‘’Još u svojoj mladosti Marks je pisao: „Vi ne zahtijevate da ruža miriše kao ljubičica, ali najbogatije, duh smio bi da postoji samo na jedan način (…) svaka kap rose u kojoj sija sunce sjaji u neiscrpljivoj igri boja, ali duhovno sunce, ukoliko mnogo individuuma, na kojim se predmetima ono takođe lomi, smije proizvesti samo jednu, samo oficijelnu boju: suštinska forma duha je vedrina, svijetlo, a vi činite sjenu za jednu pojavu koja mu odgovara; samo crno obučen treba on da ide, a ipak među cvijećem ne postoji crnog cvijeta. Suština duha je uvijek samo istina a šta vi činite njegovom suštinom? Čednost. Samo protuha je smjeran, kaže Gete, a vi hoćete duh učiniti takvom protuhom“.

Marks je osnovnu dužnost društva vidio, kada je riječ o slobodi, u stvaranju objektivnih i subjektivnih uslova za maksimalne mogućnosti izbora sopstvene povijesne sudbine. Nije to ona građanska kvazi sloboda, jer se suprotno toj, građanskoj slobodi, po Marksu pravo čovjeka na slobodu „ne bazira na povezanosti čovjeka sa čovjekom, već suprotno, na odvajanju čovjeka od čovjeka“. Građanski shvaćena sloboda, naime, ne vidi, kako je dalje pisao Marks, da: „Nijedno od takozvanih ljudskih prava ne prevazilazi, dakle, egoističkog čovjeka, onog čovjeka koji je, kao član građanskog društva povučen u sebe, u svoj privatni interes i svoju privatnu samovolju i koji je odvojen od zajednice“. Radi se, dakle, o deprivatizaciji čovjeka usamljenog u sopstvenoj besadržajnosti. Marks, dalje, kad govori o slobodi, nikad ne misli samo na tzv. pravnu slobodu. On zamjera svima onima koji slobodu mjere kao parcijalnu ljudsku činjenicu. Prema Marksu u ovome su pogriješili i bili u zabludi i revolucionari iz 1789. godine. Marks je tim povodom, na primjer, pisao: „Revolucionari iz 1789. godine ostvarili su samo pravnu slobodu i jednakost, i preduslove nejednakosti, a vjerovali su da ostvaruju slobodu, jednakost i bratstvo za sve građane“.

Sloboda se, dakle, ovdje, uvijek vezuje za ostvarivanje ljudskih mogućnosti, za samorealizaciju ličnosti i njegove univerzalnosti. Drugim riječima, po Marksu sloboda je način života svakog pojedinca, te se uvijek radi o slobodi „za“, a ne o slobodi „od“.

U ovom smislu će Marks u III tomu Kapitala, na primjer, napisati: „Carstvo slobode počinje u stvari tek tamo gdje prestaje rad koji je određen nevoljom i spoljašnjom svrsishodnošću; po prirodi stvari, ono, dakle, leži s one strane oblasti same materijalne proizvodnje“. Ovako, u stvar i, i sloboda pojedinca tek postaje uslov slobode za sve. Pitanje slobode za Marksa nije teorijsko, filozofsko pitanje u starom smislu riječi. Pitanje slobode je i pitanje konstitutivnih mogućnosti čovjeka uopšte i pojedinačno, te se dešava u relacijama očovječenja prirode i ljudske participacije u tom očovječenju, na ličnom planu čovjek postaje slobodan više ako omogućava da ono stvaralačko u njemu određuje njega i njegovo djelo.’’[1]

Marks-Engelsova misao je već na pragu svog zasnivanja došla do samoupravljanja kao svog bitnog postulata. Kao društvena misao koja je zahvatila sve socijalne i istorijske odnose koji se u bitnome tiču čovjeka samog, marksizam je i mogao da postane materijalna sila, tj. da zahvati mase, da zahvati onaj subjekt koji i mijenja tokove istorije i društva. Zbiljski radikalna i duboko-prevratnička, uz to bitno humanističko-etička misao na djelu, marksizam je sebi postavio slledeći cilj i zadatak, koji se mora uvijek imati na umu, naime: „da je čovjek n a j v i š e  b i ć e  z a  č o v j e k a“, tj. kategorički imperativ: „da  s e  s r u š e  s v i  o d n o s i  u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće, odnosi, koji se ne mogu bolje opisati nego uzvikom jednog Francuza prilikom projektiranja poreza na pse: jadni psi! S vama žele postupati kao s ljudima!“[2] Čovjek je dakle, najviša vrijednost za čovjeka. I zato i treba izgraditi život dostojan čovjeka, a srušiti se odnose koji porobljavaju čovjeka, odnose u kojima se čovjek ne razvija i ne živi kao čovjek.

