Kultura

Goran Sekulović

Balšino pismo za majčinstvo

Dec 29, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

O knjizi Balše Vulevića ‘’Leteći fenjeri’’

Balša Vulević je jedan od onih (odraslih) očeva koji je sačuvao (malo) dijete u sebi. To je osnovna pretpostavka ne samo da neko bude pjesnik za djecu (‘’dječji pjesnik’’ je, čini se, još bolji naziv i etimološki i ontološki s čuđenjem u osnovi svog bića), već i pjesnik uopšte, što bi se ono reklo intelektualno-umjetničko-estetsko-umstveni djelatnik na polju pisanja stihova prije i iznad svega! Sačuvavši se od loše strane (lošeg) odrastanja, Balša je sačuvao neđe (duboko) u sebi radost i smijeh, ljubav i poštovanje, što u slučaju njegove poezije za đecu znači neprocjenjivo blago, jer su to opet osnovne pretpostavke da đeca prihvate i zavole poeziju. A, kako je govorio Duško Radović: "Ko umije da se raduje – ima čemu da se raduje" i "Neko iz djetinjstva ponese samo uspomene, a neko sačuva u očima, ušima, u srcu još malo one radoznalosti i nemira pa umije da se igra i raduje malim stvarima." Takav je i Balša Vulević. Zato on i može (i logično i sljedstvene tome i mora!) reći –  ‘’Ne mogu da pišem o nečemu što nisam osjetio, što nisam doživio.’’ Ili, kako to reče već pominjani pjesnik, u đečjoj poeziji znan kao Duško: ’’Eto, kada uzmete onu knjigu Olovka piše srcem, vi kao pisac morate zavidjeti na toj nenamernoj originalnosti tog nerazvijenog dječjeg intelekta i duha, do kakvih se sjajnih misli dolazi neznanjem i spontanošću. U tom smislu su mala djeca za mene velika inspiracija u toj velikoj slobodi prema navikama, shemama, klišeima…’’

A dakako, upravo srcem, osjetio je i doživio Balša, iako hiljadama kilometara daleko, i aktuelnu ukrajinsku tragediju, pa velikim ‘’malim herojima’’ pjeva:

 

U duši im bjehu polja žuta,

Plodne stepe i mirisni šeboj.

Živjeli su život do sto puta,

Dječji plavi, plavlji nego nebo.

 

 

Sada su na daleka putovanja,

I sunce otvara rajska vrata,

Samo tamo malo mora da se sanja

Dok ne dođu mama i tata.

 

Snovili su kako samo može dijete,

A sad ih čuva Bog i dobra vila.

Grozni onaj što nosi epolete,

Uzalud vam spali prva krila.

 

Vi letite uz drugaricu lastu,

Dok đa'olja vojska bombama trubi,

Jer anđelima iznova šarena krila rastu

I mijenjaju se k'o mliječni zubi.

 

Nek se odsad svaki pupoljak rascvjeta,

Bože, moju molitvu primi!

Živjela, živjela sva đeca svijeta!

Slava malim herojima! Slava Ukrajini!

 

Sve vrijednosti dobre ‘’đečje’’ pjesme – ‘’Liriku, ako je valjana, ne treba dodatno određivati.’’ A Balšina ‘’jeste takva’’, kako zapisa Branko Krivokapić u recenziji prve Balšine knjige ‘’Noćna mljekara’’ – iz stihova uvodne pjesme ’’Malim herojima’’ posvećenim poginuloj ukrajinskoj đeci, autor je sačuvao i u cijeloj zbirci. Radi se o stvaralačkom pristupu ponajviše karakterističnom za brojalicu, jednu pjesničku formu izuzetno podesnu, prilagodljivu i adekvatnu najmlađem đečijem uzrastu kojemu je uspio da na pravi način saopšti čak i tako strašnu i mučnu, zapravo stravičnu i gotovo nepodnošljivu i užasnu ukrajinsku svakodnevicu u kojoj i đeca plaćaju najveću moguću cijenu svojim nevinim i čistim životima. Riječ je, prije svega, o vizuelnosti i tajnovitosti, humanosti i čovjekoljublju, prostornosti i vremenitosti, bremenitosti i otvorenosti za sve što je ljudski toplo i nadahnuto, prijemčivo i iskonsko, koloritnosti, boji, atmosferi, vedrini, radosti, melodioznosti, ritmičnosti, geografičnosti i istoričnosti, lokalizmu u najboljoj sorti te riječi i tog značenja, jednostavnosti, asocijativnosti, logičnosti, postupnosti, prirodnosti, umnosti, ozbiljnosti, vedrine, radosti u onom najvišem, najživotnijem, najsuštanstvenijem, najrodnijem značenju ovog pojma koji je kao takav jednak izvoru, genezi, smislu i cilju, svrsi i objašnjenju konačnom i sveobuhvatnom ovog jedinog ljudskog čovjekovog života i bistvovanja na ovom jedinom našem svijetu…

