U odnosu na mitove o tome da su Crnogorci najveći zatočnici i nasljednici Kosovskog mita, da su poslije Kosovske bitke prebjegli i nastanili se u Crnu Goru itd., itd., Milovan Đilas navodi, suštinski i praktično, u svojim komentarima sasvim suprotne iskaze i činjenice. I to na osnovu prave i realne istorijske građe i kritičke i objektivne istoriografije, držeći se dakle nje (naravno onoliko koliko se do sada faktima osvijetlila daleka i mitska prošlost!), a ne mitova i mitskih pristupa. Dakle, na momente je potpuno svjestan mitskih sadržaja u crnogorskoj zbilji i naslijeđenom opštem, kolektivnom mišljenju. Spominje i mogućnost da su plemena crnogorska ’’neka mješavina između doseljenih Slovena i Ilira’’, da ’’su slična arbanaškim krvnim zajednicama – fisovima, najstarijem življu Balkanskog poluostrva’’ i da ’’korijeni Njegoševi sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost’’. Ali, uprkos tome, neštedimice ispunjava sve stranice svoje knjige o Njegošu srpstvom, svesrpstvom i Srbima!? – i to na rezolutan i decidan način, dajući svojim formulacijama definitivan i konačan izgled i smisao, formu i sadržaj.[1]

Crnogorska plemena se spominju svakako prije Kosovske bitke. To i Đilas uočava, a i ne samo to, pa piše: ’’Kao i u svakom plemenu, i kod Njeguša su trajale legende o porijeklu i rodonačelniku. Izvan njih nema nikakvog dokaza o vojvodi Njegošu, a da se Njeguši nijesu doselili u drugoj polovini 15. ili početkom 16. vijeka, dokazano je time što se već 1435. godine pominju u venecijanskim arhivama na mjestu na ŠNjeguši potiče od osobnog imena: ’Njeguši od Njeguša (osnova njego – težiti, njegovati, upor. Njegomir, Njegoslav, Njegovan, Njegota).’ On navodi da ime Njeguš – Niegusz postoji u Poljskoj, a zabilježeno je i kod nas, istina podavno – u Hercegovini, 1740. godine, a i drugdje. Najprije će biti da su se Njeguši ranije i zvali Njegoši, pa se vremenom u narodnom govoru ono o pretvorilo u u. Vladika Vasilije u svojoj ’Istoriji o Černoj Gori’  Njeguše naziva Njegošima. Kako bilo, tek Vladika Rade je uzeo stariji i već upotrebljavani oblik – Njegoš, a ne onaj iz živog govora – Njeguš.

Ali, ne zna se kad i kako su postala crnogorska plemena koja se kao zajednice pominju od 14. vijeka, a i prije.

Ako se ona poimence ne pominju već od dolaska Slovena na Balkan – od 7. vijeka naovamo, ne znači da su nastala kasnije. Južni Sloveni su se doselili u plemenskim zajednicama, kasnije potisnutim i mahom razorenim feudalnim društvom i državom. Ako plemena crnogorska i nijesu neka mješavina između doseljenih Slovena i Ilira, ona su slična arbanaškim krvnim zajednicama[2] – fisovima[3], najstarijem življu Balkanskog poluostrva. Neće biti da su Njeguši od toga izuzetak – korijeni Njegoševi sežu kroz pleme u slovensku i ilirsku mitsku prošlost.’’[4]

