Ovakvo Štedimlijino analitičko, duboko, racionalno i kompleksno razjašnjeno shvatanje Njegoševog pojma srpstva ne ostavlja osnova za produženi, stalni, vječni vjerski rat, već nakon završetka istorijskih ratnih sukoba koji nikako nijesu bili vjerskog karaktera, daje mogućnosti, šanse i prostora za savremenu međuljudsku harmoniju i suživot, odnosno za multietnička, multivjerska i multikulturalna društva. Upravo je to i pokazala crnogorska istorijska praksa nakon Njegoša, odnosno kako je postepeno mijenjana istorijska pozornica u Crnoj Gori i na Balkanu, a osobito nakon zvaničnog međunarodnog priznanja Crne Gore 1878.g. i tokom ukupne vladavine knjaza i kralja Nikole. Zapravo, istorija crnogorska je verifikovala i dokazala da je baš jedno ovakvo, suštinsko, šire istorijsko i oslobodilačko, civilizacijsko i emancipacijsko-aksiološko, u biti filozofsko, ljudsko-etičko i humanističko, univerzalno i nadkonfesionalno, shvatanje pojma srpstva kod Njegoša i bilo jedino realno i istinito, u skladu sa onovremenim ukupnim istorijskim stanjem  u Crnoj Gori i na Balkanu, u skladu i sa njegovom filozofijom i njegovim djelom, ali i u skladu sa najdubljim, ontološkim, potrebama, željama, zahtjevima, idealima i vrijednostima Crnogoraca i Crne Gore (ili kako bi rekao Đilas: ''da budemo soj i svijet svoj’’), odnosno u skladu sa univerzalnim i slobodoljubivim crnogorskim filozofskim pogledom na svijet, o kome govori viđeli smo Savić Marković Štedimlija i kome je vidimo i Milovan Đilas, bez obzira na njegove ograničene i neadekvatne poglede na nacionalno pitanje Crnogoraca, dao izvanredno veliki doprinos, pokazujući da je naravno njegov neraskidivi prirodni i etnički/nacionalni dio i sadržaj, kako svojim životom tako i svojim djelom!

Jer, kad se pomno i konkretno analizira svaki stih, tj. svako od mjesta đe se spominje srpstvo i svesrpstvo kod Njegoša, vrlo lako se da uočiti da ta ideja – da je to (Srbin, srpstvo, Srbi...) nešto što je, prosto rečeno, uvijek apsolutno identično sa pravoslavljem – jednostavno ne može da stoji, budući da se u kontekstu misli i rečeničnog iskaza, ideje i smisla, a kod Njegoša je to uvijek jedinstveno, jasno vidi da je takvo tvrđenje prenategnuto, vještačko i da ne drži vodu.

No, prirodno i logično, istorijsko i kontekstualno – mada nikako ne jednostavno i lako! – objašnjenje može se naći u sljedećim, dakle, već gore naznačenim razlozima i okolnostima: za Njegoša su srpstvo i svesrpstvo bili nešto slično kao i slovenstvo, sveslovenstvo i panslavizam, ali naravno pod utiskom i pritiskom! moćne porobljivačke i prijeteće Turske carevine u (gotovo) svim zemljama oko Crne Gore i u njoj samoj, nešto još više, žešće i presudnije, emotivnije, bliže naravno i prostorno-geopolitičko-geografski i duhovno-istorijsko-kulturološki, i empatičnije, što svakako kao takvo uključuje i moralno, etičko dobro po sebi, savjest i zov slobode, čovječnosti, čojstva i junaštva, dužnost čovjekovu da pruži beskompromisni otpor i da se bori protiv zla i tiranije, nepravde i nasilja! I to nesumnjivo višestoljetno, milenijumsko crnogorsko (dukljansko i zetsko!) etičko dobro po sebi, koje sadrži dakako i ilirsko junačko višestoljetno pružanje otpora rimskim zavojevačima u borbi za slobodu i narodni opstanak i ime, odnosno svo ono antropološko, etničko i civilizacijsko pretakanje, prožimanje i asimilovanje novopridošlih dukljanskih slovena sa starosjedilačkim romanizovanim dukljanskim Ilirima, o kome piše i Đilas, a što je, već smo viđeli, formulisano kod njega kao ’’mitsko osjećanje nepomirljivosti sa zlom’’ – i to sve tamo neđe ’’od našeg izdvajanja iz gomila slovenskih i doseljavanja na Balkan da budemo soj i svijet svoj, pa se kod Njegoša i iskazalo.’’

Ono što je Savić Marković Štedimlija rekao za Njegoša i što smo već citirali važi u potpunosti i za Đilasa kada je riječ o njegovom odnosu prema crnogorstvu, s jedne, i srpstvu, s druge strane. Dakle, što se tiče Đilasa i njegovog unutrašnjeg, intimnog, suštinskog, subjektivno-objektivnog! odnosa prema nacionalnom crnogorstvu, to bi izgledalo ovako: ''Odoljevajući glasu svoje unutrašnjosti, on nije uspio da se povede za (verbalnim i deklarativnim) koncepcijama, koje je u politici (crnogorstva kao srpskog nacionalnog pitanja) imao i propagirao. Glas njegovog srca odzvanjao je zapadnjački (crnogorski) na vibracije misli, kojima je upućivao svoju zemlju ka istoku i ka Rusiji (ka srpstvu i Srbiji). U borbi ovih oprečnosti, kojima je nošen kroz svoj život, on ostaje tipični pretstavnik zapadnjaštva (crnogorstva) na jednom vještački zastrtom terenu duhom vizantinskog pravoslavlja (srpskog svetosavlja).’'

