Škrinja

Dr Goran Sekulović

VRIJEDNOST NACIONALNOG I SOCIJALNOG IDENTITETA CRNOGORSKOG ANTIFAŠIZMA (IX)

(15 riječi)

I ako se, u zaključku ovog tematskog djela, može reći, da je u djelima izvornog marksizma bio dat dalekosežan nagovještaj teorijske misli o slobodi i samoupravljanju, put kojim se treba u praksi kretati, svjetsko-istorijski značaj Pariske komune, je u tome što je ona, tj. revolucionarna praksa i istorijsko stvaralaštvo Pariskog naroda, prije svega radničke klase, u praksi stvorila oblike i pokazala put i način stvaranja i praktičnog ostvarivanja Marksovih i Engelsovih, bez obzira na sva kasnija i dosadašnja dešavanja i krajnji u većini negativni ishod razvoja socijalizma u svijetu, epohalnih naučnih, teorijskih i revolucionarnih anticipacija o potrebi radi ljudskosti, radi humanosti, i o mogućnosti zaživljavanja uistinu demokratskih i slobodnih ljudskih zajednica. Pariska komuna je u ovom smislu bila praktični „izvršitelj“ misli i stavova izvornog marksizma, pa čak i diktature proletarijata (onog njenog izvornog pozitivnog impulsa, svakako nikako ne kasnijeg totalitarnog deformiteta u praksi prije svega staljinizma),[1] proleterske revolucije i samoupravljanja. Engels je to sljedećim svojim riječima fino uobličio: „Socijaldemokratskog filistra je ponovo obuzeo samrtni greh od reči diktatura proletarijata. Pa, dobro, gospodo, hoćete li da znate, kako ta diktatura proletarijata izgleda? Pogledajte Parisku komunu. To je bila diktatura proletarijata.“[2]

 

II. Odnos djela V. I. Lenjina, Oktobarske revolucije i samoupravljanja

 

Neizostavno je kada se govori i o teorijskom i praktičnom dijelu antifašizma da se uzme u obzir i iskustvo, ideja, praksa i nasljeđe, i pozitivno i negativno! – kao što se zbilo i sa kasnijim razvojem marksizma u svijetu jednim dijelom, jer i prije pojave degeneracije i revizionizma, postvarenja i otuđenja (koje je Marks i predvidio nazvavši ga ‘’despotskim komunizmom’’!) Oktobarske revolucije u liku staljinizma i čak dok je Marks bio živ, pojavili su ‘’marksisti’’ takve vrste i takvih učenja da je sam Marks rekao da sve što zna u pogledu svoga teoretskog habitusa jeste samo to ‘’da zna da nije marksista’’!?[3] – Oktobarske revolucije, tj. prve socijalističke revolucije na djelu u svijetu. Vladimir Iljič Lenjin kao njen vođa je stalno govorio i učio, kada se radi direktno o teoriji proleterske revolucije, diktaturi proletarijata i samoupravljanju, da je proleterska država osnovno sredstvo socijalističke izgradnje, što je bilo posebno tačno i važno, svakako, u prvoj fazi razvitka socijalizma (u državno-administrativnom, tzv. revolucionarnom etatizmu), ali i da, mase moraju uporno da uče upravljati državom, da uče i pokušavaju da osvoje tehniku vođenja posla, da bi svakim danom sve više postajali učeniji i sposobniji, obrazovaniji, sa većim društvenim iskustvom i kvalitetnijom i učinkovitijom praksom, da postepeno zamjenjuju klasičnu državu i njene u dosadašnjoj istoriji manje-više otuđene institucije u upravljačkim funkcijama. Time je Lenjin svakako bio na tragu izvorne Marksove misli o reintegrisanju i povratku autentičnih i slobodnih atributa, osobina i svojstava čovjeka s onu stranu carstva nužnosti, dakle, u carstvu slobode, đe čovjek više ne bi bio sredstvo, već isključivo cilj kao vrhovna i apsolutna vrijednost za svakog čovjeka i za svaki međuljudski odnos, što znači za ukupni ljudski život i za svako ljudsko društvo, odnosno čovječanstvo u cjelini.

Vidjeli smo, da se po Lenjinu, revolucija razvija kroz razvoj i ostvarivanje samoupravljanja, i da sâmom samoupravljanju ne smeta porast demokratije.

