Kultura

Dvadeset godina od protjerivanja CPC sa ostrva Beška i stvaranja uslova Mitropoliji crnogorsko-primorskoj SPC za degradaciju ovog kulturnog dobra (1)

Sila ni pred crkvom Boga nije molila

Jan 30, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Mitropolija crnogorsko-primorska SPC morala bi svih 28 dana predstojećeg februara u crkvenom kalendaru da označi crvenim slovima budući da se navršava tačno dvadeset godina od kada su neimari i sveštenstvo zaposjeli manastirski kompleks Beška iz 14. vijeka, na Skadarskom jezeru. Za to vrijeme, uz prećutnu podršku državnog vrha, uspjeli su da degradiraju i devastiraju Crkvu Presvete Bogorodice, Crkvu Svetog Đorđa, grobove i cijeli lokalitet koji je od 14. vijeka svjedočio o dinastiji Balšića i Vojislavljevića. 

Dvije decenije je i od sramnog protjerivanja sveštenstva i pristalica Crnogorske pravoslavne crkve koji su, 2. februara 2002. godine, kanili da, u saradnji sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture, obnove ovo nepokretno kulturno dobro Crne Gore od nacionalnog značaja. Dan nakon što je CPC kročila na tlo Beške, ekspresno su se pojavili organi MUP-a Crne Gore, zaustavili radove na izgradnji brvnare za smještaj monaha, a ubrzo je, po svjedočenju saradnika CPC, objekat rasturen. Za samo nekoliko dana, uz pomoć Vojske Jugoslavije koja je na ostrvo helikopterom dopremila dva kontejnjera za smještaj sveštenstva Mitropolije i radnika, stvoreni su uslovi za višegodišnje zatiranje kulturno-istorijskih slojeva države Crne Gore.

I dok je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture uzaludno ispisivao rješenja o obustavi radova, izvještaje o stanju manastira na ostrvima Skadarskog jezera, pisao Ministarstvu kulture i državnom vrhu, Mitropolija je odlučno i uglavnom neometano, ponekad i uz finansijsku podršku države, zaštitu vojske, policije i mještana Podgorice, Zete, sela oko Skadarskog jezera i Bara, sprovodila svoje graditeljske zamisli, bez imalo obzira prema crnogorskom kulturnom nasljeđu.

U narednih nekoliko dana, Pobjeda će u serijalu tekstova o višegodišnjim nelegalnim radovima na manastirskom kompleksu Beška predstaviti sve ključne događaje koji su doveli do besprizornog zatiranja bitnog dijela naše duhovne i graditeljske prošlosti i identiteta.

Vladika Mihailo sa sveštenstvom osveštava temelje montažnoga objekta (prvi dan, 2. februar) 

ZGROŽENI

Potpredsjednik Savjeta Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve Stevo Vučinić prisjetio se za Pobjedu kada je sa saradnicima i prijateljima devedesetih godina prošlog milenijuma obišao ostrva Moračnik, Starčevu Goricu i Bešku. Bili su, kako je ispričao, zgroženi velikim devastacijama koje je Mitropolija SPC izvodila na manastirskim crkvama na Starčevoj Gorici, Moračniku i na Komu.

- Beška nas je duhovno fascinirala. Udaljena je od plaže u Murićima oko 450 metara. Ostrvo je oveće, bilo je bez monaha, s dvije ruinirane crkve, ima nešto zemljišta pogodnoga za uzgajanje povrća, čak i voća, okolne vode bogate su ribom, ima pristane s obje strane – od jezera i od Murića; idealno mjesto za monaško tihovanje i život jedne monaške obitelji. Ostala dva ostrva već je bila pośela Beogradska patrijaršija, a Beška joj nije bila prioritet, vjerovatno zato što su Balšići, do Balše III, bili katolici. Na njoj su dvije crkve: veća Đurđa Stracimirovića Balšića i manja, sagrađena na temeljima dukljanske, njegove supruge Jelene Balšić – kazao je Vučinić.

Krajem 2001. godine razgovarali su sa vladikom Mihailom i dogovorili da Crnogorska crkva što prije inicira obnovu crkava i manastirskog konaka na Beškoj i u njima smjesti nekolika monaha i iskušenika.

