LUTERATURA JE STALNI OTPOR BESMISLU
Intervju dr Gorana Sekulovića Radiju Crne Gore – novinarki Neni
Drašković – povodom publikovanja
njegovih knjiga „Mraks“ i „Soba za umiranje“
Čovjekova potreba za nasiljem
ne može se objasniti prirodnim zakonima. Zašto
ga onda činimo? To pitanje muči filozofe, teologe i pjesnike otkad je svijeta i
vijeka. I doktor filozofije, književnik Goran Sekulović u svojoj epistolarnoj
prozi „Mraks“ kaže: „Ne znam kako ćemo opstati u ovom zlu koje i dalje traje
ako ne pokušamo doći do samih sebe“, dok u romanu „Soba za umiranje“ konstatuje
da je biologija stalno ispred istorije pa otuda stalna potreba za zlom kao
pravovremenom odbranom od opasnosti po život. Gospodine Sekuloviću, da li su
Vaše knjige nastale iz želje da očistite duše od zaljubljenosti u smrt i
uništenje pa da viknete iz sve snage da je kraj besmislu?
Pa, može se, svakako baš
tako, reći, zapravo, literatura jeste to – stalni otpor besmislu, stalni
pokušaj, napor, potreba, jedan zahtjev, ja bih rekao dužnost, da se čovjek
prosto osmisli, da se odbrani od besmisla i nesmisla i da stalno traži te
svrhovite, ciljne, humane sadržaje bitisanja.
Pa koliko je teško
umjetnošću probuditi svijest i srce ljudi?
To je, zaista, jedno od
krucijalnih pitanja literature – šta može literatura i koliko može i da li može
uopšte nešto. Mislim da nešto može, ali ne puno, to nas svi ljudski vjekovi
opominju i potvrđuju. Dakle, ona jeste potrebna, ona jeste da mijenja, ali ne u
tom obimu i sadržini kako bi ljudi htjeli i kako ona u svom biću potrebuje i
zahtijeva, prvenstveno od sebe same.
Stvari se moraju
dovesti do kraja da bi se krenulo od novog početka, kaže junak Vaše proze. Da
li su odbljesci smrti još iznad nas zato što nijednu priču nijesmo doveli do
kraja, već smo sve ostavili napola i onda to bude razlog da se vraćamo sve
dublje u prošlost, da se sve više u tome gubimo i da nikada ne nađemo odgovor?
Da. Jedan čuveni poljski
filozof je to i konstatovao, pa sam ja te njegove misli primijenio na neki
način za ovaj naš novi nedavni, hronološki gledano, posljednji rat (da li i
posljednji?, jer Živojin Pavlović,
čuveni književnik i režiser, poruči nam „doviđenja u sledećem ratu“ u svom
istoimenom filmu). Čini mi se da je to jedno objašnjenje moguće za te naše
'90-te, za taj ''posljednji'' rat, zapravo da je to, dakle, posljedica onog
velikog požara iz Drugog svjetskog rata, odnosno nezavršenog Drugog svjetskog
rata. Posebno u našoj situaciji na Balkanu, jer je po karakteru tog novog rata,
bratoubilačkog, građanskog ili međuetničkog kako da ga nazovemo, ostalo sve
isto, dakle, sa istim protagonistima faktički, samo prerušenim u nove toge i
nove kostime, ali, zapravo, poslije tačno 50 godina (1941-1945 i1991-1995), imamo
isto to samo malo drugačije.
Da li to znači da
nas u stalnom hodu koji je naš život, identitet, uvijek prati rat kao što se
prašina lijepi za naše cipele?
Jeste. Taj rat je,
nažalost, pokazao da se sav modernitet socijalistički kroz koje su naše nacije
i naša zemlja, bivša SFRJ, prošli i sve ono napredno, pozitivno, da se sve to urušilo, takoreći, preko noći.
