•   Četvrtak,Decembar 01.
  • Kontakt
U fokusu

Goran Sekulović: UZ NJEGOŠEV DAN

Da li je kod Njegoša srpstvo isključivo oznaka za pravoslavlje (V)

(15 riječi)

Njegošev izuzetno mali, praktično, nepostojeći stvarni, neposredni, sadržinski, realni, državni i istorijski odnos sa srpskom tadašnjom državom (s kojom se Crna Gora nije ni graničila) i srpskim društvom (nikada nije posjetio Srbiju!?), onemogućio mu je bliske kontakte i veze sa srpskom stvarnošću (ideje o jugoslovenstvu i ujedinjenju svih Južnih Slovena, čiji je Njegoš bio jedan od rodonačelnika, bile su još daleko od svake, pa i početne, praktičnosti) koji bi, da su bili veći i češći, sigurno kod njega imali za posljedicu još više negativnih osjećaja i stavova[1], kao i razočarenja, slično svemu onome što je bilo karakteristično i u njegovom odnosu spram Rusa i Rusije. Podsjetimo se samo njegovih riječi da je ’’rob petrogradskih ćudi.’’ Đilas crnogorskom zlu što opstaje svakodnevno i uporno u njemu – u gotovo opštem, potpunom zlu u kome se njegovo vlastito, specifično crnogorsko zlo, nikako i ne vidi niti se i može viđeti – i kada se bori, a s čime drugo doli opet zlom!?, protiv njega, dodaje, vidimo, još jedno zlo, naime fakat da smo se u borbi za oslobođenje – i to je zla strana te borbe – ’’morali oslanjati na najmračnije i najdespotskije sile Evrope’’, tj. na Ruse i Rusiju.[2]

Čuđenju za Đilasov – uprkos, na jednoj strani, ovom njegovom saznanju pravog odnosa prema Rusiji i panslavizmu, te ruskim pragmatičnim interesima i stavljanja u funkciju Crnogoraca i Crne Gore (njih najviše jer su bili više vjekova jedini slobodan narod i zemlja-država na Balkanu, ali i svih drugih južnoslovenskih naroda), za potrebe ruskog imperijalnog cilja i sadržaja kao velike sile – praktično potpuno slijep odnos, na drugoj strani, prema realnom postojanju i Crne Gore i Crnogoraca kao nacije, ima još više mjesta kada se zna njegov generalni stav, koji je proizašao iz njegove političke filozofije, da je upravo ono nacionalno, tj. nacionalni momenat i nacionalni interes, udružen sa državnim i nezavisnim interesom i integritetom, vrijednošću i fakticitetom jedne (svake!) zemlje i jednog (svakog!) naroda, ono što je nužno i neizostavno u međunarodnim odnosima, ono što na kraju krajeva i  stvara arenu i scenu, poprište i teren poželjnog, očekivanog i potrebnog  slobodnog i ravnopravnog, demokratskog i tolerantnog suodnosa i interakcije u svijetu.

U ovom smislu Đilas piše: ’’Narodi i nacije traju i mimo komunizma, kao što su trajale i mimo drugih društvenih pokreta i formacija, pa prisiljavaju komuniste da se prilagođavaju njihovim svojstvima,  težnjama i mogućnostima’’; ’’...Svaka država – kao i svaka nacija, pa i svaka individua – prirodno teži k ravnopravnosti...’’; ’’Nijedan narod nije do sada pristao da umre za lepotu neke dogme, pa neće ni za komunističku.’’[3] A neće ni za – nacionalističku! Pa bila ona i srpska, velikosrpska i svesrpska!

Upravo, dakle, Đilasova ideja nacionalnog iz korpusa njegove političke filozofije – nacionalnog socijalizma-komunizma kao izraza nacionalnog političkog sistema i prava na njegovu demokratičnost, originalnost, vlastitost, istoričnost, razvojnost, autentičnost, slobodu, samostalnost i nezavisnost, što izvire iz samobitnosti sopstvene etničko-istorijsko-kulturološke paradigme svakog naroda-nacije, koja je zapravo pobijedila neljudskost otuđenog birokratskog socijalizma-komunizma, jer apsolutno razara totalitaristički i imperijalni diskurs tzv. koncepta ’’svjetskog proletarijata’’ i ’’svjetskog socijalizma-komunizma’’ –  pobjeđuje i mora pobijediti! neljudskost, nečovječnost, porobljavanje, mit i neslobodu i svakog imperijalnog, nacionalističkog i šovinističkog veljedržavnog i velje-etničko-narodno-nacionalnog koncepta, pa naravno i velikosrpskog  u njegovoj neprekidnoj težnji da destruira i poništi crnogorski nacionalni identitet, čak i ako Đilas toga nije bio svjestan!