- Tako bi, za početak, koristila makar jedan, od 85 okupiranih manastira. U njemu bi razvila moćan duhovni centar koji bi ozračio cijelu Crnu Goru i bio od neprocenjivoga značaja za samu Crkvu i njenu budućnost. Vladika je bio saglasan i dao je blagoslov – rekao je Vučinić.

Za novac su se obratili profesoru Iliji Vujoševiću, tadašnjem predsjedniku Fondacije Sveti Petar Cetinjski i istovremeno prvom predsjedniku podgoričkog crkvenog odbora. Zamolili su ga da Fondacija pomogne izgradnju montažnog objekta za smještaj jednog monaha Crnogorske crkve, koji bi se bavio obnovom crkava i monaškog života.

- Profesor Vujošević se bez riječi prihvatio toga posla. S računa Fondacije pozajmio (podigao) je 10.000 maraka namijenjenih za troškove kupovine privremenog drvenog objekta, koji je trebalo postaviti na ostrvu, ali i za druge troškove. S parama u džepu, uputili smo se u Rožaje. Što dalje od Podgorice, da se ne čuje glas o namjeri. Držimo da bi smo bili spriječeni prije nego li bi zakopali prvu krampu. Stoga smo suzili i broj ljudi, u prvi mah uključenih u posao, dok ne sagradimo montažni objekat – ispričao je Vučinić.

Ilija Vujošević, Rajko Cerović i Stevo Vučinić ispred montažnog objekta (prvi dan, 2. februar) 

U Rožajama su se povezali sa Demom Kurbadovićem, koji se bavio izgradnjom montažnih drvenih kućica. To što je Kurbadović živio malo izmaknut iz grada, predstavnicima CPC se činilo dobrodošlim.

- Da se gradski komšiluk, kad vidi da se rabota oko montažnoga objekta, ne raspituje za ime i namjere naručioca, da nam posao po zlu ne pođe. Tako da smo, 25. januara 2002. godine, s njim dogovorili da pripremi elemente za spratnu drvenu kuću dimenzija 4x4,5 m. Obavezao se da je transportuje i sastavi na poziciju koju mu naznačimo – rekao je Vučinić.

TEMELJ 

Za montažni objekat, pripremu terena i prateće poslove potrošili su, veli Vučinić, 8.500 njemačkih maraka. U međuvremenu, s Miloradom Stanojevićem iz podgoričkog crkvenog odbora, Vladom Vučinićem i Radem Miloševićem iz Majstorovine kod Bijeloga Polja pripremili su temelj za postavljanje objekta.

- Jedan dan smo izvršili mjerenje i kolčenje temelja po dogovorenim mjerama, a dva dana su majstor i tri pomoćna radnika vršili iskop, salidžanje i betoniranje temelja. Bili su iz Albanije, nijesu znali jezik i smisao posla koji obavljaju. Tako smo se zaštitili od provale. Sve ostale potrepštine smo na vrijeme obezbijedili i sklonili na Bešku. Vodilo se računa da nas ne uoči vojska ili svještenstvo Srpske pravoslavne crkve i alarmira se protiv nas – priča Vučinić.

Dogovor je bio da se elementi montažnog objekta transportuju 1. februara 2002. godine, u popodnevnim satima. Tokom transporta, policija je jednom zaustavila vozača i tražila mu prateća dokumenta, jer se montažne kuće nijesu mogle transportovati bez dokaza kome se i gdje transportuju, a čak je bila potrebna i dozvola za gradnju. Vozač je, priča Vučnić, na osnovu njihovog posjedovnog lista, ovjerenog na Sudu, dokazivao legalnost transporta.

