Kultura

NAŠ GOST: MILE PEŠORDA

Jun 25, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:

  

MILE PEŠORDA

 BEZ IMENA, BEZ OBRISA

 Nema više tumaranja, našla si me

Jutros. I nosiš u sebi

Poput ploda, poput ruže božanske,

Koja te uzdiže u blagost

U cvitnu nedelju našeg dodira: znak

Neuhvatljiv određenjima, slaveći punoću.

Samo, taj propuh najednom, otkuda

Dolazi? Otkuda toliko samoće?

Otkrij me, uzmi

U stvarnoj čaši, usni koja

Obnavlja misterij tijela.

Obgrli dušu koja hlapi

I raduje se jer umire

U noći punoj tebe. Zdjela mirisâ

Predaje nas sada Jednom

Bez imena, bez obrisa.

Kuca djetlić: izvana

Iznutra. Odlijeće prozor.

Topim se na tvom dlanu

Sivom. U tvom oku

Koje me sniva - rađam se:

U kružnici praskozorja.

 

ARS POETICA

 

1.

Jedinstvo je Mnogoglasje.

2.

U Knjigu se odasvuda slijevaju riječi: pjesnik je

ruža more poezija. Raspored kleše munja.

3.

Margarita cvili i zavodi mladiće u provinciji, galeb

se zalijeće u neku straćaru i, evo, dijete hita pučini

- jezik traži kuću.

4.

Najavljujem vam, poglavari, stoglavu životinju,

smrtonosnu požudu žena,

pobunu kazaljki, gnjev Radnika.

5.

Najavljujem poplavu preprodavačima beznađa,

koji ni novine ne umiju pročitati

a da svečano ne zakmeze.

6.

Najavljujem ništavilo onima što češljaju kosti Ivana

Gorana Kovačića

i ne daju snivati u ljepoti svoga neba.

7.

Umirem u stručku smilja, uskrsavam u Rani.

8.

Raduj se, pratilice moja, zemlju našega jezika ljubi

more i

tijelo stvara školjku za tajne ugrize.

9.

Mnogoglasje je Jedinstvo, koje ne trpi zakone,

koje se sveudilj uspostavlja po mjeri slobode u ovoj

zgradi zebnje -

dok tisućljetne vile uspavljuju djecu, dok sikću poskoci po našim prozorima.

10.

Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor

tame;

ruka obasjana u otajstvenom tkanju.

150

11.

Strava od bjeline, svana, od sveopćih škara.

stiže li to, opet, doba bezćutnih, koji, uz smiješak,

zatiru i svoje bližnje -

radi grama slave? Ogrij, o ustrašeno, ogrij svoje

dlanove na vatri ovog dodira.

12.

Ptica para noć, čudesnost daljina u agonu noseći, i

zaklikće,

mrtva, u stablu, u mojim grudima.

13.

Ljubim.

Ljubim te, kućo što ploviš sferama.

 

STABLO, SANJARIJA

 

Stablo ima moć preobrazbi, sanjarije

u znaku orla. Noćas mi se objavila kuća,

u krošnji koje prebivaše jezik,

poznat pticama. Dogodilo se stablo.

Moćnom letaču navješćuje se radost,

smrt u blijesku oka

kada dodirne jasen, bijeli cvijet.

Imat će stablo dušu ptice,

ptica će imati sjaj kore,

moj zeleni pogled. Bačeno koplje

rastvorit će srč sjemena, o,

mladi urotniče, zar ne vidiš sjekiru,

zar ne vidiš hitac, tužni, koji traži

tvoje srce. Ako umre pojam ptice,

ako ti tijelo umoče u otrov, mlijeko

zakarpatja, ako te pokrije

svemoćni krov što izuzima dušu,

moju tvoju našu igru, hoćeš li pronaći

nova usta, srođena u djelu

ufanja; nacrtati ludu pticu

s kliktajem: »Dogodilo se stablo.

Dogodit će se stablo.« A to nije malo.

Ljetni akvarel svemira, mračna ruka

s olovom, zamahnuta. Muk vodâ u kruženju.

 

SUSRET S FRANZOM KAFKOM

U MOM UREDU

ILI SLOVO PROTIV FAŠIZMA

 

Homenaje a Carlos Saura

Por su film «Los ojos vendados»

Koliko ucijevljenih propovjednika

Stabla stabla stabla

Quaero hominem*

J’ai peur de cet Oeil!**

Zima zvecka brkatom zvijezdom

Vilenjačkim smiješkom od olova

- Dogovor je tu. Na posao, dečki!

Zatući ih treba u mamici mečki! –

Šćućuren na Trgu piljiš u sočnu krušku

Ima li i ona neko uho? Nekoga dobrog

Crvića? Zima ima lijek za svaku njušku

Pa i za tvoju, Prinče, koji kroz staklo

Slijediš golubove tramvaje mnoštvo

Obasjane mrtvačkom lubanjom

«Opet propovijedi! Isključi tu vražju napravu!

Nikako da dovršim san (govorim u školjci

I glas moj drhti u ždrijelu grozne ribe)

Nikako da dokučim put savršenog pomirenja»

Bakću cokule od tisuća milja,

Ptica s kitom smilja

Oblijeće zgaženo gnijezdo, drobna dušo

Proljeće je opet mimoišlo

Naš dom

Zima zvecka brkatom zvijezdom (govorim u školjci

i glas moj drhti u ždrijelu grozne ribe)

Blagujmo, Franz,

Na čistom dlanu sestrinu

Blagujmo

(Migolje se fašizmi palucaju umilno brutalno)

O ptico umukla knjigo lipo kliktaja

Iz ovoga grla

Sleđena naranča

Pušta mlaz

Ludu crnu tintu

Zagreb, 1978.

*Quaero hominem (lat.) – tražim čovjeka

** J᾿ai peur de cet Oeil! (franc.) – strah me je tog

Oka

 

MOJ OTAC

 

Moj otac srca većeg nego sunce

Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora

Moj otac tijela koje prerasta brda

Moj otac duha koji očovječi kamen

Moj otac kojeg satra gladno nebo i

gladna zemlja

dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:

Blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine

Moj otac glas dubine

Moj otac trava u rebrima

Moj otac sunce u stijenama

Kako da te silna opjevam ja malen, oče

 Mile Pešorda rodio se 15.VIII.1950. u Grudama, studij romanistike završio na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je na sveučilištima u Zagrebu i Parizu, gdje je kod slavnoga romanopiscai profesora na EHESS Milana Kundere pripremao državni doktorat. Sve je zaustavila ratna agresija nadomovinu. Desetak je godina (1979.-1990.) bio direktor edicija suvremene književnosti u velikoj izdavačkoj kući „Veselin Masleša“ u Sarajevu i za tovrijeme objavio preko tristo djela domaćih i svjetskpisaca. Četiri je godine, 1990-1994., bio lektor-predavač hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Rennesu i član uredničkoga vijeća časopisa „Lettre internationale“. Objavio je desetak pjesničkih knjiga, prvu,Život vječni, u sarajevskoj Svjetlosti“ g. 1971. Pjesme su mu uvrštene u europske i svjetske antologije i prevedene na dvadesetak jezika. Godine 2018.objavio je opsežnu knjigu  iniogleda Sloboda, mir meju nami, tjednih kolumna tiskanih u „Hrvatskome slovu.“