracije, kako bi obavljao dobar posao "business as usual" u zamjenu za neku vrstu sporazuma sa elementima poniženja (kao što se dogodilo u godinama 1945-1989, kada je Poljska u okviru sovjetskog bloka morala da pošalje svoje bogatstvo u sovjetsku Rusiju). Pobuniti se i dići glavu, braniti se, dizati ustanke ili se predati?

Posjlednjih 250 godina slična pitanja postavljaju ne samo Poljaci, već i Litvanci, Letonci, Estonci, Bjelorusi, Ukrajinci, Česi... Prije 160 godina, januara 1863. godine, izbio je jedan od mnogih ustanaka. Poljaci, Ukrajinci, Litvanci, Bjelorusi su se ruku pod ruku borili protiv Rusije. Bio je to još jedan takav ustanak. Nakon godinu i po dana borbi, nakon mnogih naših žrtava, Rusi su preživjele pobunjenike poslali u Sibir. Ipak, ustanak su pratili i drugi ustanci. To je sudbina naših zemalja.

Zato se danas držimo zajedno, zato pomažemo Ukrajincima koliko možemo (primljeni su u poljske domove, bez potrebe da se grade izbjeglički kampovi, poljska država im je automatski dala ista prava kao i Poljacima u pristupu socijalnoj pomoći, obrazovanju, zdravstvu itd.), zato pomažemo Ukrajini doniranjem vlastitog oružja i tražimo od drugih zemalja da pruže vojnu podršku. Tražimo odgovorne, ozbiljne saveze u NATO-u i Evropi za dobrobit zajednice koju su danas stvorile zemlje nekadašnje Republike Poljske i koja se danas, kao svakih nekoliko decenija već 250 godina, ponovo odupire carskoj despotskoj Rusiji.

Danas je pomoć za napadnutu Ukrajinu dužnost cijelog civilizovanog svijeta.

Erik MISTEVIČ

Tekst je objavljen istovremeno sa poljskim mjesečnikom "Sve što je najvažnije" u okviru  istorijskog projekta sa Institutom za nacionalno sjećanje i Poljskom nacionalnom fondacijom.