Bitnost čovjeka je najbitnije nešto za čovjeka, poručuje Marks! Cilj koji na uvijek mora biti na umu je sljedeći: kako „da čovjek osjeti kao potrebu najveće bogatstvo, d r u g o g  čovjeka?[3] „U ovom pitanju, u ovoj našoj ideji – vodilji, ne uključuje se „priznanje nebitnosti prirode i čovjeka“.[4] A svaka ona ideja, svaka ona teorija koja u sebi uključuje tezu i priznanje o nebitnosti prirode i čovjeka nema nikakvog smisla, nikakve veze sa socijalizmom kao socijalizmom,[5] koji „počinje od  t e o r i j s k i  i  p r a k t i č n i  o s j e t i l n e  č o v j e k o v e  p r i r o d e  i  p r i r o d n e  s v i j e s t i  k a o  b i ć e.“[6] U suštinskom smislu ovdje se radi o samoupravljanju kao o bitnom sastojku socijalizma, koji hoće i radi na tome da svaki čovjek postane stvaralac, bitan, značajan, najveće bogatstvo i najveća vrijednost za drugog čovjeka. I zato je Marks, sve stvari i sva bića iz ljudskog svijeta, procjenjivao sa stanovišta da li, i ako, koliko i kako, ili ne, te stvari i ta bića, doprinose osamostaljivanju, nezavisnosti, humanitetu, slobodi, demokratiji, duhovnom i materijalnom bogaćenju ljudske ličnosti i čovjeka. To je jedini kriterijum na osnovu koga je Marks procjenjivao nazadnost ili progresivnost neke ideje, ili neke akcije, prakse. U ovom smislu je mladi Marks analizirao i državu, i pri tom je pošao dalje od Hegelove koncepcije države. Marks je gledao na državu kao na „politički izraz ljudskog otuđenja, kao instrumenat koji su stvorili ljudi a koji se osamostalio, okrenuo protiv svojih stvaralaca.“[7]

Prevladavanje i nadvladavanje države kao oruđa i institucije iznad društva, kao organa koji je nadređen društvu“, savlađivanje ovog političkog otuđenja, ovog otuđenja političke snage smatrao je Marks za glavni zadatak socijalističke revolucije.“[8] Vidi se u potpunosti na ovom mjestu koliko je ovakav pristup državi moderan i savremen i koliko je saobrazan sa modernom teorijom o ljudskim pravima, te potrebi i praksi savremenih demokratskih snaga u svijetu da, osobito u najrazvijenim zemljama, stanu na put bilo kom i kakvom pokušaju nametanja državne sile iznad, nasuprot i mimo izvornih i prirodnih ljudskih prava svakoga čovjeka i pojedinca, svake grupe i kolektiva bez obzira radi li se o političkim, nacionalnim, religijskim, ekološklim ili drugim zajednicama. Ovi i ovakvi Marksovi stavovi su osnovni sastavni djelovi svakog demokratskog univerzalnog koncepta o humanom razvoju ljudskog društva kao cjeline i svakje individue. Marks polazi od čovjeka a ne od države, i time brani i afirmiše i današnje najsavremenije koncepte ljudskih prava i realna dostignuća u  najrazvijenim državama Zapada koje su usmjerene na stvaranje svih pravnih, političkih i društvenih, ekonomskih, socijalnih i ekoloških pretpostavki da svaki čovjek bude u mogućnosti i u stvarnom stanju takvih kvaliteta društvenih odnosa (svaki čovjek je skup međuljudskih i sveukupnih društvenih odnosa!) da se svi njegovi bitni potencijali i sposobnosti mogu ostvariti u što većoj i najvećoj mogućoj mjeri, dakako, na dobrobit i njega i čitavog društva.

‘’… Nama je od Marksa naovamo iznijeto da se na pitanje: Šta je čovjek – ne može odgovoriti ni iz jedne pojedinačne nauke. Prisjetimo se one Marksove ironičnosti u Kapitalu: „General i bankar igraju veliku ulogu, a čovjek kao čovjek, naprotiv, samo vrlo bijednu“. A ovoj ironiji nasuprot stoji sljedeća Marksova fundamentalna misao: „Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen za čovjeka jeste čovjek sâm“.

