Priredio: Vladimir Jovanović

Kako 1754. u svome djelu „Исторiя о Черной Горѣ” piše mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš, „ova se je zemlja nekada nazivala Zeta”. Njezino primorje: „od utoka rijeke Bojane”, „dva plemena: Spič i Šušanj”, pa „od Paštrojevića k zapadu od Katunske provincije (nahije), nalazi se pleme Maine, đe je prekrasno podvorje Mitropolita Crnogorskoga”; a dalje uz obalu je „Grbalj i brijegovi plodorodni đe rađe vino, žito i ulje”.

„Od Grblja k śeveru, nalazi se poluostrov na kojemu su tri plemena: Luštica, Krtole i Lješevići, od tuda k istoku, nalazi se Soliocko polje đe su ercozi crnogorski [Balšići i Crnojevići] imali svoje slanice [solila]”, piše Vasilije…

Objavio sam da u Lastvi Grbaljskoj — a to je jedini manastir, tj. najznačajniji crkveni kompleks u Grblju — Mladen Crnogorčević 1895. godine ne pronalazi činjenicu, indiciju, ili fragment o „nasleđu Nemanjića”, niti tzv. „narodna predanja da je Sv. Sava kratko boravio u Podlastvi”; nijesu pronađena do danas (vidi link dolje).

Ako, dakle, takvih fakata nema — na drugoj strani je i realna i kroz dokumente provjerljiva uloga crnogorskih arhipastira u vjerskome životu pravoslavnih Grbljana, koji su stoljećima bili pod Mlecima.

Evo primjera iz 1791. godine, to je epoha Petra I Petrovića- Njegoša, koji je i sâm volio da istakne da je autokefalni vladika — autocéphale; ne samo da su ga izvanjci slikali s bijelom panom, takvim su ga, naravno, smatrali i drugi crkveni poglavari, poput učenoga srpskoga bogoslova mitropolita Stefana Stratimirovića (1757-1836); i priznao ga u tome statusu i Sinod Ruske crkve, zapisaće profesor emeritus Moskovske duhovne akademije dr Konstantin Jefimovič Skurat:

„Во время управления Черногорской Церковью Митрополитом святым Петром I Святейший Синод Русской Православной Церкви признал эту Церковь автокефальной” (vidi linkove dolje)…

Višnjeva je selo u Donjem Grblju, a gradnja tamošnje crkve Svete Gospođe je počela 1771. arhipastirskim blagoslovom mitropolita Save Petrovića-Njegoša; nastavila se u vrijeme njegova prejemnika-poglavara Crnogorske pravoslavne crkve mitropolita Arsenija Plamenca.

I kada je 1791. dovršena, crkvu je osveštao Petar I, potonji Sveti Petar Cetinjski. Bio je to veliki ceremonijal: crnogorski vladika je sa sobom doveo monaštvo i đakone; i bilježi se da je novopodignutoj bogomolji priložio srebrno kanđelo.

Neke činjenice iz crkvene knjige staroslavne o tome 1883. godine objelodanjuje pop Niko Tičić — paroh Višnjeve pod Austrougarskom carevinom u jurisdikciji autokefalne Bukovinsko-dalmatinske. U „Šematizmu pravoslavne Eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske” (Zadar, 34) piše:

„Crkva Svete Gospođe u Višnjevu. — Ova je crkva i po lijepoj građevini, unutrašnjemu ukrasu i zbog prekrasnog položaja, jedna od naljepših crkava u Grblju. Iz stare jedne knjiga, koja se pri istoj crkvi hrani, vadim o istoj sljedeće važne podatke.

Dana 7. februara 1770. vrijedni knez Vojin Bojković dogovori se sa Viševljanima, da sagrade crkvu i 24 domaćina obećaše na to skupa priložiti 132 cekina.

Počela se graditi godine 1771. i do godine 1779. dovrši se do svoda; godine 1780. dovršen svod, kube, zvonik i krov; godine 1790. bi dovršen drvodjelski posao ikonostasa i počeo se isti slikati.

Dana 14. avgusta 1791. dođe Preosvešteni Vladika PETAR PETROVIĆ i śutra, na dan hrama Uspenija Bogomatere, osvešta crkvu, i za trud njemu, kaluđerima i đakonima i momcima dadoše 8 ½ cekina i 12 libara.

Iste godine, 30. avgusta dovrši slikarsku radnju daskal Tita Grk iz Krfa sa njegovim pomoćnikom Tripom Dabovićem iz Škaljara. Za ikonostas i ikone potrošeno 357 cekina. U sve, za ikonostas i građevinu crkve potrošeno 725 cekina, osim klaka, hrane, ponosa i ostale rabote”.

Slično je i u obližnjoj Budvi.

Sveti Petar Cetinjski u Starome gradu, nakon propasti Mletačke republike, blagosilja prvu prasvoslavnu i sada postojeću bogomolju u Budvi — crkvu Svete Trojice. Pod naslovom „Stogodišnjica utemeljenja pravosl. crkve Sv. Trojice u Budvi”, zapisano je u „Šematizmu pravoslavne Eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske za godinu 1899” (Dubrovnik, 37) sljedeće:

„Poslije duge i teške borbe i mnogog uzaludnog svog nastojanja pod mletačkom vladom, stari pravoslavni Budljani najposlije, dozvolom pravedne austrijske vlade, koja tek što bješe zauzela upravu nad Budvom i ostalom Bokom, a blagoslovom svog arhipastira Mitropolita Petra Svetoga, položiše temelju davno željenoj crkvi Sv. Trojice mjeseca junija 1798. godine”.

Kako navodi savremenik tih događaja, Budvanin dr Antun Kojović (1751-1845), Budva je „bila u vlasti Vladike Crnogorskoga od 14. jula do 28. avgusta [1797]; u ovome toku danâ Vladika je izdao tri proglasa i činio da ih javno pročitaju na trgu i prilijepe: običavao je pak prvo doći na trg, onđe śesti i na usta okupljenome narodu sadržaj proglasa iskazati i istumačiti”.

„Jedan se od ovih proglasa ticao da se narod u gradu i izvan umjeri u trošenju, ili bolje rasipanju o prislužbama i krsnim imenima, u vjeridbama i svadbama, na rođendima, krštenjima i ukopima”.

„Vladika nas uvjeri”, zapisaće Kojović, „da će nam biti čuvan, pa je i bio [čuvan] život i imetak, radi čega ga Budva naimenuje svojim SPASITELJEM, ŠTITITELJEM I JEDINIM SUDIJOM” („Prilozi za povijesnicu Boke Kotorske”, Dubrovnik, 1878, 46-48).

Budvani su crkvu Sv. Trojice gradili po uzoru na manastirsku crkvu Svete Gospođe iz obližnjih Maina (Podostroga), rezidencije mitropolitâ Crnogorske crkve. Dovršena je 1804. godine.

Sveti Vladika je 1813. sa Crnogorcima, uključujući viđenije Budvane Vuka Ivanovića i Stanka Pribilovića, takođe i Ivana Zeca iz Pobora, ponovo oružano oslobodio Budvu: „Uzetak Budve i Troici” je stihovani opis te bitke, a objavljen je 1837. godine u „Grlici – Kalendaru crnogorskome”, rubrici „Crnogorske junačke pjesme”.