Korona i dokolica

Pogled na predsjedničke izbore

Da li da se Đukanović kandiduje

Jan 24, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Da su predstojeći predsjednički izbori politički presudni za Crnu Goru, štaviše,za njen opstanak kao suverene države, u to, valjda,ne treba nikoga ubjeđivati.Briga za državu, nema sumnje, opterećuje samo istinski suverenističke snage, dok protivnici nezavisnosti upravo izbore vide kao šansu za svoju politiku na kojoj istrajavaju evo već 16 godina.Njihove strepnje od martovskih izbora su, dakle, mnogo manje stresne. Po logici, ako dobiju, je li Bog dao, ako izgube, čekaće novu priliku, a do tada će, kao i do sada, uporno raditi na poništenju, ovakvom ili onakvom, rezultata referenduma od 21. maja 2006.godine.

Suverenisti su, pak, u postojećem političkom kontekstu, poslije svega što je aktuelna vlast učinila na relativizaciji referendumskog poleta i i razgradnji veličanstveno obnovljene državnosti, na političkoj žeravici, na muci koja zadire i u njihove  emocije.Stoga je njihova odluka o predsjedničkom kandidatu veoma teška, gotovo traumatična, naravno, mnogo komplikovanija od toga kako će sadašnja vlast odlučiti o svom, ili svojim, predsjedničkim kandidatima. Njima je lakše samim tim, što im je jedan cilj isti- da pobijede Mila Đukanovića. I zato je tehnički premijer bio iskren kada je rekao da je najvažnije da se Đukanović pobijedi.  Ako bi se to desilo, koliko god da bude kandidata sadašnje vlasti, svi njeni akteri, bez obzira na međusobne svađe i netrpeljivosti, slavili bi pobjedu,bilo čijeg kandidata, kao svoga.

Pitanje kandidature Đukanovića za novi mandat tiče se, zbog svega, Demokratske partije socijalista, svih suverenističkih stranaka, cijelog referendumskog pokreta, koji, valjda, još nije okrnjen u toj mjeri da bi  na martovskim izborima Crna Gora bila stavljena na kocku, odnosno, da bi,izbornom voljom, legalnom , ili , ko zna kako, falsifikovanom,bila predata u ruke onih koji joj rade o glavi.Bilo zato što je zaista ne podnose, ili što bi se tome radovala i njihova politička bratija, zbog patološke mržnje prema samom Đukanoviću.

Njegova kandidatura, ili odustajanje od toga, kao nikad do sada, povezana je sa statusom države.Po političkom intenzitetu ,možda gotovo jednako, bilo da pobijedi ili da izgubi. Naravno, dilema pred Đukanovićem je politička, državnička,u neku ruku izraženija nego uoči referenduma. A lična je, pretpostaviti je, dramatičnija od one prije 21. maja 2006- godine.Jer, Đukanović na ovim izborima brani svoje djelo.

Stoga, pitanje je, koliko god to moglo zvučati defetistički, šta je bolje-da li da se Đukanović kandiduje ili ne. U ovome, svakako, nema ni primisli sumnje  da je Đukanović politički favorit u svakoj varijanti, među svojim pristalicama, ali i sa jednim, dvojicom ili čitavom grupom protivkandidata. To ne treba objašnjavati. Da skratimo priču u vezi sa time- Đukanović je već uoči referenduma, recimo, u „bici“ sa Havijerom Solanom, pokazao da je državnik velikog formata. A nagovijestio je to još davno, izjavom da Crna Gora neće biti izdržavana država. U čitavom postreferendumskom periodu je ne samo održao, već je i osnažio ugled državnika evropskog okvira.Državničku zrelost, štaviše, mudrost, naročito je iskazao u ove dvije godine , nakon parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine.

Razlozi za ponovnu Đukanovićevu kandidaturu, dakle, potpuno su kompatibilni sa onim što je do sada učinio. Opstane li Crna Gora, kao suverena država, šta god se o tome mislilo, koliko god mnogi to ismijavaju, istorija će Mila Đukanovića , jednog dana, priznati kao „oca nacije“, u značenju krupnih, presudnih, uloga koje su pojedinci imali u svojima državama.Tu titulu bi , naravno,bez dileme, još više zaslužio ako bi pobijedio na izborima 19. marta.  