Prema tome, samoupravljanje (čitaj: socijalizam) i demokratija, nijesu nikako bili (i nikako trebali biti!) disparantni, protivurječni, tj. potpuno različiti procesi. Oni stoje principijelno, teoretski, i trebalo bi da stoje i u praksi u jednoj posve dijalektičkoj i kompatibilnoj vezi. Jer, nema demokratije bez socijalizma, ali, nema ni socijalizma bez demokratije (čitaj: samoupravljanja). U zemljama i državama socijalnog blagostanja, recimo osobito u današnjim skandinavskim zemljama, ovom idealu i standardu kao da su se najviše približili. U bivšoj SFRJ je nažalost otuđeni politički faktor bio nadređen ekonomiji i u mengelama držao samoupravljanje kao osnovni i proizvodni i društveni proces, tako da je umjesto jačanja i afirmacije autonomije i pluralizma – ‘’cvjetanja svih cvjetova’’! – svih subjekata privrede i društva došlo do anomije, desubjektivizacije, marginalizovanja i atomiziranja istih, što je u krajnjem bilo podsticajno i ‘’blagotvorno’’ jedino za nastanak nacionalističko-šovinističkih i fašističkih snaga koje su na kraju i uzrokovale raspad zemlje, tj. bivše SFRJ.

A da je i ako bi, i kada bi! samoupravljanje kao proizvodno-privredno-ekonomsko-demokratsko-liberalno-emancipacijsko-razotuđujući, cjeloviti, integralni sistem društvenih odnosa, u stvarnom životu zaživio, sigurno bi i ukupni društveni i demokratski odnosi u takvom jednom društvu bili visoko razvijeni, pa bi, faktički, predstavljali jedan viši oblik demokratije, neposredne, istinske demokratije, demokratije kao najdubljeg izraza generičkog, slobodnog i svestrano razvijenog bića čovjeka. „Čovjek je slobodno biće. To sačinjava osnovno određenje njegove prirode.“[4]

S druge strane, što je jedno društvo demokratičnije, ali u izvorno-socijalističkom, dakle, ne samo u liberalno-političko-predstavničkom (formalno-demokratsko-višestranačkom), već i u ekonomsko-socijalnom vidu državnog i društvenog blagostanja, te unaprijeđenja i obezbjeđenja visoke zaštite ljudskih  prava i sloboda, znači u istinskom smislu te riječi, što je u njemu više razvijena mogućnost da svaki pojedinac, svaki radni čovjek i građanin ne na apstraktan, već na vrlo konkretan način u što većoj i kreativnijoj mjeri sâm reguliše svoj sopstveni cjelokupni ljudski, radni i životni proces, bez ičijeg tutorstva, posredništva, nadređivanja i otuđenja, kontrole i supervizije! sa strane (bilo kapitalista i privatnih vlasnika uopšte, bilo države, otuđenih centara društvene moći i sl.), sigurno da se u tom slučaju radi i o društvu u kome je samoupravljanje kao civilizacijski, emancipacijski i univerzalni princip slobode, pravde, jednakosti i ravnopravnosti ljudi, počelo da zaživljuje u praksi i da živi zbiljskim, realnim životom.

Ovdje sada uzimamo samo u obzir pozitivnu stranu odnosa demokratije i izvornog socijalizma (samoupravljanja), ali, naravno, on se može posmatrati i sa negativnog aspekta njihovih međuuticaja.

Između izvornih pojmova i civilizacijskih vrijednosti samoupravljanja i demokratije može se slobodno staviti znak jednakosti, kao što je to Lenjin i učinio između komune i samoupravljanja. Razvijena socijalistička demokratija u komuni, se, dakle, izjednačava(la) – i teoretski i praktičlno – sa samoupravljanjem. To je bio  jedini mogući ispravan i pozitivan, napredan, istinski humani i ljudski put razvijanja socijalizma i komunizma! A jedno društvo kao cjelina bi i je trebalo po izvornim načelima marksizma da traje na principima socijalizma i komunizma, ako u jednom datom, tj. konkretnom, istorijskom i određenom dobu (vremenu) i prostoru, od čijih prilika i mogućnosti (da se izrazimo samo u najkraćem) umnogome i zavisi i obim i stepen, i širina i dubina, i kvantitet i kvalitet, i sadržaj i forma, ostvarivanja socijalizma, uvijek djeluje kao „stvarni pokret koji ukida sadašnje stanje“ (kako je sam Marks označio i ‘’definisao’’komunizam), na svakom datom stupnju istorijskog razvitka, i ako na osnovu toga stalno ukida i prevladava neumno stanje, onečovječnog čovjeka, i uspostavlja i stvara uslove za, umno stanje, očovječenog čovjeka. Dijalektika zbiljnosti i misli mora uvijek da bude prisutna. Kako je pisao Marks, nije dovoljno samo da misao stremi zbiljnosti, mora i zbiljnost da stremi misli!