- Uveče smo stigli u Muriće. Pratila nas je i sreća, jer je na Skadarskome jezeru bila gusta magla, a inače je padala sitna kiša. Čim su istovareni elementi za montažni objekat na murićku plažu, u pomoć je pritekao seljanin Senad Muratović. Neopaženo od Vojske Jugoslavije, koja je tih godina svakodnevno patrolirala jezerom, iz dva puta, prevezao ih je svojim transportnim čamcem. Tolika je bila magla da se prilikom prvoga isplovljavanja čamac izgubio u njoj, i jedva je uspio da pristane na ostrvsku plažu. Uz nas nekolicinu, Rada Miloševića, Vlada Vučinića i mene, pomagala su i četvorica radnika, koji su sljedeći dan nastavili da prenose materijal od obale ostrva, đe je materijal bio smješten u toku noći, pa do mjesta pripremljenih temelja, udaljenoga oko 300 metara – prisjetio se Vučinić.

U međuvremenu, RTV Montena je objavila vijest da će temelje na kojima će se postaviti montažni objekat osvještati njegova svetost gospodin Mihailo sa sveštenstvom Crnogorske crkve. Izjutra, na Bešku su došli poglavar CPC Mihailo, ondašnji iskušenik, danas episkop ostroško-nikšićki i vikar mitropolita crnogorskoga Boris, sveštenik Milutin Cvijić, ipođakon Sreten Vujović, profesor Ilija Vujošević, Rajko Cerović, Đuro Vučinić, Milorad Stanojević, Ivan Poček, Bojica Vušurović i drugi.

- Civili su se odmah poduzeli da pomognu prenošenje preostalih greda i dasaka za objekat, od obale do temelja. Kasnije su očišćene crkve koje su bile zagušene nečistoćom, debelom bar dvadeset centimetara. Istoga jutra, 2. februara, vladika Mihailo sa sveštenstvom, osveštao je temelje, a radnici su odmah počeli da sastavljaju montažni objekat. Do večeri majstori su sklopili prizemlje i sprat do krova. Pred samu noć svi, sem klirika, majstora i grupe cetinjskih mladića koji su ostali da čuvaju objekat, napuštili su Bešku – priča Vučinić.

Policija obezbjeđuje ostrvo Beška 

MILOM ILI SILOM

Informacija o osveštavanju objekta i predaji ključeva od upristojenih crkava vladici Mihailu, drugi dan digla je na noge Ministarstvo policije, vojsku i Srpsku crkvu. Profesor Vujošević i Vučinić prije podne su se vratili na Bešku i tamo zatekli policiju, vidljivo prema njima neprijateljski raspoloženu.

- Komandir policije nas je ljubazno izvijestio da ima nalog da nas u roku od pola sata „milom ili silom“ skloni s ostrva. Većina nas je bila protiv, spremna da ostane do kraja, i pozvala je upomoć omladinu s Cetinja. U međuvremenu, profesor Vujošević je, u razgovoru s komandirom, pokušavao da smiri situaciju i, odugovlačeći pregovore, uslovljavao naše povlačenje garancijom da na ostrvo neće ući srpski popovi, kao i da nam do Virpazara pruže policijsko obezbjeđenje. Jednoga trenutka, pozivajući se na razgovor s njim, komandir je vezom pozvao svog šefa koji se ponio na način koji nas je zgrozio. Vulgarno mu je odgovorio: „Boli me k...c za profesora, miči mi ta g...a s Beške“ – kazao je Vučinić.

Na te riječi, prema sjećanju Vučinića, komandir je samo slegnuo ramenima.

- Bila je to očita posljedica prijetećega naloga državnoga vrha da nas policija po svaku cijenu ukloni. Nas je ovakva rekcija policijskoga odnosno državnoga vrha toliko razbijesnila da smo jednoglasno odbili naređenje. Mada je policija zapriječila put od Vira ka Murićima, da bi spriječila dolazak cetinjske omladine, nekolicina su na čudan način automobilima prošla policijsku blokadu, došla do Murića i prevezla se na Bešku – priča Vučinić.

Negdje u to vrijeme, prema riječima Vučinića, u Crkvu Sv. Đorđa zatvorila su se dvojica sveštenika, koji su odlučili da ne odstupe i drže neprekidnu službu.

- Za njima su ušli i neki tek pristigli, koji su se ponašali neprilično. Prijetili su im da će se razračunati s njima. Razlog nam je bio posve nejasan. Doduše, jedan je tvrdio da ima direktnu komunkaciju s ondašnjim ministrom policije Andrijom Jovićevićem. Nakon našeg kategoričnog stava da po svaku cijenu odbijamo naredbu, komandir policije je nastavio još par sati konsultacije sa starješinama i prenosio im naše zahtjeve – kazao je Vučinić.