Zapitajmo se sa kakvom su se, dakle, što s pravom kaže i što bi rekao Đilas, ’’njegoševskom mukom stvarale i naše srednjevjekovne države!’’ – Duklja Vojislavljevića, Zeta Balšića i Crna Gora Crnojevića! Ili kako reče knjaz i kralj Nikola da su duboki korijeni kraljevstvu Crne Gore i da sežu sve do Vojislavljevića. I što je u biti dukljanstvo, ideja crnogorsko etničko-narodno-nacionalna i državna i što su zapravo korijeni crnogorski i dukljansko-zetski nego upravo ovo o čemu Đilas piše?! I to na najčinjeničniji, najvjerodostojniji i najuvjerljiviji način! Čak uključujući i njegovo stalno pozivanje na ''odbranu srpskog imena i opstanka’’!?, jer se jasno i očigledno vidi da je to samo bezvrijedni i puki ideološki, mitski, dogmatski, lažni i idolopoklonički nanos, protiv kojega se Đilas zapravo borio i u svom životu i u djelu, ali ga nažalost (nažalost po njega, a ne po crnogorsko etničko, nacionalno i istorijsko biće, koje jeste to što jeste i bez kojega ni sam Đilas ne bi bio u krajnjem to što je postao!), u ravni direktne autorske, jezičke i teorijske formulacije, nije decidno iskazao, iako ga je u sadržaju svojih djela zapravo objasnio, osvijetlio i u suštini dao, dakle, i kada se radi o kritici velikosrpskog imperijalnog i asimilatorsko-porobljivačko-šovinističkog mita u odnosu na Crnu Goru i Crnogorce (zapravo u odnosu na njega samog, na Milovana Đilasa!?), čak iako toga nije bio do kraja, konačno i ''savršeno'' (samo)svjestan!, mada je, objektivno govoreći, i u odnosu na ovo pitanje prolazio razne faze, s obzirom da je htio-ne htio morao npr. prije Drugog svjetskog rata da slijedi nacionalnu politiku KPJ, koja je formulacijom o kritici velikosrpske buržoazije štitila i branila od imperijalne asimilacije i šovinističke prakse tzv. male narode u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, između ostalih naravno i Crnogorce.[5]

Sve ovo na najčistiji i najsadržajniji način objašnjava i osvjetljava mnogo što-šta u djelu Njegoševom. Osvjetljava pravu ljudsku, čovječnu, čojsku i slobodoljubivu, pravednu i humanu bit Njegoševog djela, onemogućujući njegovu savremenu klero-fašističku zloupotrebu, koja ide čak dotle da se Njegoš koristi kao potvrda i dokaz za ''plemenitost'' genocida prema drugim etničkim i vjerskim skupinama!? Osvjetljava i onaj ''krunski dokaz'' da je ''Njegoš Srbin'' pozivanjem na njegovu (pre)čestu upotrebu pojmova Srbin, srpstvo, Srbi... Osvjetljava i oslobađa nas da šematski i mehanički, nestvaralački i dogmatski!, u svakoj prilici i (ne)prilici!, insistiramo na nategnutoj tezi da je kod Njegoša srpstvo isključivo i apsolutno oznaka za vjersku, tj. za pravoslavnu upotrebu. Čak i ako je tako u mnogim slučajevima, i ova (jedno)strana interpretacija Njegoševog djela, bez ikakve potrebe, umnogome umanjuje i nipodaštava, reducira i čak i falsificira istorijsko i stvaralačko porijeklo, sadržaj, veličinu, motive, značaj, slobodoljubivost, etiku, filozofiju, epohalnost i genijalnost  ukupnog Njegoševog djela i pogleda na svijet.

Jer, teško je u potpunosti, apsolutno i sa objektivnom i savjesnom ubjedljivošću i uvjerljivošću!, prihvatiti tvrdnju da je za Njegoša posebno u ličnim kontaktima i korenspondenciji, ali i u njegovim književnim djelima, srpstvo isključivo oznaka za vjersku, tj. za pravoslavnu upotrebu, iako to može tako i da izgleda, a često zaista i izgleda! Primamljivo i prihvatljivo. Uostalom, uopšte nije mali broj rerevantnih istraživača koji zastupaju upravo tu tezu. Ali, i kad se tako prihvata, a i ako jeste – barem dijelom je, dakle, tako sigurno![6], uvijek je u pitanju nešto više od vjerskog pripadništva, odnosno od vjerskog obračuna i sukoba u konkretnom slučaju tzv. Istrage poturica. ''Nešto više'' upućuje na goli, fizički, najelementarniji narodni crnogorski opstanak, njegovu slobodu i nezavisnost, očuvanje identiteta, etničkog crnogorskog imena i vjere! Odveć je često u upotrebi kod Njegoša da bi se to na taj način moglo ''apsolvirati'', tj. kao obično vjersko pripadništvo, odnosno kao običan vjerski obračun u smislu gotovo svakodnevne zatucane, neprosvijećene, infantilne, necivilizovane, divljačke, isključive, nacionalističko-šovinističke, ksenofobične, klerikalne, modernim riječnikom rečeno klero-fašističke, vjerske netrpeljivosti i omraze.