OCU
Kiša pada
već danima. Pitam se za kim ona tako dugo lije suze? Da li nekoga oplakuje?
Žali li to nekoga pa su joj potrebni dani da se isplače? Govorim joj da ne
plače.
Kad malo
bolje razmislim, nisam ja baš za to. Iako sam postao imun na suze…to kažem a u
stvari samo sam prestao da ih dijelim sa svim tim znancima,
Ja plačem.
Svaki dio mene plače,ali to ne ispoljavam.
Čuvam ih
samo za sebe. Potiskujem ih unutra, iako znam da je to najgore što mogu
napraviti, ali, jednostavno ja ne znam nekog ko bi mogao razumjeti moju bol.
Da li
postoje oni kod kojih, da nema kiše i vode, lice nikada ne bi bilo vlažno?
Želim da upoznam takvu osobu. Da je pitam kako uspijeva sve to.
Dok kiša
lije ova noć me navodi na neka razmišljanja koja se guraju kao najveći žurberi
koji žele ući u autobus.
Teško je
kad samog sebe nosiš na duši. Kazaljke ovog sata prave najveću buku izmedju ova
četri zida.
Trebam
tišinu, sada više nego ikada.
Čitav moj
život je satkan od urlika koje samo ja čujem i koji samo mene bole. Bol koji
sam preživio svih ovih godina ne mogu opisati.
Prošlo je
dugo od dana kada smo ispustili niti koje su nas spajale i eto pokušavam da
povežem sve, ali – ne ide.
Dok ovo
pišem, nešto me strašno guši. Neki meni nepoznati osjećaj igra prljavu igru po mojoj
duši.
Ko bi
rekao da je toliko godina već prošlo,a ja kao da i dalje stojim na mjestu
odakle je sve krenulo?
Pa zaista
nisam uspio da nadvladam sebe.
Po ko zna
koji put se vraćam na mjesto rušenja moje sreće. Da mi je znati kako li je
onom, Oče, koji nas je razdvojio? Kako mu je dok se za počinak sprema? Ko je,
uopšte, on?
Ne znam
šta više da mislim! Da li bi ga prokleo kada bih ga vidio?
Ali neću
pokleknuti. Neću popustiti ponovo pred prošlošću.
Čujem,
Oče, poneko te pomene. Svi mi govore kako si bio dobar i vrijedan čovjek. I ja
tada rastem. Ponosim se tobom. Tobom kojega nemam.
Možda i
nije tako kako mi pričaju o tebi. I volio bih te pitati o svemu, Oče.
Da li me
se sjećaš? Zaplačeš li nekada zbog mene?
Znam da si
mislio da nećemo preživjeti, ali uspjeli smo i dalje se borimo.
Na tebe
smo, Oče,
Hrabari
kao ti.
Znaš Oče,
ali osećam da ne mogu izdržati više. Znam nisi ti kriv.
Drugi su
to željeli a mi smo samo bili djeca koja su se, nažalost, zadesila u pogrešnim
rukama.
Našli smo
se u rukama onih koji nisu željeli da smo skupa,
Ako se
ikada ponovo sretnemo, pričaću ti zašto su cijeli život moji dani bili tužni,
Oče.
Volio bih,
Oče, da ti meleci prenesu vijesti o nama i da su tvoji sirotani danas na svojim
nogama, u svojim kućama i sa svojim porodicama.
I znaj,
mili Oče, nismo te i nikada te nećemo zasramiti. Hoćemo da se i mrtav ponosiš
nama, kao što se mi živi ponosimo tobom, koji si odavno na onom, pravednijem
svijetu.
Pjesnik i
prozni pisac: FERID MURATOVIĆ
1 Komentara
ILnzmVvWg Postavljeno 09-07-2023 12:09:25
Along these lines, effective aromatase inhibitors have been developed as therapeutic agents for controlling estrogen dependent breast cancer alcohol and viagra Importantly, these data indicate a novel mechanism for tamoxifen resistance and suggest that blockage of the phosphatidylinositol 3 kinase Akt signaling pathway by mTOR inhibition effectively restores the susceptibility of these cells to tamoxifen
Odgovori ⇾