Crkva Sv. Đorđa prije građevinskih radova 

Istovremeno, dok je sveštenstvo služilo u Crkvi Sv. Đorđa, oko ostrva je, kako je istakao Vučinić, prijeteći kružio oružani vojni patrolni čamac.

- Utoliko je i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Mićo Orlandić pozvao vladiku Mihaila i zamolio ga da naredi povlačenje svih s Beške, da bi se spriječio konflikt. Garantovao mu je da će se, čim se smiri sitacija, za nekolika dana sveštenstvo Crnogorske crkve vratiti na ostrvo. Zbog kratkog zimskog dana već je bila uveliko noć kad nas je komandir obavijestio da će naši zahtjevi biti ispunjeni. Poslije vladičinog apela, svi su evakuisani, a na preslici Crkve Svetog Đorđa i na montažnome objektu ostala je crnogorska zastava (krstaš barjak), a unutar objekta hrana i piće. Na nju smo računali kad se kroz dva-tri dana vratimo. Za krstaš barjak smo im rekli da ga čuvaju jer je on njihova svetinja koliko i naša. No, bili smo u velikoj zabludi – rekao je Vučinić.

U OGANJ

Tokom te noći, između 2. i 3. februara 2002. godine, prema riječima Vučinića, policija se gostila ostavljenom hranom i pićem i usput zapalila sve daske i grede koje nijesu bile montirane.

- Na njima su se grijali i dočekali narednoga dana svu silu nekoga svijeta, mahom iz Zete, predvođenoga Joanikijem Mićovićem, koji je na objektu i zastavama iskalio divlji bijes. Zastavu su zapalili, a objekat u delirijumu rastrgli i bačili u oganj – tvrdi Vučinić.

Dan-dva nakon povratka podnijeli su zahtjev Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju da im odobri uslove za obnovu crkava. Na ovaj zahtjev, prema tvrdnjama Vučinića, iz Zavoda nijesu odgovorili. Pred tužilaštvom je pokrenut i postupak protiv organizatora zbog narušavanja tuđeg vlasništva, koje je pripisano Srpskoj crkvi.

- Išli smo da damo izjavu, ali je postupak vjerovatno obustavljen, jer je ostao bez razrješenja. Na sličan način smo spriječeni da u decembru 1993. godine, s blagoslovom vladike Antonija, pośednemo Manastir Stefanice Crnojevića na ostrvu Kom. Zaludu smo sa Nenadom Nikaljevićem, Vladom Vučinićem, Draganom Pajovićem, Slavkom Raspopovićem i Đurom Vučinićem pripremali uslove za jednu monašku obitelj. Monah Petar Munćan, koji se bio prihvatio da obnovi monaški život, trećega dana, sklonjen je cetinjskim intrigama. No, to je izgleda sudbina svega crnogorskoga – kazao je Vučinić. 

Zavod zatražio asistenciju MUP-a i Ministarstva vjera da bi stručna ekipa pristupila ostrvu

Sudeći po dokumentaciji koju je Pobjeda dobila od Uprave za zaštitu kulturnih dobara na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture obaviješten je o radovima Crnogorske pravoslavne crkve na ostrvu Beška posredstvom novinarskog priloga na Televiziji Crne Gore. Tadašnji direktor Zavoda Čedomir Marković pisao je ministru kulture Branimiru Popoviću da je u dva navrata TV Crna Gora, u subotu i nedjelju 2. i 3. februara, objavila vijest da su u organizaciji CPC otpočeli sanacioni radovi na manastirskom kompleksu Beška.

- Ne ulazeći u ocjenu prava posjedovanja kompleksa s aspekta vjerske pripadnosti, zabrinuti smo da se ovaj značajan spomenik kulture ishitrenim građevinskim zahvatima ne devastira, kao što je to već učinjeno sa nizom značajnih spomenika – poručio je Marković ministru Popoviću i podsjetio ga da su na Beškoj, nakon zemljotresa, obavljena obimna arheološka istraživanja kojima je definisan kompleks i čiji su rezultati pomogli da se početkom devedesetih sačini projekat obnove ovog kulturnog dobra.