Kako je Đilas u biti apsolutno neadekvatno shvatao ideju narodnosti/nacije – naime ne kao objektivno-istorijsku datost već kao subjektivno-voluntaristički čin (ne)priznavanja – pokazuju njegove sljedeće riječi koje upućuju u svemoguću arbitrarnost vlasti da odlučuje o nacionalnom pitanju: ’’Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost.’’ (podv. G. S.) Dakle, ’’još’’, a ne mora tako stalno i da bude!? Đilas nastavlja sa stavom koji je on zapravo svojim izučavanjem Njegoša temeljno, činjenično i radikalno opovrgao!: ’’Izučavanje Njegoša može svakoga nepristrasnog – ako takvih ima, uvjeriti u nepostojanje posebne crnogorske nacije.’’[4] A pošto takvih ’’nepristrasnih’’ nema, kao da sugeriše i navodi Đilas, onda nema ni istine, ni uvjerenja o ’’nepostojanju posebne crnogorske nacije’’!?

Iako pogrešno, mitsko-dogmatski, neistorijski i nenaučno formulisana – tj. na srpskoj etničkoj osnovi zasnovana – crnogorska nacija je za Đilasa 1945.g.,  kao dakle takva, tada ipak postojala. Nešto kasnije, a tako je kod Đilasa ostalo i do kraja života – više nikakve crnogorske nacije nema!? To je zaista pravo sljepilo – i ljudsko, i etičko, i istorijsko, i nacionalno (sve)srpsko, i naučno-filozofsko-umjetničko-stvaralačko – biti  tako istrajan u negiranju i tvrdoglavom odbijanju da se makar priznaju i uvide nepobitne realnosti i činjenice o faktičkom, životnom, postojanju crnogorske nacije. To je tim čudnije, što je Đilas, barem kada je razmatrao ideološka i filozofska učenja koja potpadaju pod korpus prije svega marksizma/socijalizma/komunizma, uvijek  apsolutno i odlučno pridavao značaj  i prioritet životu i zbilji u odnosu na misao i ideje, jer kako je pisao, ovo drugo uvijek kaska i zaostaje za prvim.

No, uprkos svemu ovome, Đilas piše: ’’Ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put se  javila u Prvom svjetskom ratu, kao pokušaj da se  dubljim – nacionalnim razlozima opravdava održavanje dinastije Petrovića i posebne crnogorske države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji javlja se i jača kasnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine – izraz negodovanja narodnih, seljačkih masa s novim stanjem. Prihvatili su je kasnije i komunisti, radi slabljenja  hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti... Jedan narod i zemlja i država jedna – različiti način borbe i izražavanja iste suštine. Za Njegoša – a tako u stvarnosti i jeste, Crnogorci su lokalni varijetet velikog srpskog plemena.’’[5]



[1]''... Četrdesetih godina, kad je pokret Ljudevita Gaja počeo gubiti svoj prvotni sjaj, kad se počeo ideologijski rastakati, kad je sve više doživljavao politički i kulturni pad, Njegoš snažnim emotivnim impulsima 'oplakuje' Gajevu sudbinu, nalazeći u vanjskim društvenim i političkim okolnostima uzroke i korijene njegovane uspjelog pokreta. Prije svega, Njegoš naglašava Gajevu zlu sudbinu koja je odraz zamršeno-perfidne kombinatorike i nepoštenih igara koje je oko Gaja i njegova pokreta vodio i spletkario sâm Miloš Obrenović. Takav Njegošev stav eksplicite se iščitava iz njegova pisma StankuVrazuod 20. oktobra 1848. godine. On u tom podugom pismu na kraju otvoreno i kategorički piše: 'Ja sam se čudio što se to s našim g. Gajom uradilo, dok mi sada raskažu sve potanko kakva je zbilja nesreća slijepoga demona kod vas donijela da svoje zlobno i otrovno sjeme i kod Vas posije i da porok baci na opštega ugodnika naše narodnosti. Zar je kod Vas nepoznat M(iloš)? Ta, ljudi, Bog budi s vama, ono je pakostni i laživi nesrećnik kojega gde svi poroci najgadnijega tirjanina (...)'" (Akademik prof. dr. sc. MILORAD NIKČEVIĆ, inostrani član DANU: ''NJEGOŠ I NJEGOVO DJELO U HRVATSKOM POLITIČKOM I KNJIŽEVNOKULTURNOM KONTEKSTU'', Zbornik ''NJEGOŠ NAŠ NASUŠNI'', ''DOB'', Podgorica, 2020.)

[2]Đilas iznosi primjer uzaludnog pokušaja poljske emigracije antiturski i antiruski usmjerene da stupi u kontakt sa Njegošem radi toga da se preko Balkana pomogne porobljenoj Poljskoj, što on uslijed slabosti i nemoći Crne Gore nije mogao prihvatiti. Đilas ističe da je Njegoš ’’...zavisan zbog slabosti, morao ostati uz Rusiju. Zbog svega toga će ga i Mickijević napadati u svojim predavanjima u Parizu.’’ Uostalom, pita se Đilas: ’’Šta bi mogla (Crna Gora) u borbi za oslobođenje bez despotske Rusije?’’ (Milovan Đilas: ’’Njegoš: pjesnik, vladar, vladika’’, ‘’ŠtamparMakarije’’, ‘’Oktoih’’, Beograd, 2013.g., str. 242)

[3] Ibid., str. 118, 129 i 124  

[4] Ibid., str. 482

[5] Ibid., str. 482 i 481



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.