Pogled na predsjedničke izbore
Da li da se Đukanović kandiduje

Da su predstojeći predsjednički izbori
politički presudni za Crnu Goru, štaviše,za njen opstanak kao suverene države,
u to, valjda,ne treba nikoga ubjeđivati.Briga za državu, nema sumnje,
opterećuje samo istinski suverenističke snage, dok protivnici nezavisnosti
upravo izbore vide kao šansu za svoju politiku na kojoj istrajavaju evo već 16
godina.Njihove strepnje od martovskih izbora su, dakle, mnogo manje stresne. Po
logici, ako dobiju, je li Bog dao, ako izgube, čekaće novu priliku, a do tada
će, kao i do sada, uporno raditi na poništenju, ovakvom ili onakvom, rezultata
referenduma od 21. maja 2006.godine.
Suverenisti su, pak, u postojećem političkom
kontekstu, poslije svega što je aktuelna vlast učinila na relativizaciji
referendumskog poleta i i razgradnji veličanstveno obnovljene državnosti, na
političkoj žeravici, na muci koja zadire i u njihove emocije.Stoga je njihova odluka o
predsjedničkom kandidatu veoma teška, gotovo traumatična, naravno, mnogo
komplikovanija od toga kako će sadašnja vlast odlučiti o svom, ili svojim,
predsjedničkim kandidatima. Njima je lakše samim tim, što im je jedan cilj
isti- da pobijede Mila Đukanovića. I zato je tehnički premijer bio iskren kada
je rekao da je najvažnije da se Đukanović pobijedi. Ako bi se to desilo, koliko god da bude
kandidata sadašnje vlasti, svi njeni akteri, bez obzira na međusobne svađe i
netrpeljivosti, slavili bi pobjedu,bilo čijeg kandidata, kao svoga.
Pitanje kandidature Đukanovića za novi
mandat tiče se, zbog svega, Demokratske partije socijalista, svih suverenističkih
stranaka, cijelog referendumskog pokreta, koji, valjda, još nije okrnjen u toj
mjeri da bi na martovskim izborima Crna
Gora bila stavljena na kocku, odnosno, da bi,izbornom voljom, legalnom , ili ,
ko zna kako, falsifikovanom,bila predata u ruke onih koji joj rade o glavi.Bilo
zato što je zaista ne podnose, ili što bi se tome radovala i njihova politička
bratija, zbog patološke mržnje prema samom Đukanoviću.
Njegova kandidatura, ili odustajanje od
toga, kao nikad do sada, povezana je sa statusom države.Po političkom
intenzitetu ,možda gotovo jednako, bilo da pobijedi ili da izgubi. Naravno,
dilema pred Đukanovićem je politička, državnička,u neku ruku izraženija nego
uoči referenduma. A lična je, pretpostaviti je, dramatičnija od one prije 21.
maja 2006- godine.Jer, Đukanović na ovim izborima brani svoje djelo.
Stoga, pitanje je, koliko god to moglo
zvučati defetistički, šta je bolje-da li da se Đukanović kandiduje ili ne. U
ovome, svakako, nema ni primisli sumnje da je Đukanović politički favorit u svakoj
varijanti, među svojim pristalicama, ali i sa jednim, dvojicom ili čitavom
grupom protivkandidata. To ne treba objašnjavati. Da skratimo priču u vezi sa
time- Đukanović je već uoči referenduma, recimo, u „bici“ sa Havijerom Solanom,
pokazao da je državnik velikog formata. A nagovijestio je to još davno, izjavom
da Crna Gora neće biti izdržavana država. U čitavom postreferendumskom periodu
je ne samo održao, već je i osnažio ugled državnika evropskog okvira.Državničku
zrelost, štaviše, mudrost, naročito je iskazao u ove dvije godine , nakon
parlamentarnih izbora u avgustu 2020. godine.
Razlozi za ponovnu Đukanovićevu kandidaturu,
dakle, potpuno su kompatibilni sa onim što je do sada učinio. Opstane li Crna
Gora, kao suverena država, šta god se o tome mislilo, koliko god mnogi to
ismijavaju, istorija će Mila Đukanovića , jednog dana, priznati kao „oca
nacije“, u značenju krupnih, presudnih, uloga koje su pojedinci imali u svojima
državama.Tu titulu bi , naravno,bez dileme, još više zaslužio ako bi pobijedio
na izborima 19. marta.
Upravo je na tim činjenicama osnovano, mada
kontradiktorno, i pitanje- da li je
možda bolje, za Crnu Goru, prije svega, da se Đukanović ne kandididuje.Držimo
se ove logike, ako bi Đukanović izgubio na izborima, poslije ovakvih
državničkih dometa, to ne bi bio samo njegov poraz. Prije svega, bio bi to pad
Crne Gore, referendumske Crne Gore, a to i jeste cilj onih koji su Đukanovića
nazivali „džemperašom“, „turčinom“, „lopovom“, „mafijašem“, ko zna sve kako.