Marks se, kao i inače, ni u ovom pitanju nije zanosio da izgradi neku filozofiju čovjeka, neku svoju filozofiju čovjeka, iako je u svim razmatranjima čovjeku pridavao najvišu vrijednost. Iz Ranih radova, primjera radi, ovdje, navedimo i ovu misao: „Kritika religije završava učenjem da je čovjek najviše biće za čovjeka, dakle, kategoričkim imperativom da treba srušiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ugnjetano, napušteno, prezreno biće…“ ili: „Kao da čovjek nema neko sasvim drugo opredjeljenje, naime opredjeljenje da bude čovjek“, ili: „Bogat čovjek je istovremeno čovjek kome je potreban totalitet čovjekovog ispoljavanja života“. Jasno, ovdje se ne radi, kao i drugdje, o nekim etičkim normama u smislu klasične etike. Kod Marksa se tek u praksi otvara pristup čovjeku, ali u isto vrijeme i ka prirodi i ka istoriji. Čovjek je uvijek osnovna pretpostavka pa i metodološka: „pretpostavke kojima mi počinjemo nijesu ni proizvoljne ni dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može odvojiti jedino u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni uslovi života, kako zatečeni, tako i stvoreni njihovom sopstvenom djelatnošću“.

Marks tako polazi od stvarnih individua u njihovoj povijesnoj situaciji, od nivoa razvitka proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji. Svako očitovanje ljudske biti, u ma kojoj formi, uvijek se radi o svojevrsnoj konstituciji zajednice kao najunutrašnjije antropološke biti. On tako uspostavlja poznat5o neposredno organsko jedinstvo čovjeka i prirodnih preduslova u čovjekovoj istoriji. Po Marksu, čovjeku je potrebna zajednica da bi mogao da se uobliči kao individua, upravo, da bi u zajednici učestvovao kao individua. U ovom smislu u kritici Hegelovog državnog prava Marks je pisao: „Hegel polazi od države i stvara od čovjeka subjektiviziranu državu; demokratija polazi od čovjeka i stvara od države objektiviziranog čovjeka…“ Za Marksa nije nikad bilo prirodno neko apsolutno „opšte“, već konkretan, stvaran, individualan čovjek. On nije nikada zaboravljao, već upravo stalno upozoravao na pojavu protivurječnosti kada se proizvodne snage javljaju kao potpuno nezavisne protivurječnosti, kao otrgnute od individua, iako su ove snage stvarne jedino u uzajamnom opštenju, u uzajamnoj vezi između istih individua i dalje, nasuprot svemu, velika grupa individua od kojih je sve otrgnuto koje su upravo zbog toga lišene svakog životnog sadržaja.

I u svemu ovome uvijek treba podsjećati na jednu ključnu Marksovu misao, koja se najčešće pogrešno shvata, kada je riječ o čovjeku i zajednici, čovjeku u proizvodnji ili, bolje: čovjeku u istoriji, a to je da je materijalni život osnova, ali on, po Marksu, nije i svrha ljudskog postojanja. U ovom smislu Marks rad i želi da preobrati iz sredstva samoodržanja u stvaralačku djelatnost.’’[9]

Danas, kada se govori s pravom o praktično teroru partitokratije u Crnoj Gori, što je sve dovelo zemlju gotovo na ivicu ostanka, čak i elementarnog, u posvemašnju krizu i politike, i društva i same države, treba se podsjetiti Marksovih misli u kojima opominje i uči da je politika i politička vlast samo i jedino još uvijek izraz, praksa i potreba nas ljudi koji su ograničeni i opterećeni sa svim nedoumicama, slabostima i insuficijentnostima, teškoćama i problemima koje nosi građansko društvo, u smislu ovog pojma adekvatnog značenju buržoaskog, dakle, kapitalističkog društva.  „U toku razvitka radnička klasa će postaviti namesto starog buržoaskog društva takvu asocijaciju koja isključuje klase i njihovu suprotnost, i više neće biti prave političke vlasti, jer je politička vlast upravo zvaničan izraz suprotnosti u buržoaskom društvu“.[10] Naravno da smo danas daleko od ovog i ovakvog Marksovog rješenja putem oslobođenja sopstvenog i cijelog čovječanstva od strane radničke klase, kako je to predviđao Marks. Međutim, jako je dobro znati i podsjećati se koje je i kakvo u biti mjesto politike u ljudskom društvu i znati njenu nužnu stranu, pa i realno potrebnu još dugo vremena, ali i njenu uistinu tamnu, ograničavajuću stranu, kojom se u mnogim, mnogim situacijama i slučajevima, vremenima i okolnostima ništi i destruira izvorni ljudski stvaralački i humanistički potencijal svakog pojedinca i društva u cjelini. Još se uvijek nepatvorene, prirodne i izvorne, autentične, stvaralačke ljudske snage otuđuju i hrane neljudsku, često monstruoznu i beskrupuloznu moć modernih političkih stranaka, političara i ‘’savremene’’, aktuelne političke vlasti u svijetu.