Upravo je na tim činjenicama osnovano, mada kontradiktorno,  i pitanje- da li je možda bolje, za Crnu Goru, prije svega, da se Đukanović ne kandididuje.Držimo se ove logike, ako bi Đukanović izgubio na izborima, poslije ovakvih državničkih dometa, to ne bi bio samo njegov poraz. Prije svega, bio bi to pad Crne Gore, referendumske Crne Gore, a to i jeste cilj onih koji su Đukanovića nazivali „džemperašom“, „turčinom“, „lopovom“, „mafijašem“, ko zna sve kako. Ništa od toga on ne bi bio da se, kojim slučajem, našao na strani, suprotno od suverenističkog pokreta. Bio bi slavljen, a možda bi njegove biste bile podignute i u Beogradu. A da je, recimo, bio protiv ulaska Crne Gore u NATO, danas bi ga slavila i Moskva.

Ali, upravo zbog toga što se Đukanović odrekao takvog političkog komfora, nažalost, i dan-danas u Crnoj Gori trpi politički teror prema svojim stavovima, i sopstvenoj ličnosti.Đukanovića,svakako, mrze zbog suverene Crne Gore, zbog svih odluka koje je ona donijela nakon majskog referenduma.I tu  nema dileme.

Kao što je apsolutno tačno da se Đukanović želi poraziti iz istih razloga. Njegov gubitak na martovskim izborima, ne samo simbolično, bio bi, koliko god to bilo pretjerano, ravan neformalnom poništenju referenduma o obnovi nezavisnosti.

I upravo to, možda najviše taj razlog, treba imati u vidu u odlučivanju o kandidaturi Đukanovića.

Potpunio je razumljiva želja i namjera onih koji ga ohrabruju i traže da se kandiduje. Ima i ozbiljnih prognoza da bi pobijedio. Mnogo toga ide tome u prilog. I dosadašnja njegova karijera, a , svakako, i očekivana budućnost Crne Gore.Ipak, da li optimisti dobro prepoznaju koga sve Đukanović ima za protivnika-sadašnju ostrašćenu anticrnogorsku vlast, Vučićevu Srbiju koja kipti od želje da se porazi i Putinovu Rusiju koja se , u najmanju ruku, nada povratku Crne Gore u njeno naručje.

Jedno je sigurno-i Vučićeva Srbija i sadašnja vlast u Crnoj Gori imale bi pravi gušt, ne da Đukanović odustane od kandidatuere, nego da izgubi na izborima. Nažalost, imeđu samim suverenistima nije malo onih koji bi se ograšili kad bi Đukanović upravo izgubio.

Uz sve ovo, procrnogorska , prozapadna , opcija Crne Gore nema kredibilnu podršku ni u svijetu, mada se, bar u ove dvije godine,i međunarodna zajednica uvjerila da bez Đukanovića i dalje ne mogu ni Crna Gora, ni Balkan, ni Evropa.Bez obzira na njegovu „dugu vladavinu“.

I šta sada? Nije baš nesuvisla ideja Ljubomira Filipovića , koju je on iznio, reklo bi se, kao šalu, o tome  da suverenisti bojkotuju predsjedničke izbore. Ali, pošto , najvjerovatnije, neće toga biti, na suverensitčkim partijama, pokretima i organizacijama  koje ih podržavaju, je da krajnje ozbiljno, politički iskreno , nesebično, svestrano, vrlo promišljeno, pa i pošteno prema samom Đukanoviću, razmotre sve moguće varijante.

Njihova odluka, naravno, i odluka samog Đukanovića,  bi morala, trebalo bi, da dovede do glavnog, najvažnijeg, zaključka- ako bi analize , potkrijepljene kredibilnim anketnim, stručnim, istraživanjima,pokazale, bar u najvećoj mjeri,da bi on pobijedio, onda , nema nikakve sumnje,treba njega kandidovati, uz obavezu da svi akteri iz ovog političkog korpusa budu dosljedni u podršci. Ako, pak,  procjene ukazuju na iole jaču sumnju u Đukanovićevu pobjedu, onda treba odustati od njegove kandidature. Odnosno, da i sam Đukanović odluči da se ne kandiduje.

Poraz svakog drugog predsjedničkog kandidata  „suverenističkog bloka“ bio bi manji, podnošljiviji, za Crnu Goru, u prvom redu,ali i za parlamentarne izbore.  A to, prije svega, znači, sa manje političkih posljedica, ili , može i ovako, sa većom mogućnošću da se, na sljedećim izborima, rezultat bitno popravi. Eventualni Đukanovićev poraz bi na duži rok odgodio ponovnu obnovu Crne Gore, a mogao bi biti i kraj referendumske Crne Gore.

Ilija Despotović