Marković piše Popoviću da je potrebno da stručna služba Zavoda izvrši uvid u dosadašnji tok radova koje je na Beškoj pokrenula CPC. Direktor Zavoda je bio uvjeren da ti radovi još uvijek nijesu obuhvatili značajnije djelove kompleksa.

- Kako ne bi željeli da dodatno komplikujemo nastalu situaciju, odnosno da se samoinicijativno stručna ekipa Zavoda pojavi na Beški, molimo vas da preko MUP-a Crne Gore i Ministarstva vjera obezbijedite Zavodu pristup na ostrvo, kako bi izvršili uvid u eventualno izvedene radove. U međuvremenu je investitoru potrebno skrenuti pažnju na postojanje projektne dokumentacije i na potrebu poštovanja principa zaštite spomenika kulture i Zakona o zaštiti spomenika – poručio je Marković u pismu ministru kulture.

Faksimil pisma direktora Zavoda Čedomira Markovića ministru kulture i zahtjeva CPC upućenog Zavodu, 2002. godine 

CPC U PISMU ZAVODU: ŽALOSNO STANJE SAKRALNIH OBJEKATA

Da se Crnogorska pravoslavna crkva obratila Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture i zatražila stručnu pomoć u obnovi sakralnih objekata na ostrvu Beška, pokazuje i pismo iz kancelarije CPC koje je u dokumentaciji Zavoda zavedeno 5. februara 2002. godine, pod brojem 02-50.

- Kao što vam je poznato, obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva je nedavno na ostrvu Beška, na Skadarskom jezeru, napravila montažni objekat za smještaj monaha, sa namjerom da u stalnoj koordinaciji sa Zavodom započne obnovu sakralnih objekata na ovom ostrvu i na svakom drugom mjestu gdje je to moguće, ulažući u to vlastita sredstva i sredstva donatora, koji nam svakodnevno nude pomoć u te svrhe – navodi se u pismu CPC. 

Kako se dalje ističe, „žalosno stanje sakralnih objekata i njihova devastacija širom Crne Gore, koji u većem dijelu predstavljaju prvorazredne kulturno-istorijske spomenike, opominje nas da je krajnje vrijeme učiniti prave korake na njihovoj zaštiti, prije nego što neodgovarajućim, zlonamjernim i nestručnim prepravkama i uništavanjem autentičnih osobina ovih kulturno-istorijskih spomenika ne bude kasno“.

- Molimo vas da učinite napore u smislu ostvarivanja kontakata sa našom crkvom, koja ustavno i zakonski zauzima odgovarajuće mjesto u Crnoj Gori, kako bi se zajednički dogovorili oko obnove objekata na ostvru Beška i na svim drugim mjestima u Crnoj Gori, koje Srpska pravoslavna crkva još nije zaposjela, a gdje je njihov opstanak zbog nebrige doveden u pitanje – navodi se u pismu iz kancelarije CPC, na koje Zavod nikad nije odgovorio. 

U sjutrašnjem drugom nastavku serijala čitajte: 

• Na koji način su crnogorski štampani mediji izvještavali o sukobu dvije crkve oko manastira Beška
• Kojim „biranim riječima“ je sveštenstvo CPC i njene pristalice okarakterisao đakon Jovan Plamenac
• Kakva je bila reakcija crnogorskih političkih stranaka
• Na koje obećanje premijera Filipa Vujanovića su se pozivali Mitropolija i Savezni sekretarijat za vjere
• Što je na prvoj liturgiji ispred crkava na Beškoj rekao mitropolit Amfilohije
• Zaslužuje li Rješenje suda u Baru, zbog brzine u donošenju odluke, bar sitno spominjanje u Ginisovoj knjizi rekorda
• Što je priznala, a što demantovala Vojska Jugoslavije
• Što je o svemu mislio i čemu se nadao mitropolit CPC Mihailo   (izvor:pobjeda)