I odmah da se uvjerimo da je to sve tako, autor nam otvara dveri svoje nove knjige sa ciklusom pjesama koji je posvećen Dušanu Đurišiću, velikanu i bardu crnogorske đečje poezije. 

 

 

Veliki kapetan (Dušanu Đurišiću)

 

      ‘’S jeseni beru k'o šljive plave

Iz čitanki đeca tvoje znamenje,

I što će tebi veće slave,

Đeca nose tvoje ordenje.

 

 

Bez ijedne bore

Nebesko je more.

Pratimo ti svjetlost,

Veliki kapetane,

Ploviš u vječnost.’’

 

I zbirka stihova ‘’Leteći fenjeri’’ kao da je ponajviše namijenjena onome kome je bila posvećena prva knjiga pjesama ‘’Noćna mljekara’’, naime malom Đođu, pa tako imamo i poseban ciklus ‘’Đorđijeve ( Đođoove) pjesme’’. Tu su pjesme ‘’Naše nebo’’, ‘’Poljubac’’, ‘’Kralj Bleda’’… Balša Vulević ‘’slijedi’’ misao Duška Radovića: ‘’Za mene su prava djeca ona koja još ne idu u školu, koja tek počinju da uče, misle i govore. E, jedino su ona u stvari još ona zdrava, autentična, originalna i jedino još ona imaju sačuvanu tu originalnost i u mišljenju i u izrazu.

Ona nemaju pojma ni o čemu! Kada pišem za djecu i ja bih voleo da sam toliko čedan i oslobođen svih kalupa i da progovorim iz ove svoje pameti toliko čedno i čisto…’’

 

U pjesmi ‘’Šešir’’, pjesnik kaže:

 

‘’Tatin mu stoji šešir

K'o da pužu staviš žir;

Uši mu zaklopi,

Vidik mu poklopi,

Lijevo ide nesvjesno,

A trebalo bi desno.

 

Kud se kreće nema mjeru,

Evo, lupi u banderu!

Mama moli da ga skine

Više da ne brine.

Ali neće mali fakin,

Zato što je šešir tatin.’’

Pjeva Balša i o ‘’đaku prvaku’’, vjerovatno o onom uzrastu koji jedino se još može privući, privesti i dodati onoj ‘’pravoj djeci koja još ne idu u školu’’, kako to, dakle, primjeti Duško, ‘’i koja tek počinju da uče, misle i govore.’’ I zato je đaku prvaku i knjiga ‘’samo’’ ime za novu igru, jer igra ne prestaje, đeca moraju ostati đeca, a jedino im igra pristaje da bi to ostala i bili pristali za to, ma bili i mali ili pak veliki!? Igra, dakle, ostaje i kada đeca počnu da idu u školu, igra ostaje kao temelj čovjeka, kao jedini pravi, ljudski, humani, stvaralački, smisao u svim fazama njegovog života, od kolijevke pa do groba. Igra je temeljeni nagon i poriv i poziv i cilj i svrha ljudskog života i ključ za humano ‘’otvaranje’’ čovjekovog bića. U ovom smislu ono estetsko, umjetničko (a ono je svuda tamo đe je igra, a igra bi trebalo da bude sinonim života svakog čovjeka jer je u srži, u bitku, u iskonu svakog ljudskog bića, čovjeka kao čovjeka), moralo bi postati i čovjekova svakodnevica. Evo i ovo Balšino radovanje u pjesmi o prvacima je jedini trajni i vrijednosti valjani žig, obilježje i biljeg čovjeka kao ljudskog bića. Ovđe se zapravo nalazi i ono objašnjenje tako čuvenog utopijskog zova najvećih mislilaca čovječanstva o nužnosti i potrebi da se i ljudski život izgradi i stalno gradi na umjetnički način, da svakodnevica ljudska postane umjetnička praksa i estetska igra, te je i jer je u tome zapravo i jedini smisao humanizovanja i oplemenjivanja ljudskog življenja. U tome je čak bila suština i tako velike teorije oslobođenja čovjeka kao što je to bila i Marksova misao i marksizam!

