Piše: Slavko Mandić

Može li Dritan Abazović sam da bude premijer? Može, naravno. A može li da bude i svi ministri istovremeno? Besmisleno pitanje, jer znalac zna da je on to već, najvećim dijelom vladinih ostataka.
Ali i tužilac i sudija. Politički, ekonomski, bezbjednosni, geostrateški, crkvenopoprečni, neestetski, vučkoliki putinoid, što će reći univerzalni ekspert u svakom smislu.

On je i ZIKS, jer kad treba odrađivati posao  po skay aplikaciji, eto ga tamo da kao brat Abaz sa prijateljima sklopi kockice zadate agende.

U Vladi su mu ostali lični ađutanti. Partijski odani. Bez nepotrebnog znanja, jer ono više šteti nego što koristi. Najbolji primjer je SNP-ov čelni poljoprivredni gigant, zaljubljenik lika i (ne)djela brata po važećim interesnim klauzulama i  pozicionirani uredni dizač ruku za svaku unaprijed pretpostavljenu Vučićevu agenturu.

Računajući na kratko pamćenje naroda koji je poprilično izgubio samopoštovanje, dozvoljavajući da ga svakodnevno lažu, varaju, da mu čapru gule, da ga potcjenjuju i da mu se rugaju, kolektivitet koji je zgrabio vlast čeličnom šapom, nema namjeru da dozvoli makar privid  minimuma demokratskih decibela kojima bi se zatresla scena, na tren samo prevarno vjerujuća da se ide ka boljitku. To niti je realno a ni normalno očekivati u nenormalno posloženoj stvarnosti.

Kako laž vješto iskonstruisana može da djeluje na javno mnijenje, najbolje je pokazao istinski ekspert za ovu vrstu djelatnosti, legendarni Milan Knežević, srpski vožd u pretpostavljenoj ruskoj guberniji. Njegovi kerberi će nasrnuti na Cetinjanina Ivana Gardaševića, nedvosmisleno je pokazao snimak video kamera sa zgrade podgoričkog aerodroma. Knežević je, nasuprot istini koja je vidljiva golim okom, proglasio frontalni napad na njega. Naravno, slagao je, što će pokazati kamere koje ne pripadaju njegovoj političkoj matrici. Možda to nije znao kad je zakukao da mu je ugrožen život, pa da sad zbog toga mora da nosi levor, koji će ga odbraniti od nasrtaja sve brojnijih protivnika. Nije tada znao poslanik, prvostepeno osuđen na pet godina robije zbog pokušaja državnog udara 2015. godine, da je snimljen aerodromskom kamerom. Da jeste, ne bi se poslužio ovom vrstom lažavine, koja ga oslikava u svijetlu koji se ni njemu a ni njegovim pristašama neće baš mnogo dopasti.  Zato što je kamera pokazala njegovog gorilu kako kidiše na Gardaševića, ne štedeći ni starijeg čovjeka, čije mu ni sijede kose nijesu bile za poštovanje.
Na sreću, labrador je spriječen.

U međuvremenu, baš onako kako je Milanov scenario predviđao, momentalno su obaviješteni su prikladni mediji. I oni u susjednoj Srbiji, čije je (čino)dejstvo još snažnije. Podrazumijeva se, javljeno je i policiji i tužilaštvu. Reagovalo se munjevito. „Ovo je napad na državu“, saopštio je Medojević, a Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo  predmet protiv Cetinjanina Ivana Gardaševića zbog sumnje da je ugrozio sigurnost Milanu Knežević. Određen mu je i pritvor od 72 sata.
Nema čekanja. Ruka pravde djeluje, rekao bi brat Abaz. Nije valjda ono što bi neki voljeli da jeste. Ono „Ruka ruku mije“. Nije! Ne daj bože da jeste.

Kad je postalo jasno da Abazovićev prijatelj Milan nije napadnut, oni što su urlali, odobravajući levor Kneževiću, koji mora da ga nosi kako bi državu odbranio, valjda trijebeći Crnogorce, a kako drugi kad ga je, kako slaga, napao Cetinjanin Gardašević, nijesu beknuli ni slova. Ćutali su tražeći oprost za čovjeka koji je pobrkao, kao i mnogo puta do sad.

Laž Milana Kneževića nije slučajna. Ona proizilazi iz unaprijed utvrđenog pojma što treba činiti da bi se postigao cilj. A on je da se dokaže javnosti, međunarodnoj prvenstveno, da su Crnogorci divljaci sa kojima nije ugodno živjeti jer su agresivni, pa čak i opasni po život. Takav plan mjera, sračunat u kužinama bezbjednosnih službi istočnih politika, mora dati rezultat. Tu je zatim i razumijevanje prema onome što čini aktuelna crnogorska vlast. Posebno Demokratski front, sa kojim Zapad neće saradnju, ali mu je, makar do sad, tolerisao sva nepočinstva kojih nije bio mali broj. I svaki put se uvjerio u laži koje imaju neograničeno dejstvo.

Ivan Gardašević je pušten na slobodu. Da li će mu se država izviniti, ili režim kazati da je pogriješio nanoseći mu strahovitu nepravdu i stresove od kojih su i njemu ali i njegovoj porodici bukvalno ugroženi zdravlje i životi? Kako vidimo, neće. Makar ne do sada. Valjda je dovoljno što je pušten. A mogao je biti zadržan koliko je god potrebno sistemu.

Poruka Crnogorcima: Ne idite onuda đe možete sresti razne Kneževiće i njemu slične iz aktuelne vlasti, ako nijeste sigurni da nijesu postavljene video kamere. Jer, ako vas sretnu a kamera nema, ne gine vam 72 sata robije najmanje, ukoliko ne zakučite još koji pravosudni virus.

Abazovićev prijatelj je slagao. Snimak sa kamere je morao da odgleda i on, kao što je to uradio njegov ministar policije. On je makar kazao da je jasno da Knežević nije napadnut, i da neće smjeti na nosi levor, kako je najavio. Čak i da će prema njemu biti postupljeno u tom slučaju kao i prema svakome drugome. Ajde i to da vidimo. Ali Abazović i dalje ćuti. Normalno, jer je u pitanju njegov drug, i to najbolji.

Meni je zanimljivo kako su pojedini suverenisti skočili isti čas kad se pročulo da je Knežević napadnut, da osude Gardaševića. Valjda je logično bilo da sačekaju da se jasno utvrdi o čemu se radi, posebno cijeneći Kneževićev minuli rad, pa da onda reaguju?

To mi izgleda jedino logično. Zato sam ćutao dok se nijesam uvjerio u ono što sam unaprijed znao. A to je da Kneževiću i njegovoj družini ne treba vjerovati dok se u sve lično ne uvjerite. Pa ni tada u potpunosti.