Znak jednakosti, recimo sada, dakle, između neposredne i participativne u svakom pogledu, obimu i stepenu demokratije, komune, samoupravljanja, socijalizma, može slobodno da stoji. U jednom razvijenom izvorno demokratsko-humanističko-socijalističkom društvu, gdje po rečima Edvarda Kardelja, čovjek nije samo slobodan u političkoj i kulturnoj djelatnosti, već i u raspolaganju svojim viškom rada, i svoje cjelokupne društvene reprodukcije, u takvom društvu, dakle, samoupravljanje bi moglo da pusti i trebalo je da pusti duboko istorijsko, društveno, ekonomsko, političko, socijalno, obrazovno, naučno, kulturno i ukupno civilizacijsko korijenje, i na osnovu njega, na osnovu tako kontekstuiranih društvenih odnosa, čovjek dolazi u takvu društvenu i individualnu kreativnu poziciju mogućnosti i stvarnosti da neposredno i samostalno, suvereno odlučuje o svim najvažnijim polugama svog ukupnog života, kako na planu radnog procesa tako i na planu vanradnog, tzv. slobodnog dijela života, odnosno ukupnog društvenog procesa reprodukcije sada, tj. u tom slučaju, odnosno tada!, uistinu humanog i čovječnog ljudskog bivstvovanja, a između ostalog svakako postaje i gospodar i samoupravljač rezultatima, sredstvima i uslovima svoga rada, tj. sam odlučuje o o svim najbitnijim pitanjima svoje egzistencije.

Vrlo je važan i stav Lenjina o birokratiji, tj. o otuđenoj političkoj kasti/klasi. Lenjin je pobjedu, što je vrlo važno, nad birokratizmom, vidio u samoupravljanju, u pobjedi samoupravljanja. To se najbolje vidi iz Lenjinovog referata o partijskom programu 1919. g, kada je isticao da „boriti se protiv birokratizma, do kraja, do potpune pobjede nad njim, moguće je samo kad cijelo stanovništvo učestvuje u upravljanju.“[5]

       Ipak, treba reći da je u nekim pitanjima o kojima je Lenjin raspravljao i donosio sudove i stavove, ostalo prostora i za negativnu stranu nasljeđa svoga (Lenjinovog) antifašizma, đe se vidi da je Staljin mogao da nastavi na određenom – ne do kraja jasno kritički sagledanom i osvijetljenom, definisanom i formulisanom – dijelu i samog Lenjinovog učenja i prakse i da ga još više i dalje, ili bolje i tačnije reći maksimalno i do karikature, odnosno krajnje negativno i totalitaristički unazađuje i revidira. Naime, Lenjin kao da je donekle ohrabrivao tendencije srastanja sovjetskog partijskog i državnog vrha. On je kritikovao birokratiju, ali više kao svojevrsno administrativno pretjerivanje i papirologiju, a nije uočavao birokratsku opasnost u samoj sovjetskoj proleterskoj državi. Staljin je hipertrofirao birokratski apparat nove sovjetske vlasti i razvio ga do prave diktature partijske vrhuške i svoje lično. Odstranio je svaki pomen na demokratiju i slobodu zadavši odlučan udarac svakom mogućem socijalističkom humanizmu i istinski ljudskom novom društvu.[6]

Za Lenjina je Marks ’’centralist’’ i na tome on insistira, kako piše Dominik Kola i nastavlja da analizira Lenjina: ‘’Marksovi pogledi na ‘razaranje parazitske države’ nemaju ničeg zajedničkog s decentralizacijom.’’[7] U najmanju ruku ovo Lenjinovo mišljenje o Marksu je veoma diskutabilno, jer Marks u radovima posvećenim analizi Pariske komune, hvali njenu ‘’političku federaciju’’ koja je organizovana ‘’prema veoma jednostavnom planu’’, a što je rezultiralo izvanredno pozitivnim i veoma demokratskim političkim učinccima – ‘’nikada izbori nisu bili brižljivije rešetani, nikada delegate nisu potpunije predstavljali mase iz kojih su potekli.‘’[8]

Uvijek kada je samoupravljanje, tj, kada je demokratski socijalistički proces istorijski gledano – a zapravo i demokratija kao planetarni proces, dakle, ona predstavničko-buržoasko-liberalno-građanska, stalno u ciklusima pozitivno-negativno, tj. plime i osjeke funkcioniše, mada su stručnjaci zaopazili da svaki val, ma i najmanji, plime demokratije uvijek bar za jedan mali iskorak prednjači u odnosu na iza toga zakonito pojavljivanje reakcije u vidu osjeke i zaustavljanja, pa i regresije u demokratskom razvoju jedne zemlje ili jednog društva – zapao u krizu, a to znači, kako bi rekao Lenjin, da se revolucija više ne kreće naprijed, uvijek je tada birokratija, tj. centralizam i stroga upravljačka, etatistička hijerarhija u prevlasti. I čim bi konstatovali da je razvitak samoupravljanja stao, da se nalazi u izvjesnom „predahu“, mogli smo biti sigurni i ubijeđeni da će birokratizam to znati iskoristiti. Ovdje se birokratizam pojavljuje i uvijek se pojavljivao istorijski u isti mah i kao uzrok, ali i kao posljedica nerazvijenosti i stagniranja samoupravljanja. Naravno, govori se o birokratiji u kontekstu revolucionarnih socijalističkih procesa.

