Marijan Mašo Miljić
Goran Sekulović: Marko Miljanov crnogorski Kant – etos kao jedini etnos,CKF, Cetinje 2019.
(15 riječi)
O Marku Miljanovu, znamenitom Kuču i Crnogorcu, dosta je pisano i napisano, o čovjeku i umniku čija slava vremenom ne čili već raste. Njegovo djelo je po mnogo čemu jedinstvena pojava u crnogorskoj književnosti i filozofskoj misli.
Knjiga Gorana Sekulovića Marko Miljanov crnogorski Kant – etos kao jedini etnos, sagledava ličnost i djelo ovoga velikana iz posebnog ugla, sa aspekta filozofskog, nadasve etičkog.
Goran Sekulović, čiji su Bratonožići vjekovima dijelili sudbinu sa Kučima, još od đačkih dana bio je fasciniran ličnošću i djelom Marka Miljanova, kao i ne mali broj đaka po crnogorskim školama. I sam, danas, pamtim riječi književnog kritičara Jovana Skerlića: „Marko Miljanov, sijedi razvojvoda sa Meduna, čija je svaka posijeđela vlas značila neprestanu noć za slobodu i čast Crne Gore“… ili Jozefa Holečeka: „Crna Gora ima toliko junaka koliko i muževa, ali samo jednog Marka Miljanova“.
Iako se o ovoj jedinstvenoj ličnosti puno zna, vremenom i sve više, slobodan sam da kao uvod u svoje predstavljanje knjige Gorana Sekulovića o Marku Miljanovu kažem nekoliko biografskih činjenica koje se odnose na čuvenog vojvodu, koji je „ne kteći“ postao pisac i uzvisio se do Petra I, Petra II Petrovića Njegoša i Stefana Mitrova Ljubiše, crnogorskih klasika.
Marko Miljanov Popović je 1833. godine rođen na Medunu, u Kučima, ali je duhovno rastao na Cetinju. U stvari, njegov dolazak na Cetinje 1855, sa 22 godine, stupajući u službu kod knjaza Danila bio je sudbonosan za cijeli njegov dalji život i rad. Prije toga, sa 14 godina, učestvovao je u jednom boju protiv Turaka i hajdukovao do dolaska na Cetinje. Knjaz Nikola ga je primio za perjanika. Učestvovao je u svim bojevima i bitkama koje je Crna Gora u to vrijeme vodila i pokazao se kao hrabar borac i dobar vojskovođa.
Na Cetinju je 1861. dobio vojvodsku titulu i brigadirski čin, a 1874. imenovan je za senatora. Kao član knjaževe pratnje 1873. godine putovao je na svjetsku izložbu u Beču, preko Italije. U austrijskoj prijestonici boravio je 15 dana, što je za njega bio veliki događaj i veliko iskustvo.
Prilikom oslobođenja Nikšića 1877. godine sreo je lijepu Nikšićanku, Stefu Đapić, pismenu i obrazovnu građanku, zaprosio je i ubrzo se oženio. Ona je odigrala veliku ulogu u njegovom opismenjavanju. Bila mu je ne samo životni saputnik nego i vjerni saradnik i pisar. Iste godine je u pokušaju ubistva u Danilovgradu teško ranjen. Dvije godine kasnije 1879. kada je oslobođena Podgorica Marko je imenovan za guvernera.
Pošto se zalagao za ograničenje knjaževe vlasti i donošenje ustava, 1881. godine je pao u nemilost. Naredne godine je taj sukob sa knjazom kulminirao i vojvoda Marko je dao ostavku na sve državne funkcije. Godina 1883. je bila prelomna i presudna u njegovom životu. Povukao se na Medun, u izolaciju, bavio domaćim poslovima, čitao knjige i pisao. Od tada i počinje njegov spisateljski period.
Prilikom svečanosti povodom 400-godišnjice Obodske štamparije upoznao se sa srpskim istoričarem Ljubomirom Kovačevićem, koji mu je pružio veliku pomoć u pripremanju rukopisa za štampu.
Umro je 2. februara 1901. godine. Njegovi rukopisi su posthumno objavljeni.