’’Slovenstvo, tačnije – panslavizam, bilo je za njega (za Njegoša, napom. G. S.) i isključivo praktična potreba – bez unutarnje sadržine i daljih ciljeva. On je bio protiv borbe Poljaka – a ovi protiv njega, jer se time slabila Rusija kao zaštitnik porobljenih Srba, mada je zastupao ideje slične onima poljskih revolucionara protiv ruskog imperijalizma.

U srpstvu, a ponajmanje u Crnoj Gori, nije bilo uslova ni za kakvu panslavističku ideju, a ponajmanje velikorusku i pravoslavnu. Ali su postojale i te kakve političke – životne čak – potrebe naslanjanja na Rusiju.

Sveslovenstvo kao ideja iskonstruisano iz praktičnih hegemonističkih potreba, nije u zemlji i narodu i pjesniku koji su crpili ideje i zanose iz svoje stoljetne egzistencije, moglo da nađe odjeka izvan trenutnih političkih nužnosti. A i u tome – u praktičnim interesima, bili su različiti i ciljevi i polazne tačke: panslavizam je bio za carsku vladu najpogodniji oblik prodiranja i pridobijanja pristaša među podjarmljenim slovenskim narodima, a za ove narode spoljni oslonac u borbi za oslobođenje. To je bila i zla strana te borbe – morali smo se u borbi za slobodu oslanjati na najmračnije i najdespotskije sile Evrope.

I to je bilo mit – vjerovanje u zajedničko praiskonsko porijeklo slovenskih naroda. Ali taj mit je odavno odumro, ako je i bio živ od našeg izdvajanja iz slovenskih plemena i preseljavanja na Balkan, već od sedmog vijeka.

A ničeg nakaznijeg i lažnijeg od mrtvih mitova, to jest kada prestanu biti istina i živa ljudska realnost.’’[1]

Zajedno sa mitom panslavizma i sveslovenstva, Đilas potpuno uništava i razara još jedan veliki crnogorski mit – mit Rusa i Rusije. On ukazuje na činjenicu da je oslanjanje na Rusiju za Crnu Goru bilo protivrječno. Naime, tačno je da se bez oslonca na Rusiju Crna Gora teško mogla više od dva vijeka uspješno boriti sa Turcima. Ali je isto tako tačno, da su zbog ruskog uticaja i  njene pomoći, Turci još žešće udarali na Crnogorce – pa npr. kako piše vladika Danilo, pristigle ruske gramate u ljeto 1711.g. su bile ’’veliko zlo manastirsko i černogorsko’’, jer vezir Ćuprilić ’požeže Černu Goru i raskopa cerkov i manastir’.’’

No, čini se da Đilas potpuno uništava i razara još jedan veliki crnogorski mit, iako naravno nikako ne decidno i direktno. Jer, samim prethodnim neophodnim pripremama i nužnim pretpostavkama koje se odnose na kritički odnos prema ruskom mitu Crnogoraca –  praktično i sadržajno, u biti na gotovo egzaktni, u svakom slučaju činjenički i logički, epistemološki uvjerljiv i jasan način i to na svim poljima: i političkom, i državnom, i nacionalnom, i vjerskom... – Đilas u biti, krajnje efikasno i dosljedno, razara i velikosrpski mit Crnogoraca o svesrpstvu, srpskom porijeklu i srpskoj matici Crnogoraca, Crne Gore i crnogorstva. Kao što je Đilas istakao da je Rusiji ideja pravoslavlja bila sredstvo ekspanzije, isti je slučaj i bio i ostao sa Srbijom, za Crnu Goru utoliko mnogo, neuporedivo opasnije i zlokobnije, što je Srbija njen neposredni susjed i što Srpska pravoslavna crkva ima već više decenija u samoj Crnoj Gori ne status države u državi, već države iznad države. I zapravo, sve što je Đilas kritički uočio u imperijalnom i u biti interesnom, velikodržavnom, neiskrenom odnosu Rusije prema svim južnoslovenskim narodima, pa naravno i crnogorskom narodu, važilo je i još uvijek važi i za isti takav odnos Srbije prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Srbija takođe hoće da Crnu Goru i Crnogorce ’’drži u duhovnoj zavisnosti i podređuje naše interese svojima.’’ A velikosrpski mit je, nesumnjivo, uz dakako ruski, i najveći crnogorski mit.

 ’’... Šta je Vladika htio u Francuskoj? Da traži pomoć? Ili da se očajan, konačno ratosilja svega, kao što je zabilježeno. Moglo je biti i toga, ali ne jedino toga, nego i okretanja i traženja izlaza i izvan Rusije. Možda ga je neko napućivao da se obrati Francuskoj. A zar za slobodu – a Francuska je to bila i pod Lujem Filipom u poređenju sa Rusijom i Austrijom, treba nagovaranja?

Odnosi ruskih vladika i crnogorskih vladika  nikada nijesu bili u volji ni jednoj ni drugoj strani.