Lenjin je, takođe, ukazivao i na značaj Engelsovog predloga dopune Erfurtskog programa, kada je predložio da se u program unese sljedeća formulacija: „Potpuno samoupravljanje u opštini, srezu, oblasti, preko funkcionera izabranih opštim slaganjem i ukidanje svakog državnog imenovanja lokalnih i oblasnih vlasti“.[9]



[1] Samoupravni socijalizam je bio načelno na stanovištu da je u pitanju nesumnjiva ‘’prevaziđenost pojma diktature proletarijata za koncept samoupravnog društva’’ (Peko Dapčević)

[2] Marks-Engels: Sabrana djela

[3] Vidjeti moju knjigu ‘’Marks nije marksista’’ (‘’Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio?’’), ‘’Pobjeda’’, Podgorica, 2009.g.

[4] G. V. F. Hegel, „Filozofijska propedeutika“, Grafos, Beograd, 1975, str. 37

 

[5] Sabrana djela, V. I, Lenjin, Beograd

[6] Vidjeti moju knjigu ‘’Marks nije marksista’’ (‘’Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio?’’), ‘’Pobjeda’’, Podgorica, 2009.g., na str. 158

[7] Dominik Kola: Lenjin, vidjeti u: Fransoa Šatle, Olivije Dijamel, Evlin Pizije: Enciklopedijski rečnik političke filozofije, I-II, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci-Novi Sad, Izd. Centar ''Cetinje'', Cetinje, 1993., I tom, str. 537

[8] Vidjeti moju knjigu ‘’Marks nije marksista’’ (‘’Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio?’’), ‘’Pobjeda’’, Podgorica, 2009.g., na str. 156

[9] Citirano po „Sabranim djelima“ V. I. Lenjina   



3 Komentara

Fanito Postavljeno 22-01-2023 14:29:00

tičke elite koristile radničku klasu za održavanje na vlasti. Ne ulazim u tamačenje filozofskih razmatranja marksističke ideologije, ispravnosti i opravdanost teorija ideologa marksizma i lenjinizma, niti sam za to dovoljno kompetentan, već se samo ograničavam na primjenu te ideologije u praksi. "Izdaće nas mangupi u našim redovima" pokazuje, u stvari, svjesnost glavnih pristalica ove ideologije da stvar nije dugoročna i da će propasti u praksi. Prevara, što drugo! Uvaženi akademik dr Goran Sekulović u ovoj svojoj više nego inspirativnoj studiji o crnogorskom antifašizmu, dao je više nego značajan doprinos oživljavanju ove teme. Što je veoma korisno, posebno za aktuelni društveni trenutak.

Odgovori ⇾

Fanito Postavljeno 22-01-2023 13:56:06

Skandinavske zemlje su primjer "očovječenja čovjeka" u svakom smislu. To je prostor u kome se čovjek osjeća čovjekom više nego u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Razlog tome je što su u tim zemljama iskreno, odlučno i sveobuhvatno, planski i sistematski radili i rade na unapređenju jedinke, čovjeka kao individue, a time i društva u cjelini. Njihovo neprikosnoveno polazište u izgradnji što humanijeg, za život udobnijeg društva je sam čovjek, njegovo zadovoljstvo životom i njegov lični razvoj. To je svijet zrele građanske svijesti. U zemljama u kojima su odjednom, seljačko-radničke snage trebalo da donesu gore navedene blagodeti je priča za naivne. Što se u praksi i pokazalo tačnim. Polazišta, u tom smislu, Skandinavaca i priučenih lidera u socijalističkim zemljama su u totalnom nesaglasju.Trebalo bi malo više prostora da se ovo ubjedljivije elaborira. Dakle, u praksi je pokazano i dokazano da je socijalizam saživio u nerazvijenim, nedemokratskim državama u kojima su diktatorske pol

Odgovori ⇾

DrugsOtc Postavljeno 21-01-2023 04:17:13

over the counter bv treatment best over the counter yeast infection treatment strongest over the counter pain reliever over the counter medicine for strep throat https://drugsoverthecounter.com/ nausea medication over the counter

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.