Boravak pri dvoru na Cetinju bio je prava životna škola za neobično talentovanog i otmenog Marka Miljanova. U crnogorskoj prijestonici je sticao iskustvo i znanje, upoznao mnoge znamenite i umne ljude, domaće i strane, plemenske glavare, svjetske putnike, naučnike i pisce. Na budućeg pisca i njegovo djelo uticali su razgovori kod knjaza Nikole u Odžakliji, pod Brijestom, u Lokandi i drugim cetinjskim sastajalištima, kao i iskustva u državnoj službi, uspon na vlasti, na vis sa koga se sve bolje vidi… ali i sa brda na koje ga je priroda uzvisila.
Tri glavna djela Marka Miljanova publikovana su posthumno: Primjeri čojstva i junaštva, Beograd 1901, priredio Simo Matavulj; Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, Beograd 1904, priredio Ljubomir Kovačević i Život i običaji Albanaca (Novi Sad 1904-5), priredio Mihailo Vukčević.
Knjiga Gorana Sekulovića o etici Marka Miljanova oslanja se na ukupno njegovo književno djelo, a prevashodno na Primjere čojstva i junaštva.
O specifičnosti knjige svjedoči sam njen naslov koji Marka Miljanova, simbolično, imajući u vidu njegovu filozofiju morala, predstavlja kao „crnogorskog Kanta“, čija je etička misao sublimirana u sintagmi „etos kao jedini etnos“.
Goran Sekulović, koji je dosad objavio 25 knjiga, veliki broj naučnih i stručnih radova, i ranije je pisao o etici Marka Miljanova, čojstvu i junaštvu kao prevladavanju duha prošlosti i kategoričkom imperativu dobročinstva kroz paralelu Imanuel Kant – Marko Miljanov.
Knjiga Marko Miljanov crnogorski Kant – etos kao jedini etnos je ozbiljna cjelovita studija, koncipirana i strukturirana vrlo stručno i znalački. Ona se, pored predgovora i uvoda, u kojima je kazano sve što je bilo neophodno, kao prolegomena za knjigu, sastoji iz više poglavlja.
U prvom poglavlju Marko Miljanov i Sokratova i antička misao, autor ističe da su neki mislioci, istraživači i proučavaoci crnogorskog društva, istorije, mentaliteta Crnogoraca i njihovog narodnog bića, primijetili da su se slovenski korijeni po dolasku na Balkan ispreplitali i međusobno ukrštali sa antičko-ilirsko-rimskim ali i albanskim i drugim tragovima, tako da je došlo do miješanja kulturnog i civilizacijskog, čuvajući ono što je autentično i autohtono. U svom naučnom metodološkom postupku i analizi Goran Sekulović se koristi navođenjem primjera čojstva i junaštva Marka Miljanova, uz svoje komentare i upoređivanje sa stavovima i mislima etičara i drugih mislilaca.
Ovdje su i te kako važni autorovi komentari i elaboracija, uz pozivanje na druge mislioce, pametare, filozofe i pisce, kao i njegovo nastojanje da definiše crnogorsku etiku i filozofiju i, posebno, Marka Miljanova kao jednog od njenih najizrazitijih predstavnika, njegove stavove o dobročinstvu, čojstvu, pravednosti i istinitosti kao najdubljim izrazima crnogorskog postojanja i pogleda na svijet, etičke misli i poruke Crnogoraca.
Goran Sekulović dovodi u vezu Markovu i uopšte crnogorsku etičku misao sa starogrčkim filozofima Sokratom, Platonom i Aristotelom, ali i bliskost vojvodinog životnog i etičkog stava sa učenjem nekih kasnijih mislilaca (Tolstoj, Gandi). Kao i oni, i Marko ističe ljubav i nenasilje kao najviši zakon, koji se ispoljava kroz dobročinstvo, slobodu, pravdu, istinu i čojstvo. Markov dobročinitelj ne čini nepravdu i zlo, već trpi jer ne želi čak „ni zlu zlo da čini“. Po njemu je pravda a ne moć najviše dobro.