Izbili su u prvi plan ponovo stari odijumi, i stare mržnje, i stare omraze, i
stari strahovi...Prosto, da se čovjek upita je li moguće da nas određuje, naš
identitet, recimo, šizma između pravoslavnih i katolika prije hiljadu godina
ili takve slične stvari, da hiljadu godina ništa ne znači u istoriji
čovječanstva. Naravno, znači puno, ali opet sa tog aspekta, nažalost, pokazalo
se na primjeru zapadnog Balkana i bivše SFRJ da ne znači ništa, nego su svi ti
stari strahovi, omraze, zločini, da su ponovo, u suštini, ponovljeni. I kad se
sa tog aspekta pogleda moć literature, ona nije velika i ne može puno. No, ne
može se ukinuti potreba za novom literaturom, novom, dobrom, starom
literaturom, manje-više uspješnom u smislu pokušaja da se sve to, taj besmisao
i svo to obesmišljavanje na neki način osmisli, makar da se shvati, pojasni,
objasni i da se daju i naznače prostori nekog makar i slućenog, ako ne
stvarnosnog, humanizma.
Svijet je
napravljen između dobra i zla, između raja i pakla. Nesreća je u tome što su
zlo koje je u čovjeku i želja za srećom u stalnom paradoksu. Koliko je ta
ravnoteža danas poremećena na strani zla?
Danilo Kiš je rekao da je
literatura, zapravo, jedan od vještačkih rajeva. I vjerovatno da je to samom
literaturom, samim njenim sklopom na šta je Kiš i ciljao, da je to odgovor na
sve naše nevolje i besmisle, pokušaj odgovora i zaista je to jedan vještački
raj i vjerovatno i zaklon i pribježište od ovog zla o kojem Vi govorite.
Pisac je kao krtica
– u samom sebi buši kroz svijest, kroz organe, kroz krvotok. Književnik Marijan
Mašo Miljić primjećuje da ste svoju nutrinu okrenuli na postavu. Da li je
iskustvo rata bilo teško saopštivo i da li to važi za svaku traumu koja
obilježi čovjekov život?
To je zaista, kao što je
i kritika primijetila, jedan mozaik, kompleksan mozaik individualnog,
porodičnog i opšteg zbivanja na ovim prostorima '90-ih godina u prozi „Mraks“.
Tu je rađena ta forma epistolarnog proznog kazivanja. Meni se čini da je ona
bila odgovarajuća za tu vrstu tematike. Mi smo bili tu i tada đe smo i danas, u
ovoj zemlji, a naši mnogi prijatelji su bili vani iz raznih razloga, bježali od
rata, ili iz ekonomskih razloga. Prosto to je jedan razgovor sa stvarnim ili
imaginarnim prijateljem. Pokušalo se da se sva ta jedna haotična atmosfera,
jedan galimatijas egzistencijalni, personalni, opšti, društveni, državni,
politički, da se, prosto, makar ocrta, osmisli, doživi, saopšti, a čitaoci će
suditi koliko sam u tome uspio.
Vi ste upravo
pišući imaginarnom prijatelju u epistolarnoj prozi „Mraks“ ušli u vlastiti
unutrašnji svijet. Upoznati sebe – je li to najveća i najteža borba u životu
pojedinca? Da li za odustajanje od pokušaja samospoznaje ima opravdanja?
To je stari napor. Mi
tražimo sebe i kad gubimo sebe, odnosno, u besmislu, kad ne nalazimo sebe, mi
tražimo sebe. Jer, i to je jedan vid traženja sebe.
U „Sobi za
umiranje“ Vaš se junak, između ostalog, pita da li se ljudi mijenjaju u svom
duhu kao ličnosti, da li se čovjek prepoznaje do kraja. Kakvo je Vaše
mišljenje?