 

‘’Đacima prvacima’’

 

‘’Radujte se prvaci,

Vi budući znalci,

Stiže nova igra

Ime joj je knjiga!

 

Knjiga to je pravi dar,

Zove se bukvar.

 

Učiće vas slova

Da napišete kola,

Ili neke druge riječi

Što želite reći.

 

Čitaćete bajke

Slušaće vas majke,

Moći ćete, sada znate,

Vi mame da uspavate.

 

Veselite se prvaci,

Vi budući znalci,

Stiže nova igra

Ime joj je knjiga!

 

Knjiga to je pravi dar,

Zove se bukvar.’’

 

 

‘’Đak prvak’’

 

‘’Trotoarom nešto čudno se kreće

K'o kornjača da je, ili nešto treće.

Al' na dvije ide noge,

Pa to čudi prolaznike mnoge.

 

- Nosi neko ogromnu pogaču?! –

Ne, ne gledaš u kornjaču! –

Nosi neko veliki laptop?! –

Ne, ne kornjačin je oklop! –

Nosi neko štit od mača?! –

Ne, ne mora da je kornjača!

 

Prišli bliže ljudi radoznali,

Pa u plač od smijeha pali.

K'o kornjačin oklop prekrila je torba,

Zato se vodila usmena borba.

 

Smijte se sad i vi,

Kao što smo i mi,

Nek zna svak

To je Tihi, đak prvak!

 

A pišući pjesmu ‘’So cute’’, Balša Vulević kao da je bio na vezi posebnim prijemnicima sa pjesnikom Duškom koji kaže: ‘’Ne postoji ništa draže od mišljenja male djece i načina na koji ga ona formulišu: on je uvijek nepogrješiv. Kada je bio mali, moj sin mi je rekao: toliko sam gladan kao da sam žedan. To ne mogu ja da izmislim!’’

Ne može to da izmisli ni Balša, to može da izmisli i kaže samo jedno jedino biće na ovom svijetu: njegovo veličanstvo i svakog poštovanja dostojno i uvaženo – dijete. Poznato je da đeca često, što je sasvim prirodno, ‘’lome’’ jezike dok ne nauče pravilno i tačno da izgovaraju njima naravno sve nove, a osobito neke posebne, teške, pa i rogobatne i ne baš uspješno nađene i skovane riječi odraslih (koji ih i sami, ne baš rijetko, nimalo lako ne izgovaraju!). Ali zato imaju svoj sopstveni ‘’riječnik’’ koji odrasli makar jedno kraće ili malo duže vrijeme moraju poštovati i pokušati razumjeti, shvatati pa i oponašati.

‘’So cute’’

‘’Minđušica na engleskom

Naučila lako,

Kako reći nekom

Da je nešto slatko.

 

I od tada

Sve do sada,

Onako usput

Doda i cute.

Za mjesec žut

Kaže da je cute,

Za mamin kaput

Da stoji joj cute,

 

Ptičiji cvrkut,

Maleni trut

Ili grejpfrut,

Sve joj je cute.

 

Jedino za prut

Kaže nije cute.

A njen je adut

Što je so cute.’’

Zna Balša i to da, kako opet kaže Duško, ‘’samo djeca koja ne slušaju mogu postati bolja od svojih roditelja’’.

‘’Nestašni sin’’

 

‘’Maleni sinčić nemiran bješe,

Neće da ruča, supu prosipa.

Tati već dosta nestašnog tipa,

Po nogicama prutić pleše…

 

Sad tata neće da jede.

Odbija ručak kao da posti.

Kraj sina koji spava śede

I ljubi ga da mu oprosti.’’

 

No, ima Balša Vulević i pjesama za ‘’odrasliju’’ đecu. Takva je npr. pjesma  ‘’Tako to ide’’:

‘’Oblak se plačni spušti.

Sve se u sivilo uvi.

Kiša gradom pljušti,

A njih dvoje kao suvi.

 

 Šetaju ulicom mokrom

Nikog drugog ne vide,

Gaze i mutnom lokvom,

Zaljubiška su, tako to ide!’’