Sokrat stavlja jednakost između vrline i znanja, misli i čina. Njegov je stav da je za čovjeka vrednije i moralno važnije da pazi na čast i vrlinu negoli na goli život. Za Marka i Aristotela činjenje dobra, dobročinstvo je „sreća“, koja leži u moralnim postupcima. Kod Marka u Primjerima čojstva, kao i kod Kanta, ističe Sekulović – „Cilj morala nije sreća, već postati nje dostojan“. Markov crnogorski moralni nauk je stapanje života i djela, misli i prakse, odbacivanje lažnih, praznih riječi. Autor ove knjige smatra da je Markova i ukupna crnogorska etika čojstva bliska antičkom stoičkom moralu, navodeći misao Marka Aurelija, rimskog cara i mislioca poznog stoicizma, po kome je „najbolji način osvete da ne uzvraćaš istom mjerom!“ Uz brojne druge digresije, autor se poziva i na stavove o slobodi, moralu i religiji Jovana Stefanovića Baljevića, Jovana Džona Plamenca i drugih mislilaca, upoređujući njihove stavove sa primjerima čojstva i junaštva Marka Miljanova.
Goran Sekulović posebno ističe sličnost u sudbini starogrčkog filozofa Sokrata i Marka Miljanova: oba su pali u nemilost vlasti i od nje optuženi zbog svoga naukovanja i moralne dosljednosti. Na sreću, Marko nije morao ispiti kukutu, već je otišao u dobrovoljno izgnanstvo i izolaciju. Ali upravo to ga je motivisalo da počne da piše i ostavi djela trajne vrijednosti. Ali, u samom djelu Sokrat i Marko imaju i druge sličnosti, što autor detaljno elaborira i ilustruje primjerima: navođenjem Sokratove besjede poslije izricanja presude na smrt i Markovih riječi iz njegovih pisama. Obojica su služili otadžbini „bez nadnice i masnog ručka“. Marko nije htio da tovari „sramotu na državu“, kao ni drugi velikani ljudskog duha. Sekulović ističe: „Markova želja za slavu je želja za žrtvom, to je dužnost žrtve radi očuvanja slobode, pravde, čojstva, dobročinstva i otadžbine – države“. U toj usporedbi Sokrata i Marka Miljanova rijetko je iko otišao toliko u dubinu i širinu kao pisac knjige Goran Sekulović, pa bi širi osvrt zahtijevao i znatno stručniju elaboraciju. Markovi Primjeri čojstva i junaštva, kao i ostali njegovi spisi su veliko zavještanje potomstvu.
I za Marka i za Sokrata najviši smisao je biti čovjek, i to dobar čovjek, čojstven i dobročinitelj.
Posebno poglavlje u knjizi je posvećeno dobročinstvu, kojim čovjek jedino može zaslužiti čast i časno ime, kao pravi smisao i cilj života, a time i najviše poštovanje.
Autor polazi od kompariranja hrišćanskih i biblijskih stavova i Markovih primjera čojstva ističući da se ni zlu ne smije odgovarati zlom. On prati Markov put dobročinstva kroz život i odabrane primjere i misli, kao: da se „čojak uvijek na malu stvar pokazuje kao i na veliku. Koji i mala dobra čini, on će i velika, kad mogne“. Po Marku, „dobročinstvo je božje blago, koje nam dušu i srce veseli i koje je naš besplatni učitelj“, koji nas u svakom momentu pomaže i na dobro zove. Marko proklamuje „osvetu osveti“, veli autor, da se čovjek osveti svojoj zloj prošlosti, da se osveti samoj osveti… Po njemu, zlo je i kada se zlom od zla braniš, dok po Njegošu tu „zločinstva nema nikakvoga“. Markovo dobročinstvo je jedini spas ljudskog dobra. „Pade zlo u zlo“ – zahvaljujući samo dobročinstvu! Samo apsolutno dobro može pobijediti bilo koje i bilo kakvo zlo! ističe G. Sekulović. To je na neki način apoteoza dobročinstva Marka Miljanova: „Dobročinstvo je polje čojstva, časti i savjesti, ono je polje antropološkog optimizma i uvjerenja da se čak i zločinstvo može suzbiti“, veli Sekulović, onemogućiti i da se čak i zločinac može odvratiti od zla. U pitanju je, po autoru, crnogorska autentična etika čojstva i dobročinstva, uz poentu da je etos jedini etnos.