Ništa od toga on ne bi bio da se, kojim slučajem, našao na strani, suprotno od
suverenističkog pokreta. Bio bi slavljen, a možda bi njegove biste bile
podignute i u Beogradu. A da je, recimo, bio protiv ulaska Crne Gore u NATO,
danas bi ga slavila i Moskva.
Ali, upravo zbog toga što se Đukanović
odrekao takvog političkog komfora, nažalost, i dan-danas u Crnoj Gori trpi
politički teror prema svojim stavovima, i sopstvenoj
ličnosti.Đukanovića,svakako, mrze zbog suverene Crne Gore, zbog svih odluka
koje je ona donijela nakon majskog referenduma.I tu nema dileme.
Kao što je apsolutno tačno da se Đukanović
želi poraziti iz istih razloga. Njegov gubitak na martovskim izborima, ne samo
simbolično, bio bi, koliko god to bilo pretjerano, ravan neformalnom poništenju
referenduma o obnovi nezavisnosti.
I upravo to, možda najviše taj razlog, treba
imati u vidu u odlučivanju o kandidaturi Đukanovića.
Potpunio je razumljiva želja i namjera onih
koji ga ohrabruju i traže da se kandiduje. Ima i ozbiljnih prognoza da bi
pobijedio. Mnogo toga ide tome u prilog. I dosadašnja njegova karijera, a ,
svakako, i očekivana budućnost Crne Gore.Ipak, da li optimisti dobro prepoznaju
koga sve Đukanović ima za protivnika-sadašnju ostrašćenu anticrnogorsku vlast,
Vučićevu Srbiju koja kipti od želje da se porazi i Putinovu Rusiju koja se , u
najmanju ruku, nada povratku Crne Gore u njeno naručje.
Jedno je sigurno-i Vučićeva Srbija i sadašnja
vlast u Crnoj Gori imale bi pravi gušt, ne da Đukanović odustane od
kandidatuere, nego da izgubi na izborima. Nažalost, imeđu samim suverenistima
nije malo onih koji bi se ograšili kad bi Đukanović upravo izgubio.
Uz sve ovo, procrnogorska , prozapadna ,
opcija Crne Gore nema kredibilnu podršku ni u svijetu, mada se, bar u ove dvije
godine,i međunarodna zajednica uvjerila da bez Đukanovića i dalje ne mogu ni
Crna Gora, ni Balkan, ni Evropa.Bez obzira na njegovu „dugu vladavinu“.
I šta sada? Nije baš nesuvisla ideja Ljubomira
Filipovića , koju je on iznio, reklo bi se, kao šalu, o tome da suverenisti bojkotuju predsjedničke
izbore. Ali, pošto , najvjerovatnije, neće toga biti, na suverensitčkim
partijama, pokretima i organizacijama
koje ih podržavaju, je da krajnje ozbiljno, politički iskreno ,
nesebično, svestrano, vrlo promišljeno, pa i pošteno prema samom Đukanoviću, razmotre
sve moguće varijante.
Njihova odluka, naravno, i odluka samog
Đukanovića, bi morala, trebalo bi, da
dovede do glavnog, najvažnijeg, zaključka- ako bi analize , potkrijepljene
kredibilnim anketnim, stručnim, istraživanjima,pokazale, bar u najvećoj
mjeri,da bi on pobijedio, onda , nema nikakve sumnje,treba njega kandidovati,
uz obavezu da svi akteri iz ovog političkog korpusa budu dosljedni u podršci.
Ako, pak, procjene ukazuju na iole jaču
sumnju u Đukanovićevu pobjedu, onda treba odustati od njegove kandidature. Odnosno,
da i sam Đukanović odluči da se ne kandiduje.
Poraz svakog drugog predsjedničkog
kandidata „suverenističkog bloka“ bio bi
manji, podnošljiviji, za Crnu Goru, u prvom redu,ali i za parlamentarne
izbore. A to, prije svega, znači, sa
manje političkih posljedica, ili , može i ovako, sa većom mogućnošću da se, na
sljedećim izborima, rezultat bitno popravi. Eventualni Đukanovićev poraz bi na
duži rok odgodio ponovnu obnovu Crne Gore, a mogao bi biti i kraj referendumske
Crne Gore.
Ilija Despotović
1 Komentara
Crnogorac Postavljeno 25-01-2023 20:25:05
Ilija sve je ovo u stvarnosti ovako. Ali mi suverenisti treba da se ujedinimo i da upravo sad podrzimo Mila jace nego ikad i da im dokazemo da nas ima vise nego njih . Ne dozvolimo da nas pokret Evropa sad pokoleba jer to je samo farsa. Svi za Mila jer samo on moze Crnu Goru vratiti na pravi put.
Odgovori ⇾