 

Takođe, i pjesma ‘’Noćno sunce’’:

 

‘’Mjesec je noćno sunce

I zašto se tako ne zove?!

Kad i on toplo kucne

Na prozore moje i tvoje.

 

Još njega možeš dugo

Gledati u žutom odijelu,

Dok s jednog brda na drugo,

Preskače noć cijelu.

 

Nježno se obasja

I topola zelena,

I u očima mi zasja

Kao jedna Milena.

 

Mjesec je noćno sunce

I zašto se tako ne zove?!

Kad i on toplo kucne

Na prozore moje i tvoje.’’

 

 

Pa četiri ‘’ozbiljne’’ a kako i treba i valja zapravo razigrane, vesele, nestašne pjesme.

 

 ‘’Kao život leptira’’.

 

‘’Naša ljubav je bila

Kao život leptira.

Tvoj pogled mi svirao,

A meni srce basiralo.

 

Na ovom si svijetu

K'o leptir u letu,

Tvoj poljubac lijep,

Kao njegov cvijet.

 

Sve lijepo je kratko.

I s raspustom je tako.

A sad srce basira

Kad ugleda leptira.’’;

 

‘’Velika pahuljica’’

 

‘’Lete gradom pahuljice,

Vesele kao dječije lice,

Samo mala Blanka u mislima

Da li je njenom Snješku zima?

 

Stavlja Blanka kapu Snješku,

Oblači mu jaknu tešku,

Navlači i rukavice, Šalom mota vrat i lice.

 

Moli tatu Da zapali vatru,

Da Snješko se ugrije.

A mama se smije li smije,

 

Pa kaže: “Ta pravila za Snješka ne važe,

Dosta je ovog vica,

Snješko je velika pahuljica.

Kažite svima, njemu treba zima!”;

 

 

‘’Leteći fenjeri‘’

 

‘’Kroz zrak,

U sumrak,

Poljem nešto leti,

Čas se gasi, čas svijetli.

 

Kao da je neko

Tamo preko

Sedefne rijeke

Upalio lampione od jelke.

 

Jeste li znali

Da su to mali

Žuto-bijeli

Leteći fenjeri?

 

Svici noću pale

Fenjere svoje male

I čekaju u mraku

Simpatiju na sastanku.’’

 

‘’Mama’’

 

‘’Naša mama sada ima te kose

Koje velike godine donose.

Ali jedno se vremenu otima,

Vječno proljeće skriva u očima.

 

Mamine tople oči prenose

I sjaj u našima što vlada,

Jer u njima smo, i u te bijele kose,

zato je mama nama uvijek mlada.

 

Naša si bajna zvijezda vodilja

I otud ovo pismo za majčinstvo.

Još ljubiš k'o da juče si nas rodila,

A u glasu čuvaš nam djetinjstvo.’’

 

A tu je i pjesma, čudesno bajkovitog i ustreptalog, tajnovitog i enigmatičnog, rascvjetalog i bogato nadahnutog, gotovo kosmičkog, uzleta i poleta ‘’ala Mika Antić’’ nazvana ‘’Skrivene oči’’:

‘’Znaj, imaš oči za skrivene moći,

U maštu k'o u baštu uskoči,

Tamo ćeš vrtom čudesnim poći

Kud nose te skrivene oči.

 

I nije važno je l' crno il' plavo,

Zeleno ili smeđe,

Tamo te oči, znaj, mala glavo,

Nemaju trepavice, ni vjeđe.

 

S njom je plavo, lepršavo rasti,

U maštu k'o u baštu uskoči.

A ti ćeš, dijete, slično lasti

Gledati kroz čudesne oči.

 

Ne čekaj, mala glavo,

Već reci joj zdravo,

Jer za te oko mašte

Skriva najljepše bašte.’’