Spoznaja samog sebe to je
jedan veliki ideal, ali kao svi ideali mi samo možemo da težimo ka njemu i
težimo stalno, ali nikad ne dostižemo ideal. To je tako ontološki dato, u
strukturi bića svjetskog da se on ne može ovaplotiti u stvarnosti, ni na
papiru, ni u pisanju, ni u životu. I mislim da je dobro što je to tako. U
suprotnom, da je drugačije, izgubio bi se smisao, potreba, zov življenja, zov
kreacije, zov pisanja, jer literatura je to, ima jedan Kišov izraz, „proza
svijeta“. To je jedan njegov izraz iz jednog njegovog ideala. Kad smo već kod
Kišovog ideala, enciklopedijskog pisanja literature, jedan prijatelj mi je za
ovaj moj roman – zapravo slikar Mijo Vujošević
čija je slika kanjona Morače na njegovim koricama – rekao sljedeće: „Bože,
koliko informacija, ličnosti, imena, datuma, događaja, osjećanja, impresija,
utisaka, faktografije, dokumenata, fikcije, mašte...“ Ako ima neku vrijednost
ova moja knjiga „Soba za umiranje“ i, nadam se i „Mraks“, mislim da je ona baš
u tom dijelu pokušaja jednog enciklopedijskog saopštavanje proze svijeta.
„U ovom našem sadašnjem trenutku
jedini izlaz za samog sebe vidim u dubokom poniranju u svoju vlastitu intimnu
prošlost, u svoje porodične i lične korijene, u svoju osobnu bit“ – zapisali
ste. Savremeni čovjek kao da bježi od tih prilika i mogućnosti. Zašto se bojimo
zagledanosti u sebe?
Čovjek današnjice,
moderniteta, prosto nema prostora, nema vremena za suočavanje sa samim sobom.
To je jedna trka, brzina kojom se današnji čovjek i savremeni svijet suočavaju,
tako da u tom smislu sve je izvrnuto na postavu, zapravo, sve je postavljeno na
postavu. Ali, ne u tom smislu suočavanja sa samim sobom, razmišljanja, nego
prosto je u pitanju neko naličje, ne ono pravo lice ili pokušaj tih nekih
dubinskih spoznaja. Danas se ne može čitati ni pisati literatura kao što se
pisala u 19. vijeku. Prosto se ne živi na način koji bi to omogućio. Mi smo
danas suočeni sa ovim načinom na koji živimo iz čega proističe i način na koji
mi saopštavamo sve to ili pokušavamo da saopštavamo, makar to što „ukrademo“ iz
takvog jednog neprimjerenog načina i konteksta realizivanja naše suštinske
ljudske biti života. I to, eto, ono bitno ljudsko, pokušavamo da spasimo, da
sačuvamo sami sebe od besmisla, od straha od smrti. Književnici su to davno
spoznali i izrekli, da je literatura jedna borba protiv smrti, borba za
očuvanje nekih osnovnih vrijednosti ljudskog života, za veličanje, za slavu
života, a ne smrti, jer je to borba protiv smrti i stari bijeg od smrti same.
Sve je to literatura, jedan zaista vještački raj.
Književnik i
književni kritičar Bogić Rakočević zapisao je da skenirate i karakterišete one
odrednice na kojima gradimo lažni moral, etiku, čojstvo i junaštvo kao naše
najvrjednije društvene kategorije. Toga, zapravo, nema – konstatuje Rakočević. Je li možda kasno da
promijenimo pravac kretanja?
Pa, nije kasno. Ja sam u
filozofskom dijelu, teorijskom dijelu mog stvaralaštva, tj. u drugim i drugačijim
knjigama, knjigama sa drugom tematikom, konstatovao – a to sam uvidio na osnovu
istraživanja pozitivnih pravnih akata i etičkih konvencija institucija Evropske
unije – da čojstvo nije naš crnogorski anahroni pojam, već da je to zapravo
jedan moderni etički pojam i praksis integrisanog interkulturalnog življenja na
ovim prostorima. To je, prosto, jedna zajednička odlika građana Crne Gore,
jedan usvojeni i generacijama nasljeđivani, viševjekovni ideal, usud i izuzetno
visoko podignut etički nivo vrijednosti radi sticanja pojma ljudskog,
čovječnog, plemenitog života, koji pripada sui generis ovom prostoru i njegovom
duhu. I u svim dokumentima Evropske unije ćete viđeti da je zapravo
prepoznatljiv jedan sadržaj pojma čojstva, a to je jedno zajedničko moralno
osjećanje poštovanja, samopoštovanja i poštovanja svakog drugog čovjeka, svakog
građanina. U ovoj prozi, pošto je „Mraks“ esejistička i meditativna proza, ima
i tih aspekata, ne ovih teorijskih, nego literarno-esejistički uobličenih.