Goran Sekulović je, takođe, dao posebnu analizu filozofije crnogorskog čojstva kroz djelo i primjere Marka Miljanova, po kome je filozofski, etički i životno najvažnije da se ljudima čini dobro, a to se ne može raditi bez čojstva, koje je ispred junaštva. Junaštvo je vojvoda definisao kao odbranu sebe od drugoga a čojstvo odbranu drugoga od sebe. Čojstvo je kruna junaštva. Ono je jedna od glavnih odrednica crnogorske etike „koja je bitni dio ukupne crnogorske filozofije“. U stvari, autor i traga za izvorima crnogorske etike čojstva, u čemu je Markovo djelo nezaobilazno.
U okviru poglavlja „Filozofija čojstva“ govori se sa više aspekata: o čojstvu i čovječnosti, čojstvu i junaštvu, čojstvu i viteštvu, čojstvu i praštanju, čojstvu kao soju (ili sojluku. I čojstvu – kao poveznici i povjesnici Crne Gore, u čemu se autor iskazao kao vrsni analitičar i filozof, poznavalac crnogorskog moralnog nasljeđa i djela Marka Miljanova.
Goran Sekulović, nadahnuto, zaključuje: „Čojstvo je duša crnogorska, duša crnogorskog čovjeka, duša Crne Gore, duša crnogorskog pogleda na svijet, duša crnogorske etičke, moralne, vrijednosno-aksiološke filozofije i duša crnogorske filozofije u cjelini“. Ono je etički temelj Crne Gore, ideal i težnja ka poštovanju drugoga, uz samopoštovanje i činjenje dobročinstva.
Tako je vremenom postao etos Crne Gore njen najbolji čuvar i garant opstanka. Zato su Marko Miljanov i njegovo djelo uvijek aktuelni, svevremeni a neanahroni i nezastarjeli.
Goran Sekulović je naročitu pažnju posvetio Markovom djelu „Primjeri čojstva i junaštva“, kao univerzalnom etičkom nadsrastanju negativne navike i duha – loše, negativne prošlosti. Po autoru knjige Marko Miljanov crnogorski Kant… „Primjeri čojstva i junaštva“ su „paradigma čojstva i junaštva, zapisi o individualnim ličnostima, kartarzičnim, moralnim činovima, djelima, koja kao takva nijesu svakidašnja, prosječna, jer nemaju svi ljudi unutrašnje snage, hrabrosti, dosljednosti, istrajnosti i uvjerenja za etičke postupke“. Primjeri čojstva i junaštva su, po njemu, uzor – ideali, priče o najboljima, a to su moralno najbolji u odnosu na one koji to nijesu.
Od ukupno 71 primjera čojstva i junaštva u istoimenoj knjizi Marka Miljanova, Goran Sekulović je najveći dio njih analizirao i komentarisao, vispreno, inventivno i filozofski promišljajući i njihov sadržaj i suštinu, upoređujući ih sa velikanima etičke misli kroz istoriju, od starogrčke filozofije do njegovog vremena.
Autor ukazuje na misli, pouke i poruke Marka Miljanova, kao recimo: „Velikodušnost junaštvu priliči“… „Od dobra činjet’ nitko se kajat neće“, „jer datu riječ ne smiješ pogazit’, e čast bi svoju pogazio“ itd. Od tih izreka mogao bi se sastaviti mali leksikon.
Inače, ovo poglavlje je knjiga u knjizi i zahtijevalo bi ozbiljnu elaboraciju i komentar.
Goran Sekulović posebno analizira mjesto Boga i religije u moralnim shvatanjima Marka Miljanova, upoređujući misli i stavove crnogorskog vojvode i samoukog pisca sa Kantovim filozofskim mišljenjem o tome delikatnom pitanju.
Autor knjige primjećuje da Marko Miljanov uz moralne kategorije čojstva i dobročinstva uvijek spominje i vrijednost hrišćanstva i vjere, odnosno Božje biće, Božanstvo kao najviše dobro i hrišćansku dužnost jer iz njih proizilaze ljudske dužnosti i obaveze, kao i odgovornost i zadatak čovjeka da uvijek postupa kao umno, pravedno i moralno biće, a sve zato što je „čovjek biće slobode“. Nešto slično misli i Kant – da je tek uz Boga čovjek slobodan. Za Kanta je religija „spoznaja svih naših dužnosti kao božjih zapovijesti“. Goran Sekulović u svom komentaru smatra da etika i moral posreduju ne samo u pitanjima religije već i u svim drugim sferama bitka.
