U izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i ''Skaner studia d.o.o.'' iz Zagreba, objavljena je knjiga Gorana Sekulovića ''Kišovo pero iz pakla''. Kako je istakao recenzent knjige književnik i književni kritičar, antologičar i esejista Bogić Rakočević, ’’Kiš uvijek predstavlja izazov za poslenike pisane riječi koji se ne zadovoljavaju jednostavnim literarnim konstrukcijama, a Sekulović se u različitim formama i povodima i do sada bavio njegovim djelom tako da na neki način ova knjiga predstavlja zbirni rezultat tog interesovanja.’’ Za moto knjige uzeti su stihovi istaknutog crnogorskog književnika, akademika i jednog od utemeljitelja DANU, Vojislava Vulanovića iz  pjesme ''KLETVA'': ''Naša glava jednoumica, nedalekovidica! /glava koja nije ništa naučila!/ glava pizma, glava prokletstvo, /glava praznina, glava pakao.”

Knjiga je sačinjena od sljedećih odjeljaka: Umjesto predgovora: Kišove kiše, Uvod, I. Metafizički užas smrti D. K., II. Lautan koji nije htio biti Orfej, III. Kišova rana svijest o relativnoj vrijednosti svih nacionalnih mitova i apsolutnoj vrijednosti intelektualnog i moralnog saznanja i jezika, IV. Od polemike oko Selina i antisemitizma iz revije „Ovdje“ do portreta nacionaliste iz časopisa „Ideje“, V. Kiš o svom književnom postupku, o tradiciji i idealu u literaturi, uticajima koje pisac trpi i sublimira, VI. ''Grobnica za Borisa Davidoviča'' (Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti), VI. I. „Nož sa drškom od ružinog drveta“, VI. II. „Krmača koja proždire svoj okot“, VI. III. „Mehanički lavovi“, VI. IV. „Magijsko kruženje karata“, VI. V. „Grobnica za Borisa Davidoviča“, VI. VI. „Psi i knjige“, VI. VII. „Kratka biografija A. A. Darmolatova“ (1892-1968), VII. „Enciklopedija mrtvih“, VII. I. „Simon Čudotvorac“, VII. II. „Enciklopedija mrtvih“, VII. III. „Priča o majstoru i učeniku“, VII. IV. „Slavno je za otadžbinu mreti“, VII. V. „Knjiga kraljeva i budala“, VII. VI. „Crvene marke s likom Lenjina'', VIII. Kišov nenapisani cetinjski roman, Post scriptum: Kiš i Korona, Dodatak I (Borislav Pekić: ''Danilo ili život kao bol''), Dodatak II (''Lik iz Kišovog fragmenta'' i ''Neki novi Adi Sam'' – dvije pjesme autora iz zbirke pjesama ''Kuća što se njiše'' iz 2012.g.) i Dodatak III (autorova priča ''Maestro'' iz zbirke priča ''Ruska kuća'' iz 1999.g.)

Autor je u Uvodu istakao da se ''sa Danilom Kišom i njegovim djelom događa ono što se sa većinom velikih književnika dogodilo. Što su godine rođenja i smrti udaljenije, to nam je njegovo književno djelo bliže. Jedna od najčešćih i, čini mi se, najvažnijih asocijacija, vezanih za ime Danila Kiša, „velikog kapetana od mansarde“ (Božo Koprivica), je ona da njegovo pero svjedoči iz pakla, s tim što je kod Kiša pakao od njegove „najbolje“ i „najfantastičnije“– kako je govorio Dostojevski – ovozemaljske i stvarnosne, a ne od metafizičke, sorte, iako prisustvo metafizičkog u književnosti Kiš smatra presudnim za njenu vrijednost.''

     Od samog Kiša, autor je kao moto uzeo sljedeće misli:„Banalnost je neuništiva kao plastična boca“, „Stvarnost je isto toliko nepoznanica, isto koliko tajna, koliko i same književne forme kojima pokušavamo da je dešifrujemo i fiksiramo“, „Jer ništa nije postojano osim velike iluzije stvaralaštva; Tu se ni jedna energija ne gubi; Svaka napisana riječ je kao postanje“, „Proza se uvek približavala filozofiji kad god nije imala drugog izlaza“, „Metafizika je neka vrsta poezije u prozi“, „Dobrih čitalaca ima, verovatno, manje nego dobrih pisaca“, „Imao sam nepunih deset godina... Dovoljno za patnju“.

Od više kroki osvrta na Kišovo djelo i njegovu ličnost, izdvajamo ovaj Lorana Kovača-Lauranda Kovacsa (''Strogost fantazije“, članak o Danilu Kišu u francuskoj enciklopediji „Universalia“): ''Jugoslovenski pisac srpsko-hvatskog jezičkog izraza, od oca Mađara i Jevreja, majke Crnogorke i pravoslavne, Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935. u Subotici, u srcu Panonije koja je danas podijeljena između Mađarske i Jugoslavije i koja je prouzrokovala mit, velik kao onaj o Atlantidi, ali suprotnog pravca, jer se ovdje radi o moru a tamo o kontinentu. Na tom ogromnom platou pokretnih granica žive narodi okrenuti ka dubinama kultura koje se suprotstavljaju i prožimaju. Dva jezika, dvije religije, njegova zemlja izmučena, malo poslije njegovog rođenja, agresijom Mađara i nacista, ta zemlja natopljena krvlju – 2000 ubistava u dva dana u Novom Sadu – postaće hrana za uzvišeni i otvoreni talenat Danila Kiša, kome, da bi sastavio djelo, nije dovoljno sirovo svjedočanstvo.

U Jugoslaviji pedesetih godina, uprkos raskidu sa Staljinom, održava se tvrd režim, totalitarizam, kome se neki suprotstavljaju. Danilo Kiš će kao činjenje izabrati poetsku porugu, propovijedaće slobodu stvaranja i ismijavati realni socijalizam.''

Autor se osvrće i na plemenitost i dalekovidost, etičku i humanističku poruku i misao vojvode Marka Miljanova, koji je jedan od Kišovih predaka: „I u pakao je doprlo pero“. Kada i iz pakla svjedoči i bori se za čojstvenost i čovječnost, kako tek mora da se na Zemlji, u areni svakodnevlja – koja je u totalitarizmima XX vijeka zapravo postala arena pakla, arena „zemaljskog pakla u koji se ulazi rođenjem“ – (iz)bori ljudska misao i riječ, ljudsko, čovjekovo pero i djelo, da bi bilo na visini ljudskosti i sojluka, na visini svega onoga što, kako pjeva Njegoš, kao čovjek mora biti čovjek, iako dobro znamo što je čovjek, ontološki posmatrano, što su sve njegova ograničenja i nemogućnosti. Misao Marka Miljanova tako zadobija oreol svevremenosti i vječnosti poziva na besmrtnost istinskog ljudskog lika i njegovog zadatka da se u svakom dobu bori protiv zla i tiranije, a za dobro, čovječnost, dobročinstvo i milosrđe. To je zapravo onaj ključni, u biti sveti, zadatak, kojega je postavio pred savremenog intelektualca i pisca Danilo Kiš, naime, da se bori protiv dva osnovna neljudska, totalitarna zla svijeta dvadesetog vijeka, nacizma i staljinizma, „kako bi se kroz pisanje i samim aktom pisanja čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije nikakva ’učiteljica života’, nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota.“ Jer, „literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti.“

Autor slika na omotu i u knjizi je Dimitrije Popović. Za izdavača se potpisuju Danilo Ivezić i Nina Savićević, a urednik je Danilo Ivezić.