 

Nije čud(n)o i nimalo slučajno što je pjesma ‘’Stiže veče’’ posljednja pjesma zbirke ‘’Leteći fenjeri’’. Ona se završava sa pozivom na današnju, zapravo vazdašnju, śutrašnju i opet śutrašnju, i svakoga novog dana buduću igru i igraonicu, čudionicu, veselnicu, radosnicu… Za ovu pjesmu stiglo je ‘’teorijsko’’ objašnjenje Duškovo: ‘’Velika sreća i sloboda dječja je u tome što ona stvarno nemaju nikakvog cilja. Malo dijete živi danas, pa se ispava, pa živi sjutra, pa se ispava i nije svjesno nikakvih ciljeva. Mislim da ti ciljevi strašno kvare ljude, upropašćuju živote i ne daju nam da živimo svakoga dana, nego smo u stanju da šesnaest godina života upropastimo zbog neke male prednosti. Starci su opet na kraju života i nemaju šta da postignu, pa samim tim nemaju ni cilja. Kada nema velikih ciljeva, i male stvari postaju važne.’’ Dodali bi, igrajući se u slobodi, što nam, sigurni smo, ni Duško ne bi zamjerio, u rimi – ‘’I vrijedne pažnje, i odvažne, i snažne’’!

‘’Stiže veče’’

 

‘’Stiže veče, noć će.

Ide kući Đorđe.

Večera ga topla čeka

I postelja meka.

 

Sa mamom do zore

Da sanja lijepe snove.

Opet će on śutra

Igrat' se od jutra.’’

 

I sada nastavljamo ovaj prethodno spomenuti Duškov ‘’spoj’’ mladosti i starosti pjesmama ‘’Đedove naočare’’, ‘’Đed i baba’’… I opet ‘’teorijsko’’ objašnjenje Duškovo: ‘’Koliko je čovjek samo u stanju da zanemari divnih, malih stvari zbog nekih ciljeva koje će dostići. U ime nečeg velikog što će dostići ili ne! Kada je neko mali ili sasvim star on stoji pred tim svijetom oslobođen svega onoga što bi mu uskratilo te sitne životne radosti. I najsitniji doživljaj nekome može pričiniti veliku radost, nekome ko živi u ovom trenutku… i nema više… i ništa mu ne smeta da potpuno živi u tom trenutku.’’

         A u tom mnoštvu ljudstva, transgeneracijskom slijedu ljudskog roda, cjelokupnog čovječanstva, u tom ‘’kada je neko mali ili sasvim star’’, stoji jedna vječna tako lirska, intimna, umjetnička, ljudska, humana, u isti mah i mlada (najnovija i najsvježija) i stara (najstarija i najarhaičnija), vazda nova a najutemeljenija,  najslađa i najradosnija, ‘’karika’’ koju je neosporno talentovani Balša Vulević tako dobro pronašao, ośetio, proživio, iskusio, prodisao i profilisao!, iznježio i pronježio!, iskristalisao, formulisao i sebi i svom Đođu i svima nama saopštio – to je ‘’pismo za majčinstvo’’. To je za mene ono ‘’nešto’’ posebno (poput onog kada tražimo ‘’dušu’’ čovjeka kao ljudskog bića i niko tačno od nas a od davnina krenuvši ne sazna još đe baš, na kom ‘’mjestu’’ čovjeka se ona nalazi!?), stalno traženo, tajanstveno i teško dostižno, oličenje i paradigma, simbol nepresahlog i neprekinutog niza čovjeka kao ljudskog bića od postanka do danas i u beskonačnosti budućnosti, ono što je Papa Franjo upravo ovih dana ‘’našao’’ sljedećim  riječima: ‘’Jedno od najvećih veselja jest pomaziti djecu, jako to volim. I pomaziti starije. To je zanimljivo. Stariji ljudi su poruka. Pomaziti starije i pomaziti djecu. Nježnost starijih i nježnost djece.’’

Ovu vječno obnavljajuću i osvježavajuću supstancu svijeta i života, dakle, ovu ‘’nježnost starijih i nježnost djece’’, tu vječitu razigranu i razgranatu vrtešku života i bića, čovjeka i svijeta, prirode i istorije, Balša Vulević je pronašao i saopštio svojim riječima, svojim originalnim poetskim jezikom, zvukom, slikom i prilikom! I zato je ovom knjigom nepogrješivo pogodio u srid sride i zato stvorio ne samo svakako određeni i već zavidni umjetnički kapital, već i – a što je mnogo važnije i zahtjevnije i za njega i za sredinu u kojoj stvara i kojoj se na kraju i obraća – obavezu i dužnost da nas i ubuduće mora ‘’iznenađivati’’ i obogaćivati, oplemenjivati i humanizovati svojim pjesmama. Nema sumnje – već se sada to vidi i zna – da će on taj slatki poetski teret znati da nosi.