U ovome kontekstu on pominje i ekumenski karakter i misiju Crnogorske pravoslavne crkve. Sekulović smatra da za Marka Miljanova postoji samo etnos etosa, morala i soja u odnosu na njegovu suprotnost. Za kučkog vojvodu i pisca suština religije je etika, ovozemaljsko postupanje i dobra djela, a ne ništa metafizičko.
U knjizi Gorana Sekulovića posebno je predstavljen odnos Marka Miljanova prema knjazu Nikoli i Crnoj Gori kao domovini. Vojvoda se, kao ugledan i slobodan čovjek, kritički mislilac, nije plašio da opominje crnogorskog vladara da ne može činiti sve što mu je volja i da se mora odreći apsolutne vlasti. Zbog ovoga je Marko pao u nemilost, bio raščinjen i progonjen. On je sve to svjesno i strpljivo podnosio za narod i državu, slobodu i pravdu, istinu, čast i poštenje, ali se nije, kao neki njegovi savremenici, okrenuo ni protiv knjaza niti protiv Crne Gore. Knjazu je „dim u dim“ rekao sve što je imao ali nije ništa zakulisno radio protiv njega. Prema Crnoj Gori je osjećao ljubav i poštovanje i prema njoj se odnosio kao prema svojoj domovini i otadžbini, iskreno i s ljubavlju. Jednom našemu đaku u Beogradu, koji je sa svojom družinom htio da ga nagovori da dâ neku izjavu protiv knjaza Nikole, rekao je: „Ja nijesam krpa da perem tuđu nečist. Tebe neko utuvljuje u glavu zle misli protiv Crne Gore koja te je odnjivila i poslala da se, kami, nečemu dobrome naučiš, pa bi valjalo da se držiš prema njoj ka prema svojoj majci. A i jest ti ona majka. Domovina je isto ka majka“.
Zasebno poglavlje u knjizi jeste Marko Miljanov – crnogorski Kant. Za Marka je sloboda isto što i moralni zakon i za čovjeka važe kategorički imperativi morala, neodvojivi od crnogorskog moralnog kodeksa, što se vidi iz svih etičkih primjera sijedog razvojvode sa Meduna. Ovaj dio, čisto filozofski, možda u knjizi ponajteži za razumijevanje, zahtijevao bi posebno predstavljanje, komentar i tumačenje.
U Zaključku, koji sažima cijelu knjigu i povezuje je iznutra, autor Goran Sekulović je u kondenzovanoj formi kazao ono što je najbitnije, ističući cijelu galeriju likova crnogorskih velikana koji su svojim djelom i mišlju spajali i baštinili „prošlost i budućnost, nasljeđe i savremenost svog crnogorskog naroda u evropskom kontekstu“.
Knjiga osvjetljava crnogorsku autentičnu etiku, etičku i filozofsku misao, zavještanje, moralne pouke i poruke crnogorskog ratnika, junaka, vojskovođe, plemića, vojvode, sudije, senatora, književnika, filozofa, mudraca i hroničara, istoričara, etnologa, samoukog velikana – Marka Miljanova Popovića.
I u pravu je bio Jozef Holček da Crna Gora ima puno njemu ravnih i sličnih, u ponečemu čak i boljih – ali je samo jedan Marko Miljanov.
2 Komentara
벳레이더 Postavljeno 04-11-2024 05:34:12
벳레이더에서 승리 전략을 잠금 해제하세요. 지금 방문하여 베팅 게임을 향상시키고 전문가의 인사이트를 얻으세요!
Odgovori ⇾스포츠북 Postavljeno 04-11-2024 04:30:36
최고의 스포츠 베팅의 짜릿함을 경험할 준비가 되셨나요? 지금 스포츠북을 방문하여 최고의 배당률과 흥미로운 보너스, 그리고 계속 돌아오고 싶게 만드는 실시간 베팅 액션을 즐기세요.
Odgovori ⇾