Naravno da ovo moderno doba donosi sve ovo o čemu uvaženi Bogić Rakočević piše
i o čemu sam i ja pisao, ali to ni u kom slučaju ne poništava, nego uprkos tome
i naprotiv baš traži naš dodatni napor da te naše prave vrijednosti,
vrijednosti ovog prostora i vrijednosti našeg duha, našeg nacionalnog bića, da
osavremenjavamo i da pokušamo da ono bude zaista potrebno ljudima kao ljudima,
kao vazduh, voda i hljeb, kao ljudskim
humanim bićima i da to naše biće bude doprinos jednom evropskom bogatstvu,
kulturnom, interkulturalnom i duhovnom.
U Vašoj prozi
solidarni ste sa slabijima i poniženima, ljudima koji gube kontakt s vremenom u
smislu preživljavanja. Da li je to nužnost u životu pisca? Ne kao lažni moral,
nego zato što je saosjećanje sa bolom i nesrećom samo srce umjetnosti, kako je,
čini mi se, mislio Čehov.
Slažem se s Vama. U
literaturi je potrebno biti na onoj strani đe su slabiji, đe su nemoćni, đe su
ranjivi – to je u stvari literatura. Prava literatura ne može biti tamo đe je
moć, đe je dominacija, slava, gospodarenje, nego je tamo đe je upravo
ranjivost, đe je poraz, đe je tragika, jer to su nažalost rezultati istorije i
njenog zla u odnosu na običnu ljudsku jedinku, posebno u XX vijeku, vijeku
totalitarizma.
Jezik kojim pišete
nije žurnalistički niti pretenduje da bude lažno objektivan. On je duboko ličan
i njime pokušavate da prodrete u srž stvari, bez distance, i to ne samo na
racionalnoj, već i na emotivnoj i filozofskoj ravni. Zašto?
Pisac mora poći od sebe,
od svog subjektivnog doživljaja i osjećanja, a ne od neke korektnosti
političke, ili neke istorijske korektnosti, nego od duboko proživljene teme, na
strani onih koji pate, na strani gubitnika. Mi često danas razgovaramo o
gubitnicima tranzicije. Ovđe se govori naravno i o njima i o gubitnicima uopšte
istorije, jer istorija je takva, ona ništi običnog čovjeka i čovjek je uvijek
na gubitku, kako je zapisao Meša Selimović. Mislio je na ljudski rod,
čovječanstvo, ali je prije svega mislio na usamljenog pojedinca, čovjeka kao
individuu, čovjeka koji je zaista na gubitku. Prosto, literatura je tu nužna,
literatura ima tu moralnu, kako je govorio Kiš, veliku moralnu obavezu i zadaću
da svjedoči o svim tim ništenjima čovjeka pojedinca, posebno u XX vijeku, kako
je on govorio, da će se ocjena literature ubuduće vezati i davati isključivo
prema odnosu pisca i literature prema fenomenima XX-og vijeka,
totalitarističkih pokreta nacizma na jednoj i staljinizma na drugoj strani.
Ne možemo nazad i
ne ostaje nam, zapravo, ništa drugo nego da krenemo naprijed. Gospodine
Sekuloviću, hvala Vam za razgovor i čini se da i „Mraks“ i „Soba za umiranje“
upravo to poručuju.
Slažem se sa Vama. Puno
Vam hvala na pozivu i sve najbolje u Vašem radu.
0 Komentara